Dok smo se vozili prema Biogradu u mercedesu subotičkih tablica Ivor i ja šutjeli smo kao pravi dobro odgojeni, pristojni dječaci. Iako više nismo bili dječaci. Namjestio sam se bolje na sjedalu kako bi bez okretanja glave, preko retrovizora, mogao vidjeti što mojjedanaestogodišnji brat radi.
Njegova moderna crna frizura u potpunosti se stapala s crnom pozadinom sjedala i tamom koja je vladala u automobilu. Zbog njegove tamne puti jedva sam razabrao kako su mu oči zatvorene, te da duboko diše. Znači, spavao je.
Ivor i ja potpuno smo fizički različiti. I sada kada smo odrasli ljudi. Ako stavimo u stranu razliku u godinama i to što sam tada imao šesnaest, a on jedanaest razlika je bila očita. Ivor je bio više na majčinu stranu: sitan, crne kose, tamne puti i crnih krupnih očiju. Ja sam bio i ostao viši od njega, kose boje bakra, plavih očiju i svijetle puti. Znači na oca. Kao i naš najstariji brat – Bartul.
Jovanin otac koji nas je vozio kući, Miloš Čolić, primijetio je kako preko retrovizora promatram Ivora.
– Cigo spava? – Cigo, bio je to nadimak za Ivora. Jasno je da ga je dobio zbog svog fizičkog izgleda.
– Spava. – odogovrio sam – Samo…
– Samo što? – upita me Miloš zainteresirano.
– Molim vas, nemojte ga zvati Cigo dok je budan. Naljutit će se
Miloš krupan muškarac u srednjim tridesetima nasmijao se na moje upozorenje. Učionio je to oprezno da ne probudi Ivora. Znao je i on, a znao sam i ja kako mu od mojeg mlađeg brata ne prijeti nikakva opasnost. Ipak, morao me je upitati:
– Toliko je opasan?
– Nije opasan, ali će se početi svađati, a to želim izbjeći. Za jednog blizanca previše je temperamentan.
Miloš brzo baci pogled na mene:
– Zar ima još jedan takav?
– Ne! Blizanac je u horoskopu.
– Nije da vjerujem u horoskope, ali povezujem što želiš da kažeš. – pogleda me ozbiljno i brzo vrati pogled na cestu. – Nego… – zamisli se, – da te pitam nešto, Karlo.
– Slobodno.
– Kakve su ti namjere s mojom kćerkom?
– Kako mislite kakve su mi namjere? – bio sam zbunjen.
Pogledam Miloša oprezno. U mraku automobila razabrao sam modernu mušku frizuru, istu onakvu kakvu je Ivor nosio, i svijetlu bradu.
– Je li se vi to samo zabavljate ili ima nečeg ozbiljnijeg tu? – objasnio je svoje prethodno pitanje Miloš.
– Ozbiljnijeg!? – opet nisam dobro shvatio pitanje.
– Vidi, Karlo. I ti i Jovana imate po šesnaest godina. To je razdoblje tinejdžerstva i prvih ljubavi. Neke od njih se brzo i bolno završe, uruše se kao kule od karata. A neke, mada rijetko mogu potrajati vječno.
– Ako me pitate jesan li zaljubljen u Jovanu, moran reć da jesan. Ali, ako me pitate oću li se oženit sa njon… – zastao sam, – huh… Sad želin provest cili svoj život uz nju, ali… ko zna…
– Vidim razmišljaš zrelo za jednog tinejdžera.
– Trudin se, šjor Miloš.
– Kad se već trudiš, reci mi šta misliš o ovome šta se danas dogodilo?
– Šta smo se Jovana i ja poljubili? – opet sam bio zbunjen.
– Ne to… – veselo je izgovorio Miloš. – To je jasno. Mladi ste, zaljubljeni, hormoni divljaju, želite bit stalno zajedno… Ti si fin dečko, odlikaš, sportaš, roditelji su ti fini, dragi ljudi. Podržavam i ja, a podržavaju i oni vašu vezu. Samo mi je nemoj dovest napumpanu doma.
– Obećavam da neću. – lajnio sam tek toliko da odgovorim, ne znajući kako od te večeri više nikad neću ni vidjeti Jovanu, tako i da sam htio ne bi mogao je dovesti napumpanu ili u bilo kojem drugom stanju Milošu Čoliću na vrata.
– Vjerujem ti. Nego… – opet se zamislio. – Šta misliš o ovome proglašenju neovisnosti.
– Hmmm… – prvo Jovana pa sad njen otac. Šta sam ja? Neki političar, pa mene svi pitaju o tome. – Ne znam baš. Nisam o tome nikada previše razmišljao, tako da ne mogu sve to znati. Ali… Prema Ustavu, tako bar piše u novinama i tako su nam rekli u školi iz Marksizma, Hrvatska ima pravo na otcijepljenje. Je li pravo vrijeme za to i pravi način. U to nisam siguran.
– Šta tvoji roditelji kažu na to. Ćale? Keva?
– Moji su za autonomiju Dalmacije!
– Zbilja!? – začuđeno me upita Miloš.
– Da. Oni su članovi Dalmatinske akcije. Kažu da bi mogli voditi stranku za Biograd.
– Sviđa mi se šta Dalmatinska akcija radi. – iznenadio me svojom izjavom Miloš. – Ona jugurt revolucija u Novom Sadu, pa ukidanje autonomije Vojvodini i Kosovu. Bilo je prestrašno kad su Miloševićevi pijuni to učinili. Vidi, Karlo, ja jesam Srbin, ali ne opravdavam ono što Miloševićev nacistički režim čini cijeloj Jugoslaviji, pogotovo ne ono što je učinio Vojvodini i Kosovu, pa ako hoćeš i Crnoj Gori. Bojim se da će odmah sutra krenuti tenkovima na Hrvatsku. – pogleda me na kratko. – To ni malo ne znači da opravdavam nacistički režim u Hrvatskoj i Franju Tuđmana. Zato je Dalmatinska akcija dobra stranka. Ona mora postati jaka i izboriti se za ono što je Dalmaciji i 1944. i 1945. Obećano, a što je nekad imala pa joj oduzeto – autonomiju.
– Tako i moji starci govore.
*** *** ***
Konačno smo stigli doma.
S ceste se vidjela naša kuća. Ne jer je bila velika, već jer ju je bungevilia nadkrila. Nekada bijeli kamen dobio je patinu. Zato su se zelene grilje držale, a stepenice kojima se ide na balaturu nisu škripala. Kuća je bila tu zadnjih 130 godina. Te noći ili ranog jutra – više ni ne znam točno – će nestati.
Ne boli toliko što su zapalili i srušili kuću. Ne boli toliko ni to što su u njoj izgorjeli moji roditelji i baka. Ne boli ni to što su možda, a sigurno jesu, ukrali neke stvari. Već boli to što su srušili mjesto mojih korijena, moje mladosti i mojih najranijih uspomena.
Već s porte vidilo se da gori svitlo u kući. Ivor se polupospano kretao pored mene dok smo prolazili stazom kroz dvor. Što smo se više približavali kuću sve se jače čuo smijeh. Dvor nije bio dug, ali je bio tako napravljem da je trebalo da se dosta vremena da ga se od porte dođe do kuće. Pogotovo ako vodiš mlađeg brata koji tetura kao da je pijan.
Napokon smo prošli i vrt. Svjetlo i smijeh zablještili su me. Trebalo je neko vrijeme da dođem sebi. Ivora je očito razbunilo. Ispred konobe sjedili su otac, majka i baka. Malo sam usmjerio Ivora ispred sebe kako bi zaobišli stol koji je strajao ispred konobe no nismo to mogli napraviti neprimjetno. Očeva sjedalica blokirala nam je put.
Baci pogled prema nama i kroz smijeh izusti:
– Vidim ja, nema vas.
– Evo stigli smo. – odgovori Ivor, pokušavajući proći pored oca. No, ovaj ga zaustavi i upita cerekajući se.
– Je li joj ga umočija?
– Fuj, gadljivo! – po drugi put te večeri izgovorio je te riječi Ivor. Očito mu je ta faza postala poštapalica.
– Daj stari… – rekao sam
– Šta gadljivo? Šta daj stari? – izmjeri nas otac obojicu od glave do pete i dalje sa smješkom na licu. – Jesi li pritisnija Jovanu ili nisi?
– Lucijane! – umiješala se majka, – nemoj tako prid dicon.
– Evo, vaša mater mi ne da ni pričat s vama! – žalio se otac i baci pogled prema meni. – Onda, Karlo, jesi li pritisnija Jovanu ili nisi?
– Daj stari, molim te. – ponovio sam.
– Šta je ovo? Imam sinove pedere? Jednom gadljivo, ovog sigurno zamaram pitanjima… – kroz šalu je rekao otac i nastavio, – Znate, da ja nisam pritiska ne bi ni vas bilo.
Moj otac, Lucijan Morosin, ni svjestan nije bio kako je jedan od njegovih troje sinova zaista peder. Da te noći nije priklan od ruke vrlih hrvatskih „branitelja“ Ivorova homoseksualnost mu sigurno ne bi smetala. On bi skupa s njim lunjao po ulici Castro, gdje se nalazi gaytown, te tražio za svoga sina najboljeg frajera u baru. Bio je on otvoren prema svim tipovima seksalnosti, čak i za vrijeme Jugoslavije koja je danas na glasu kao tamnica ljudskih prava.
Nije moj otac bio loš čovjek. Bio je veseljak, iskren, otvoren i pošten. Sve brige udarao bi na veselje. Njegova najveća mana bila je što nije znao kada treba stati sa šalama. Često je znao upilati s jedno te istim šalama. Ne, nije to bilo zbog alkohola kako bi neki mogli pomisliti, jer Lucian Morosin nikad nije pio alkohol. Čak ni čašu vina iza ručka.
Kao otac bio je zabavan, ali i pošteno strog. Mogao bih slobodno reći da je više bio prijatelj nego roditelj.
Život ribara u malom mistu nije bio lak. Iako fakultetski obrazovan, moj otac nasljedio je tradiciju ribarenja svojih otaca. Nije za njega bio život uredskog piskarala. Jadnostavno je volio miris soli u zraku i okus mora na od bure raspucalim usnama. Volio je i svoju kuću, more i sunce. Živio je tradiciju fetivog dalmatskog ribara i volio je to što radi.
Iako je majka radila u banci, najveći prihod u kuću donosio je upravo otac. Trudio se da nama djeci pruži ono što su njegovi očevi pružili njemu. Dobar život, obrazovanje i eventualno dobar posao. No, na neki način tražio je da nastavimo tradiciju naših djedova. Nitko od nas troje braće, ni Bartul, ni ja, ni Ivor to neče učiniti.
Bartul također visoki crvenokosi i plavooki sportaš, završio je treću godinu arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Ivor je bio u petom razredu osnovne škole. A ja, ja sam bio u drugom razredu gimnazije. Želio sam upisati pravo ili novinarstvo bilo u Splitu bilo u Zagrebu. Igrom sudbine, sada imam obje diplome, i onu prava i onu novinarstva, ali iz San Francisca.
Kommentare