Vrijeme je prolazilo. Ništa se posebno nije događalo. Faks, dalmatski, novinarsto, Ivor i Marlon, tetka, Jake, ekipa, izlasci, teretana... Sve je to bilo uobičajeno. Ništa značajno. Život se pretvrio u kolotečinu. Dan za danom uvijek ista priča.
Do jednog trenutka.
Kao i sve mladenačke ljubavi tako ni ona Ivorova s Marlonom nije trajala dugo.
Godinu dana nakon povratka iz ljetne škole Ivor se vratio doma jako tužan. Nije želio jesti, ni piti, niti išta drugo. Samo je piljio u prazno i plakao. Očito je bilo se nešto dogodilo. Pokušao sam doznati što se dogodilo, no nije mi htio reći. Pitao sam radi li se o Marlonu. Kimnuo je.
Očito je bio jako zaljubljen u Marlona. Ta, to mu je bila prva ljubav i normalno da je bio zaljubljen u Marlona. Očito je bilo i to da se nešto dogodilo među njima, no Ivor nije želio razgovarati o tome.
No, ipak... Nakon nekoliko dana, nekoliko dugih i napornih dana u kojima je tetka šizila na Ivora jer ne jede, jer stalno leži, jer ne uči i jer ne želi ići u školu, prišao mi je i pitao me imam li vremena. Normalno da sam imao vremena. Za Ivora sam uvijek imao vremena. Odvukao me je u svoju spavaću sobu i počeo plakati. Nisam znao kako ga smiriti, samo sam ga zagrlio i rekao kako je sve u redu i kako mi sve može reći bez obzira o čemu se radilo.
Sjeo je još uvijek uplakan na svoj krevet i rekao:
- Prekinuo sam s Marlonom.
Negdje u dubini duše sam znao da se radi o tome. Nisam htio dati do znanja da sam sumnjao na to cijelo vrijeme, pa sam samo zastao i blago ga upitao:
- Kako to? Što se dogodilo?
- Prevario me je... – rekao je i ponovno počeo plakati.
- Prevario...!? – postao sam znatiželjan – Kako?
- Prevario me s jednim maturantom.
- Kako znaš da te je prevario? Jesi li siguran u to? – zapitkivao sam kako bih ga natjerao da promisli je li možda učinio pogrešan potez.
- Vidio sam ih... – kroz plač izgovori – ljubili su se u školskom WCu.
- Oh... – nisam znao što reći, pa samo bubnem – onda je dobro što si prekinuo s njim. Što će ti netko tko se ljubi u školskom WCu i to još s maturantom.
Pogledao me je suznih očiju. Obrisao suze i nos rukavom jednim potezom ruke.
- U pravu si. Što će mi on? Ne treba mi netko poput njega.
Dugo smo te noći pričali. Shvatili smo oboje kako je prvi prekid najbolniji. A prva ljubav najdulje ostaje u uspomeni.
I ja ću još dugo pamtiti Jovanu, ali osjećaj prema njoj će izbljedjeti. Ako se ikada više sretnemo, a imao sam osjećaj da hoćemo, pitanje što će se događati s mojim emocijama. Hoće li se probuditi opet onaj isti mladenački plam ili će mi samo biti drago što je vidim.
Razgovarajući s Ivorom shvatio sam da ću je Jovanu, ako je ikada sretnem, pitati je li udana, ima li djece, radi li ili studira, kako joj roditelji... Sigurno je neću pitati je li sretna. Vjerovat ću da je sretna i da ima ugodan život. Ona će mene sigurno pitati što se dogodilo, zašto joj se više nisam javljao i zašto sam tako naprasno prekinuo našu vezu. Nisam bio siguran kako joj objasniti sve što se dogodilo te proklete noći 25./26. lipnja 1991. Ako joj i uspijem objasniti hoće li mi vjerovati ili ne...? Sva su se ta pitanja vrzmala po mojoj glavi. Ali čuo sam kada je Ivor pitao je li ga čujem.
- Čujem, čujem. Samo sam malo odlutao. – nasmiješim se tupasto.
- Onda što kažeš? – na što?
- Pa napravi to... Nećeš moći znati što će se dogoditi ako ne učiniš to, – bubnuo sam ni ne znajući što me Ivor uopće pitao.
Ivor je istrčao iz sobe i odjurio u dnevni boravak. Ja sam pojurio za njim. Otprilike istovremeno smo dotrčali do dnevnog boravka. Tamo su bili Jake, tetka i Mario, gledali su neku „komediju“ s Eddijem Murphyjem koja se prikazivala na TVu. Ivor je stao ispred televizora i rekao da im nešto mora reći.
Jake ugasi televizor pritiskom dugmeta na daljinskom upravljaću i upali svjetlo.
- Da čujemo. – rekao je Jake smiješeći se misleći da se radi o nekoj teenagerskoj glupariji.
- Sad sam razgovarao s Karlom i dogovorili smo se...
- Čekaj malo... – prekinem ga - Nismo se ništa dogovorili, već sam ti rekao da probaš pitati te ćeš onda vidjeti možeš li ili ne ostvariti ono što želiš.
Posramio sam brata, no to je bilo za njegovo dobro. Pogledao me svojim krupnim okicama i nastavio.
- Dobro... nismo se dogovorili. Ali, sve u svemu, moram vam reći da sam prekinuo s Marlonom. A kako idemo u istu školu i slušamo iste predmete, razmišljao sam da prekinem školu...
- Ne, ne, ne, ne, ne, ne i ne! – umiješala se tekta koja, kao ni ja, nije čula što Ivor u biti ima za reći.
- Pusti ga neka kaže što ima, – pogleda je Jake, pa se obrati Ivoru, – Nastavi.
- Dakle, mislio sam da prekinem školu ovdje i da u Los Angelesu upišem školu filma. – tada opreznije – Što mislite?
- A gdje bi živio? – upita tetka.
- Pa mislio sam da se vi dogovorite s Bartulom. – šutnja je trajala nekoliko sekundi koje su se činile kao vječnost. Ivor je prekine postavljajući pitanje – Što mislite?
- Što se mene tiče može, – veselo će Jake, – ako je to ono što ti želiš.
- Je li to zbilja želiš? – upita tetka blago.
- Da! – veselo odgovori Ivor.
- Je li to ono što zbilja, zbilja želiš? – još jednom upita Ivora.
- DA! – veselo odgovori Ivor gotovo vrišteći.
Tetka i Jake se pogledaju. Nisu ni riječi rekli. Samo su se gledali i pomicali obrvama. Činilo se da komuniciraju telepatski.
- Ako je to ono što zbilja želiš, ujutro ćemo još jednom porazgovarati o tome i vidjeti što se da napraviti. Možda ne trebaš ići u Pasadenu kod Bartula, možda možeš ostati ovdje i ovdje završiti flmsku školu, pa onda upisati Akademiju u LA.
- Dobro... – malo će pokislo Ivor. No, sve u svemu bio je zadovoljan.
Ujutro je tetka okrenula ploču. Pretpostavljam da je Jake popričao s tetkom i objasnio joj neke stvari. Dopustila je Ivoru da može otići živjeti kod Bartula.
Ivor je bio veseo kao malo dijete. A ja... ja sam bio tužan. Biti bez Ivora za mene je značilo biti bez samoga sebe. No, suzdržavao sam se. Suzdržavao sam sve svoje emocije i bio hladan kao led. Jake je primijetio moju skrivenu nervozu i otišao samnom na trijem. Samo me je stisnuo čvrsto uz sebe, a ja sam počeo plakati.
Ne znam koliko sam plakao. Ali znam da je već upeklo i da me iz Jakeovog zagljaja probudi zvuk autosirene. Jake i ja smo se ustali, a iz taksija iziđe Bartul. Plati taksisti i krene prema dvorištu.
- Gledam ja koja su ovo dva pedera, a to vas dvoje. – sa smješkome će Bartul
- Pazi šta govoriš, brat ti je peder. – zajedljivo će Jake.
Bio je to prvi put da sam čuo Jakea kako govori tako. Inače je uvijek bio staložen u svojim izjavama. Očito je i njemu stalo do Ivora pa nije dopustio da Bartulova neslana šala krene u pogrešnom sjeru. Očito da je Jake dovoljno dugo bio previše tolerantan prema svima pa je samo puknuo. Bartul je ostao kao poliven hladnim tušem, ali se brzo snašao i ušao u kuću.
Pitao sam Jakea odakle Bartul tu, je li zbog Ivora, na to mi odgovori potvrdno. Sinoć su ga zvali, objasnio mi je, i rekli mu kako će Ivora ipak upisati u filmsku školu u Los Angelesu i da će neko vrijeme stanovati kod njega. Nisam ga pitao kako je reagirao, no Jake kao da je pričitao moje misli rekao je da se nije bunio; bilo mu je drago što će mali biti kod njega neko vrijeme. Rekao da se Bartul zaželio Ivora, jer se dugo nisu vidjeli. Naglasio je kao je i onako želio doći i reći nam veselu vijest.
Zaintrigiralo me to što se zaželio Ivora. Ostao sam zamišljen na tren: moj stariji brat se zaželio Ivora, ali ne i mene.
Kada smo za Bartulom ušli u kuću, Bartul je grlio tetku i rekao Ivoru neka se spakira. Vidjevši nas kako stojimo tu, rekao je da nam ima nešto važno za reći. Okrene se prema tetki i sa smješkom na licu kaže da nije ništa loše. Svi su se na tu izjavu nasmijali. Svi osim mene. Ja sam učinio korak u nazad i promatrao taj njegov jeftini, besadržajni performans.
- Ženim se, – izgovori Bartul, a tetka razgolaći oči i veselo ga zagrli.
- Čestitam! – reče veselo Jake i također zagrli Bartula.
Normalno bio sam sretan zbog Bartula, ali ne na neki veseli, euforičan način. Otkako je otišao studirati u Zagreb, a posebno otkako smo došli ovdje u San Francisco, Bartul mi je bio strana osoba. Pogotovo nakon silovanja te ubojstva roditelja i bake bio je nekako stran. Kao da se promijenio. Više ga nisam osjećao za brata, već za nekog poznanika. Kao da je postao stranac kojeg tek trebam upoznati. Svjestran sam toga da ni njemu nije bilo lako i da se on sa gubitkom roditelja trebao nositi na svoj način, no umjesto da nas ista tuga spoji, ona nas je razdvojila. Otkako je otišao u Pasadenu do viđanja u Venturi nismo nikako komunicirali i to je boljelo. Ali, nimam mu htio dati do znanja koliko zapravo boli.
Zagrlio sam ga tek reda radi i čestitao mu na zarukama, te se uputio na kat pomoći Ivoru oko pakiranja njegovih stvari.
*** *** ***
Tu noć stigli smo na aerodrom. Let je bio zakazan za kasno u noć. Cijelo to vrijeme provedeno u kući i kasnije na aerodromu Bartul je bio u centru pažnje. Izvodio je i dalje taj svoj jeftini hollywoodski performans, a ja sam ga samo promatrao bez riječi.
Čudio sam se providnoj glumi, ali još više sam se čudio tome što su Jake i tetka podržavali to njegovo usiljeno prenemaganje. Bartul kojeg ja znam i kojeg ja pamtim je drag momak iz gradića s obale dalmatinskog Jadrana, bio je to momak pun iskrenosti. Ovaj Bartul koji se danas kao nekakav hologram iz SF serija pojavio ispred nas bio je sve samo ne onaj Bartul kojeg ja poznajem i pamtim. Postao je klasnični Losangeleros koji sipa gluposti samo da bi bio u centru pažnje.
S razglasa su najavili let s aerodroma San Francisco na LAX. Bartul i Ivor krenu prema izlazi i mi za njima. Kad smo došli do zone od koje posjetitelji više nisu mogli dalje, pozdravili smo se. Ja sam kleknuo i čvrsto zagrlio Ivora. Suze su mi počele kliziti niz obraze, no nisam htio dati do znanja da plaćem. Ostati bez Ivora značilo je ostati sam. Činjenica tu su bili tetka i Jake, i Mario i Andreas, i Steven, ali bez Ivora ništa više neće biti isto.
- Budi dobar. – rekao mi je.
To me je smirilo, ali učinilo da ga još jače zagrlim.
- I ti. – odvratim te nastavim – Čuvaj se.
- I ti se čuvaj. – rekao mi je mlađi brat i poljubio u obraz. Poljubim i ja njega kao da mi se odkida komad srca.
No, uspio sam se smiriti radi Ivora. Ustanem se i blago se nasmješim. Tetka je primijetila moje suzne oči i uhvatila me za ruku dok su se Bartul i Ivor kretali prema avionu.
Potrčao sam prema platformi s koje se može gledati ulazak u avion i njegov rani let. Tamo su već stajali Mario, Andreas i Steven. Svi me redom zagrle u nadi da ću što prije prebroditi Ivorov odlazak. Samo me je Steven pitao jesam li dobro.
Kimnuo sam glupasto ne znajući što reći. Raspadao sam se u sebi, ali morao sam ostati jak. Morao sam svima, pa i sebi, dati do znanja da ja to mogu izdržati. Grizao sam donju usnu kako bih sebi olakšao bol koja se zbog tuge kupi oko srca.
Ujednom trenutku čuo sam Andreasa kako govori:
- Vidi...!
Nehotice sam bacio pogled prema pisti. Tamo je Ivor hodao unatraške i mahao nam. Mahnuo sam mu i poslao poljubac isti onakav poljubac kakav je on meni poslao godinu ranije iz tetking automobila kada je išao u ljetnu školu. Sada je on hvatao poljubac po zraku. I uhvatio ga je i stavio na prsa.
Valjda su primijetili da ću početi šiziti, pa su me ttka i Jake uhvatili za ruke, svatko sa svoje strane. Bio sam među njima kao mali dječak među roditeljima. Njihovi dodiri ulijevali su mi snagu i vjeru da će sve biti u redu.
Taj stisak i zvuk aviona koji je upravo upalio svoje motore podsjetio me je na one trenutke kada smo napokon stigli na bečki aerodrom. Sjedili smo razdvojeni, ali dovoljno blizu jedni drugima. Ivor je sjedio do prozora, a Bartul do njega. Iza njih, Jake, ja i tetka. I tada je dodir njihovih ruku ulijevao nadu da će se nešto dobro izroditi iz tog leta. Nisu ništa govorili, kao što ni sada nisu ništa govorili. Samo su me držali za ruku.
- Jesi li dobro? – začujem Jakeov glas.
*** *** ***
- Jesi li dobro? – trgnuo me glas moga terapeuta, gospodina Fostersa.
- Da. – odgovorio sam – Samo malo zabrinut.
- To je u redu. Zabrinutost je dobra, ali stalno brinuti o nečemu nije.
Kimnem i dalje ležeći na njegovom kauču piljeći u prazno.
- Kako si se osjećao? – čujem ga opet.
- Zabrinuto.
- Zašto?
- Jer je još dijete. Jer je prije godinu dana izišao iz duboke kome u kojoj je bio gotovo godinu dana.
- Ivor nije više dijete. Ima 16 godina zna se brinuti am za sebe.
- Zna li? – sada sam ja upitao Fostersa – Sam je u velikom gradu?
- Kako to misliš sam? Pa s bratom je.
- Nisam siguran da će Bartul paziti na njega kao što ... – zastanem.
- Kao što si pazio ti? – upita me.
- Kao što su pazili tetka i Jake. – odgovorim zajedljivo.
Fosters se ustane sa svoje fotelje i sjedne pored mene.
- Nisi to želio reći. – šutio sam, zato nastavi – Ti si se, Karlo, dobro brinuo za svoga brata. No, vrijeme je da ga pustiš od sebe.
- Pa pustio sam ga. Sada je s Bartulom u Pasadeni.
- Ali ga nisi pustio iz duše.
- Kako to mislite? – upitam zbunjeno.
- Pa mislim da se moraš početi suočavati sa stvarima koje su se dogodile i da moraš početi prihvaćati činjenice onakve kakve one jesu.
- Pa suočio sam se sa silovanjem. Čak sam snimio porno scenu u kojoj me siluju da bi vidio hoću li doživjeti novi šok. I ništa od toga. Senzorna deprivacija rekli ste. – raširim ruke – I ništa se nije dogodilo posebno. Nisam doživio novi šok. Deprivacija uzrokovana PTSP-jem.
- Ne mora se uvijek događati nešto senzacionalno. Nekada stvari teku polako. – pogleda me u oči.
- Shvaćam... – rekao sam kimajući.
- Jesi li u toj zabrinutosti za brata što uzeo? – pitao je brižno poput roditelja.
- Ne!
- Ozbiljno?
- Najozbiljnije! – odgovorio sam ponosno.
- A jesi li imao potrebu uzeti što?
- Ne. Imao sam potrebu isplakati se i prespavati sve to.
Pogleda me ponosno, gotovo isto onoliko ponosno kao što sam ja maloprije dgovorio na njegovo pitanje.
- To je dobra stvar. – osmijehne se – Vidiš... stvari se ipak kreću nabolje. Ti se krećeš nabolje. Umjesto da posegneš za lakim rješenjem izabrao si bolje rješenje.
Slegnem ramenima kao da me se ne tiče što je on govorio.
- Bit ćeš ti dobro. – govorio je ustajući se – Bit ćeš ti bolji nego li misliš da ćeš biti.
Ustanem se i ja i stanem obuvati cipele, te mu se zahvalim. Pogledam ga zamišljeno.
- Mogu li vas pitati nešto?
- Možeš me pitati što god poželiš. – odgovori dok je spremao diktafon u ladicu.
- Danas mi se činilo da vam je zaista stalo do mene. Zašto?
Fosters zatvori ladicu i pogleda me sjedajući u svoju fotelju.
- Cijelo vrijeme mi je stalo. Stalo mi je do svih mojih pacijenata.
- To kažete samo tako. – rekao sam tupo se osmjehujući – Vi ste izućeni da ljudi misle da vam je stalo.
- Nemoj tako govoriti, Karlo. Ne znaš ništa o meni. Stoga...
- Ispričavam se ako sam vam uvrijedio, – prekinem ga, – to mi nije bila namjera.
- Nisi me uvrijedio. Samo, ne mogu sada pričati o tome što se meni dogodilo.
- Jasno. – shvaćao sam što želi reći.
Shvatio sam da iza svih nas stoji neka lijepa ili ružna priča koja nas oblikuje kao što kipar oblikuje svoja djela. Po svemu sudeći, Fostersova nije baš najljepša.
*** *** ***
Šetajući se gradom s ekipom, sjeli smo u jednu slastičarnicu. Negdje iza sebe čujem dobro poznati glas. Ustanem se i dođem do stola gdje je sjedilo žensko društvo.
Andreas me pratio pogledom i siktajući dozivao da se vratim. Pravio sam se da ga ne čujem i ne vidim.
- Romana, zar ne?
Romana podigne pogled i osmijehne se zbunjeno.
- Karlo Morosin, onaj kojeg si...
- Znam tko si. – prekine me – Što ti radiš ovdje?
- Došao sam s društvom na kolače. – gledao sam je kako kima zainteresirano – A ti?
- I ja... Dobro, ali otkud ti u San Franciscu.
- Pa živim ovdje. Što ti radiš u SFu?
- I ja živim ovdje... već par godina. – ustala se i krenula prema izlazu te mi dala mot da i ja krenem za njom. Napravim to bez pogovora i čuo kako je nastavila – Čuo sam da si me tražio.
- Jesam, – nasmješim se glupasto dok smo izlazili iz slastičarne, – donio sam i cvijeće i bombonjeru... Sestra na šalteru mi je rekla kako više ne radiš tamo i dala mi tvoj broj telefona. Kada sam nazvao rekli su mi da te više tamo nema nikakve Romane.
- To je vjerojatno bio moj otac. – izgovorila je te riječi s nelagodom.
- Ispričavam se, ako sam...
- Ne, ne... U redu je. Samo ne volim pričati o svome ocu. – opet je zvučala kao da joj je neugodno, ali je ubrzo promijenila temu – Je li se još drogiraš?
- Ne. – pogleda me upitno – Zbilja ne! – pravdao sam se – Živim s tetkom koja je jako oštra, prijatelji me slijede u stopu. Jedan od njih mi redovito testira urin. A idem i na psihoterapiju.
Promotrio sam je. Bila je lijepa, čak lijepša nego li je bila u bolnici one večeri kada su me drogiranog kokainskim parama izbacili iz kombija punog gogo plesača izbacili na ulicu.
- A ti...? Odakle ti u San Franciscu? – pitam sretan što je vidim ispred mene.
- Ja sam ovdje završila višu medicinsku i radim u jednoj od bolnica.
- Jesi li za kolač? – upitao sam je neznajući što drugo reći.
- Ti ne odustaješ, vidim. – rekla je kroz smješak i poljubi me.
Bio sam iznenađen tom njenom gestom. Pogled mi slučajno padne na izlog slastičarnice. Andreas i Christopher su gledali u mene i Romanu u čudu.
Comments