Piše: Karlo Morosin
Nisam još znao odgovore na ta pitanja. Često sam razgovarao s Andreasom o tome. U jednm trenutku me je pitao, smatram li da Romana nije dovoljno dobra za mene kada želim znati što misli o ljubavi.
- U što vjerujem? – pitao sam se često od one seanse s Fostersom.
- Je li za mene ljubav samo ideal, fantazija, mašta? – bilo je još jedno pitanje koje sam znao postaviti sebi.
Nisam još znao odgovore na ta pitanja. Često sam razgovarao s Andreasom o tome. U jednm trenutku me je pitao, smatram li da Romana nije dovoljno dobra za mene kada želim znati što misli o ljubavi.
Sjedeći u jednom od slastičarni na Ghiraldeliju objasnio sam mu da volim Romanu, ali da nisam zaljubljen u nju. Pogledao me je svojim krupnim okruglim, smeđim očima ne razumijeći što želim reći. Mislio je da želim prekinuti s njom, al nije u tome bila poanta. Želio sam doznati koja je to vrsta ljubavi, o čemu se tu radi. Lijepo mi je s Romanom, ali nisam lud za njom kao što sam bio lud za Jovanom.
- Jovana je prva i uvijek će biti i ostati prva, - rekao je Andreas dajući mi prostora da razmislim o tome.
Bio je u pravu. Rijetko se kad događa da se ljudi vrate svojim prvim ljubavima. Možda neću nikada više vidjeti Jovanu, ali će uvijek ostati tu negdje u meni. Možda sam odrastao, sazreo pa sam volio Romanu na jedan drugačiji, zreliji, odrasliji način. Ne znam... Bio sam zbrčkan emocijama i nisam želio ništa kvariti.
- Hoćeš li prekinuti s Romanom? – čuo sam Andreasov glas, koji me je po tko zna koji put pitao isto pitanje, dok sam ispijao sok od naranče do kraja.
- Ne...! Nije to poanta ovoga o čemu pričam. Definitivno neću prekinuti s Romanom.
- Ali ćeš joj reći što osjećaš?
- Pričali smo o tome. Zna sve što se događalo. Zna za Jovanu i za Marthu.
- Ali ne zna da nisi zaljubljen u nju.
- Kakve to veze ima? – upitao sam i nastavio, – Neću je varati, to je najvažnije.
- Nije li varanje ako si zaljubljen u drugu i ako misliš na drugu dok si s ovom s kojom jesi? – postavio je Andreas filozofsko pitanje.
- Andre...
- Moji rođaci iz Kaštili su mi se javili. U Parizu su. - prekine me na našem Mario koji je dopilotao tko zna od odakle.
Pogledao sam ga zbunjeno... Nisam znao što bih rekao, ali bio sam sretan. Bio sam toliko sretan da sam skočio sa sjedalice i čvrsto ga zagrlio. Bio sam sretan što je bar netko iz Dalmacije našao spas iz ludila koje se tamo događa.
- Što se događa? – pitao je Andreas zbunjeno.
Mario je sjeo do nas i sve mu ispričao.
I tetka i Jake su bili sretni zbog onih koji su uspjeli naći spas iz užasa koji je zahvatio Dalmaciju. Ratni užasi bili su iza stanovnika Dalmacije, ali maliciozno, plansko i sustavno uništavanje Dalmacije se nastavio drugim, pasivno-agresivnim, malicioznim sredstvima. Respektabilna tvornica za respektabilnom tvornicom su propadale, banke opljačkane, droge na ulicama je bilo sve više, disco klubovi su letjeli u zrak, automobili i kuće također, u javnoj upravi, lokalnoj samoupravi i u sudstvu čistka je gotovo privedena kraju, ljudi su i dalje ubijani samo zato jer nisu Hrvati.
Oni malo otporniji s nadom u očima ostajali su u Dalmaciji i pokušavali aktivizmom riješiti situaciju. Takvima je redovito policija kucala na vrata i odvodila ih, na par mjeseci bez suđenja, u razne kazamate koje je otvarao Tuđman za nepodobne stanovnike Hrvatske. Oni malo podobniji odlazili su u Zagreb lizat se s fašističkim vodstvom države. A oni koji nisu bili podobni, koji nisu bili otporni ili koji nisu imali nekoga da ih zaštiti odlazili su iz Dalmacije.
Tako su i blizanci: Marita i Vjeran Vastić, Mariovi rođaci, otišli u Pariz. Ostavili su svoju kuću i uz pomoć njihovog prijatelja Vedrana te nekih profesora s Pravnog fakulteta u Splitu otišli u Francusku. Tamo su upisali pravni fakultet kojeg su započeli u Splitu, dobili su stipendiju na račun kvote studenata koji su došli iz ratom opustošenih država na Balkanu, dobili sobu u studentskom domu i besplatne knjige. Morali su položiti sve u roku u koji je uključen apsolventski da ne bi izgubili pravo na stipendiju i vratiti sve do zadnjeg franka.
Mario je još jednom ponovio priču, sada u kući da čuju i tetka i Jake, kako su roditelji Marite i Vjerana ubijeni samo, isključivo zato jer su Dalmatini. Njihova tetka, Mariova majka, našla ih je mrtve kada je slučajno svratila. Vrata kuće bila su razvaljena, a tragovi krvi svugdje po podu. Do danas, ubojice nisu procesuirane ni kažnjene kao ni u slučaju ubojstva mojih roditelja, kao i slučaju još najmanje 289 Dalmatina ubijenih samo zbog svoje dalmatske, nepriznate, nacionalnosti.
Nisam mogao slušati sve to. Otišao sam do telefona i nazvao Bartula. Želio sam čuti Ivora i s njime popričati. Bartul je rekao da se Ivor još nije vratio iz škole. Osjetio sam mu u glasu da nešto nije u redu. Ovo nije bilo klasično Bartulovo prenemaganje, bilo je nešto više tu. Želio sam znati što se događa, ali Bartul je otezao. Uspio sam nekako izvući riječi iz njega te je rekao da Ivora nema doma već dva dana.
Popizdija sam na to i rekao da ću mu doć tamo i razbit mu njušku. Jake je brzo dotrčao do mene i pitao što se događa. Samo sam mu dao slušalicu i istrčao vani. Bio sam u tome trenutku sposoban prohodati sve do Pasadene i zbilja razbiti njušku Bartulu kao što sam razbio Matthewsu. No, jedan zvuk me je trgnuo iz te namjere.
Ispred mene je stajao Ivor. Zatrčao sam se prema njemu i čvrsto ga zagrlio.
- Nisam trebao ići tamo, - rekao je.
- Što se dogodilo? – pitao sam sjedajući na klupu koja je stajala na trijemu.
- Ne sviđa mi se tamo. Ne sviđa mi se Bartul. – tada am ga još jednom čvrsto zagrlio i nagovorio ga da uđemo u kuću.
Kada smo ušli, Ivor je samo rekao da će sve objasniti, ali ne želi više vidjeti ni Los Angeles ni Bartula. Svi su ga čvrsto zagrlili i obećali da neće ništa pitati već da će im reći kada bude mogao.
*** *** ***
Ujutro smo Ivar i ja rano ustali. Bili smo sami u kući i pripremali smo doručak. Najednom sam začuo zvono na stražnjim vratima. Ivor je potrčao otvoriti. Ispred njega stajao je Bartul.
- Mogu li ući? – pitao je
Na njegov glas okrenuo sam se i pogledao u njih dvojicu kako na vratima, svaki sa svoje strane. I najednom se začulo: TRES! Ivor je zalupio vrata Bartulu u nos i otišao u sobu. Lijeno sam došao do vrata i otvorio ih, te propustio starijeg brata u kuću.
- Kakvo je...?
- Šta kakvo je ovo ponašanje? – prekinem Bartula.
Stajao je ukipljen bez riječi dok sam prolazio pored njega i sjedajući na barsku stolicu za kuhinjskim otokom.
- Šta se događalo tamo? Zašto je pobjegao od tebe?
- Ne znam... – pokušao se opravdati.
- Kako ne znaš? Pa bio je s tobom mjesecima i sad najedanput ne znaš koji su razlozi zašto je otišao od tebe? – tražio sam odgovore i nastavio – Dva dana nisi javio da ga nema. Jesi li uopće obavijestio policiju ili nekog?
- Mislio sam...
- Nisi ti ništa mislio, jer da si mislio ne bi došlo do ovoga. – opet prekinem Bartula u nadi da će shvatiti gdje cijelo vrijeme griješi.
Stajali smo tako šuteći, povremeno bacajući pogled jedan na drugog. Tišina je trajala predugo i postala je frustrirajuća, a napetos se mogla nožem rezati. Udahnuo sam duboko kada sam shvatio da bartulu moram objasniti neke stvari, te krenuo:
- Vidi... – bilo je teško bilo što reći – dogodilo se. I normalno da sam ljut. Pa, Ivor mi je jedino što mi je ostalo od majke i oca.
- Nije istina.
- Kako nije istina? – upitao sam ga uzburkanih emocija koje su samo čekale da eruptiraju – Kako nije istina, kada te boli briga za sve nas? Kako nije istina kada već godinama ne želiš shvatiti što nam se dogodilo? Ivor je tražio da ode kod tebe kako bi se zbližio s tobom, ne samo zato što je prekinuo s momkom. Dalek si nam i stran. Brat si nam samo po krvnom srodstvu, a ne poznajemo te uopće, niti ti poznaješ nas. Niti znaš niti te je briga šta sve ove godine, otkad se sve ono izdogađalo, događa s nama i u nama. Nikad nas nisi pitao kako smo, jesmo li dobro, treba li nam pomoć.
Obrišem suze i nastavim:
- Ivora su pretukli, bio je u komi, ti se niti jednom nisi upitao kako je niti si ga došao posjetiti u bolnici. Čovjek kojeg jedva poznajem, koji je producent pornića je viiše napravio za njega nego ti – rođeni mu brat.
Okrenem se i krenem prema dnevnom boravku, kada iza sebe čujem:
- Nitko nikada nije ni mene pitao kako se ja osjećam. To su bili i moji roditelji, ti i Ivor ste i moja braća, ono je bila i moja kuća. I ja sam imao potrebu oprostit se od roditelja isto kao i vi. Žao mi je što nisam i ja bio silovan i što su svi mislili kako sam ja manje propatio od vas. Ali, ja nisam imao potrebu drogirat se ili bježat od kuće i iz škole svaki puta kada se ne bih znao nositi s nekim problemom. Otišao sam od vas u Los Angeles ne jer vas mrzim, jer nisam znao kako se nosit sa svime. Ako sam zbog toga sebični gad, neka sam.
Izaša sam iz kuće. Ne znam koliko sam dugo šetao gradom. Našao sam se ispred Stevenove sigurne kuće. Ušao sam unutra kao kakav zombi. Steven je vidio kako nešto nije u redu i samo me zagrlio.
*** *** ***
Ne znam koliko sam dugo spavao, ali sam se u odjeći probudio u njegovom naručju. Naglo sam se trgnuo te čuo njegov glas:
- Dobra večer uspavani ljepotane. Što se dogodilo?
Samo sam se ustao i upitao može li me bacit autom doma. Bez pitanja ili pregovora se ustao i krenuo samnom prema parkiralištu. Ništa nije govorio, znao je da ću mu sve reći kada budem mogao.
Vozio je polako, ne samo jer je bila magla, već i jer sam progovorio. Objasnio sam mu kako je Ivor pobjegao od brata i vratio se i da se ovaj pojavio jutros za njim te detalje našeg razgovora. Steven je samo šutio, nije me prekidao niti komentirao dok nisam završio. Tada je upitao:
- Što si shvatio iz ovoga što si mi sad ispričao?
U kuću sam ušao sa poznajom da je zbilja i Bartulu bilo teško i da je i on patio nakon ubojstva roditelja, silovanja Ivora i mene, te rušenja naše rodne kuće. Bio sam spreman sagledati i njegovu stranu i shvatiti da nije samo meni i Ivoru bilo loše, već da je i on na svoj način nosio ožiljke prošlosti u sebi.
Tetka i Jake su dakako bili zabrinuti i vidno uzrujani no kada je Steven rekao da sam bio kod njega da se ispričamo i da izbacim višak negativnih emocija iz sebe, smirili su se. Prišao sam Bartulu i ispričao se što sam ga napao:
- Imao si pravo na to. Trebao si i prije – rekao je zagrlivši me čvrsto.
Uzvratio sam zagrljaj i počeo plakati. Osjetio sam njegove tihe, ali bolne jecaje na uhu. Oni su nas vezali čvršće nego ikada. Bartul više nije bio stran i nije bio sebičan gad. Sada sam ga shvaćao i nadao se da shvaća i on mene.
Tu noć, Ivor se složio vratiti s Bartulom u Los Angeles dok ne završi Akademiju. Ovaj put ih nismo pratili na aerodrom. Ja sam se išao srediti i otići se naći s Romanom.
*** *** ***
Tetka je i dalje bila znatiželjna kada je Romana u pitanju. Nisam joj još ništa htio govoriti. Ne zato jer sam se htio igrati mačke i miša s njom, već nisam bio siguran kako bi reagirala kada bi doznala da je Romana nekoliko godina starija od mene.
Meni ova igra bila pomalo zabavna, a nju je lagano živcirala. No, ubrzo je otkrila o kome se radi.
Naime, jednom sam došao u bolnicu kod tetke kada je pored nje stajala medicinska sestra. Naši nesigurni pogledi i trenutak mog mucanja kada sam ih vidio jednu pored druge dao je naslutiti sve. Tetka se ispričala Romani i odvukla me u susjednu prostoriju.
- Ne mogu virovat - rekla je tekta.
- Ni ja! – ponovio sam i prasnuo u smijeh.
I tetka se nasmijala onako od srca, te je stala i pogledala me u oči.
- Ali, starija je od tebe.
- Eto, zbog ovoga ti nisam ni htio reći o kome se radi. Ako klapa klapa, ako uspijemo uspit ćemo. Šta ima veze šta je par godinica starija?
Stajala je šutke par trenutaka i onda rekla:
- Ako se volite, ako ti je dobro s njom imaš moju podršku. Imate je oboje.
Zagrlio sam tetku i poljubio je u obraz veselo. Bio sam sretan kao malo dijete kada mu date najdražu igračku. I tetka je bila sretna što sam ja sretan.
Comments