piše: Karlo Morosin
Bila je topla kalifornijska noć, Romana i ja šetali smo se uz Ocean beach, kilometrima dugu gradsku javnu plažu, držeći se za ruke. Odjednom se začuo nekakav prasak, stresao sam se na tren, a ona se nasmijala. Zatim se čuo još jedan.
Bacio sam se na pod i počeo trzati u strahu...
- Karlo, jesi li dobro? – sjela je pored mene i privila mi glavu u krilo – To djeca bacaju petarde.
Ležao sam tako neko vrijeme tresući se, dok me je ona mazila po kosi. Odjednom, začuli su se snažni glasovi i novi val povezanih prasaka. Ukočio sam se uz snažnu trešnju mišića, a Romana je legla do mene i privila uz svoje grudi. Nije ništa govorila samo je ležala i grlila me snažno.
Vika je prestala, a s njima i praskovi. Glasovi su postali daleki i sve tiši. Tada sam je opet čuo kako blago izgovara:
- Nema više nikog. Otišli su.
Nisam se odmah ustao. Još smo neko vrijeme ostali tako. U njenom naručju bio sam siguran. Tu nije bilo ni trauma, ni Ivora, ni silovanja, još manje tetke i Jakea. Nije bilo rafala koji su pucali za Ivorom i zamnom dok smo bježali pred ubojicama naših roditelja i našim silovateljima . To je bio moj balončić u kojem sam mogao naći utjehu i spas.
Iako sam rekao Andreasu kako sam rekao sve Romani, to nije bila istina. Rekao sam joj samo da sam u Zadru imao curu – Jovanu i da se oko mene vrzmala jedna Martha nakon što sam došao u San Francisco. Ništa više joj nisam rekao, ali sam natuknuo da je bio rat i da su nas tetka i Jake doveli u Californiju. Nisam joj govorio ništa više od toga. Smatrao sam da još nije bilo vrijeme.
Ne, nije me bilo strah što će reći ili misliti, htio sam biti siguran da će me razumjeti. Htio sam biti siguran da ono što joj kažem neće biti pogrešno shvaćeno. Isto tako, htio sam da zna koliko sam bio povrijeđen tada i kako još uvijek imam i fizičke i psihičke nus-efekte od svega što se te lipanjske događalo.
Nekako sam se odmaknuo od nje. Oboje smo sjeli na pijesak i gledali tamno more koje se kotrlja prema obali. I dalje smo šutjeli, slušali valjanje valova i šum povjetarca koji je puhao s oceana. Ne znam koliko dugo smo sjedili tako u tišini i mraku na vrućem pijesku. Opet su neki glasovi prekinuli tišinu koji su je možda ohrabrili da me blago pita:
- Što je ovo bilo?
Slegnuo sam ramenima i nisam znao što joj reći. Ne znam..., stvarno ne znam što joj i kako reći i objasniti. Ako kažem da su me silovali kako će reagirati na to? Hoće li pobjeći od mene? Što će se dogoditi? “Kvragu, medicinska je sestra, valjda zna za takve slučajeve. Valjda se zna i nositi s time”, pomislio sam. I baš kad sam htio nešto reći, opet se začuo njen glas:
- Što se dovraga tebi dogo...
- Imam PTSP – odgovorio sam prekinuvši Romanu.
- Ooooh - čuo se njen glas kao da nije baš iznenađena.
- Liječim se. Idem redovito na terapije kod psihijatra, dr. Fostersa. Kaže da ne trebam uzimati nikakve lijekove, već da se moram suočiti sa situacijama koje me podsjećaju na one koje su mi se događale tamo. Sutra imam seansu kod njega. Ispričat ću mu ovo.
- Na što su te ove petarde podsjetile?
- Pucali su na brata i mene jedne večeri dok smo bježali uz obalu – bio sam iskren, ali i dalje sam šutio o ubojstvu none i roditelja te o silovanju Ivora i mene.
Nije ništa rekla, samo je kimnula zainteresirano. Ta njena gesta ohrabrila me je da joj ispričam što je moguće više te večeri.
Pažljivo je s razumijevanjem upijala moje riječi bez postavljanja suvišnih pitanja i drugih načina da prekine razgovor i moje izlaganje. Nije se grozila i nije svojom mimikom lica pokazivala zgražanje ili gađenje. Samo je šutjela i slušala. Kad sam napokon završio svoje izlaganje, blago je izustila:
- Zašto mi ranije nisi rekao?
Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao malo dijete koje je uhvaćeno u nepodopštini. Slegnuo ramenima i izvalio:
- Ne znam... Bilo me je strah da me nećeš razumjeti. Starija si od mene i nisam bio siguran da ćeš se htjeti bačkati s problematičnim klincem.
Zastala je i osmjehnula se.
- Znaš, već onda u Venturi u bolnici vidjela sam kako u tebi ima nešto i kako patiš. Sada znam zbog čega. Jasno mi je da se o tome ne priča lako, ali ti si se uspio otvoriti i reći svima što te muči. Ideš kod psihijatra – to je dobro. I ne brini, ja ti samo mogu biti podrška.
Pogledao sam je pogledom malog štenca želeći joj zahvaliti na dobroti i pažnji. Osmjehnula se na to i ovila svoje ruke oko moga vrata te spustila svoje usne na moje. Prihvatio sam poljubac i spretno je okrenuo na leđa i nadvio se nad njom i dalje joj ljubeći usne i spuštajući se polako niz njen vrat.
Te noći dogodilo se ono o čemu sam dugo maštao. Vodio sam ljubav na plaži s djevojkom koju volim, na nevjerojatno nježan i romantičan način, mrseći njenu kratku crnu kosu; ljubeći njenu kožu boje karamele i usne boje zrele višnje.
Kao mlađi, želio sam da to bude Jovana, da osjetim njen dah na svome vratu dok joj prstima prolazim preko snježno bijele kose, milujem bijelo tijelo i gledam u poput safira modre oči; nikada nisam želio da to bude Martha – s njom je to bilo samo fizičko i psihičko pražnjenje. Sada sam to činio s Romanom – djevojkom meksikanskog porijekla nekoliko godina starijom od mene. I bio sam sretan. Napokon sam bio sretan, napokon sam, poslije dugo, dugo vremena osjetio da sam voljen i da se imam na koga osloniti.
Zanimljivo, ovoga puta nije bilo onog vječnog pitanja: “Što ako...?” koje sam se milijun puta pitao od dolaska u San Francisco do sada. Nije bilo šizenja i ponašanja koje je bi vodilo prema šizenju. Ovog puta sam se prepustio emocijama i predivnoj ženi koja me je obgrilia svojim nogama i želji da zajedno uživamo u činu naše ljubavi. Ovog puta bilo je drugačije. Ja sam bio drugačiji. Sve je bilo drugačije.
Bili smo poput Montgomery Clifta i Deborah Carr u sceni s plaže iz filma "Odavde do vječnosti". Samo nas dvoje, naša ljubav, tama koja se nadkrila nad nas i šum mora.
Sutradan sam ispričao dr. Fostersu događaj. Bio je zabrinut za moje stanje, ali mu je bilo drago što sam imao nekoga tko bi mi pomogao u tome trenutku. Pitao me je što sam osjećao u tom momentu, jesam li pred očima vidio slike iz noći kada su pucali na Ivora i mene.
- Ne, nisam vidio slike, nisam doživio flash back samo sam osjetio strah.
- Čega te je bilo strah? - upitao je Fosters profesionalno hladan.
Otkako sam pričao s njim o Jovani i našoj vezi bio je poprilično hladan prema našem odnosu, više distanciran i više profesionalan. Nadao sam se da je to dobro, no zanimalo me zašto je promijenio odnos. Možda ga je netko upozorio na to. Možda je shvatio da je otišao predaleko i da je vrijeme da stane na balun.
- Molim...? - upitno odgovorim na njegovo pitanje.
- Čega te je bilo strah, – ponovi praveći se da prvi put postavlja pitanje.
- Ne znam... - počeo sam biti nervozan - možda me je bilo strah za život.
Počeo sam se vrzmati po fotelji. Primijetio je da nešto nije u redu, ali je nastavio hladno sa svojim pitanjima:
- Ali bio si svjestan da ti ne prijeti opasnost, zar ne?
- Valjda, ne znam...
- Kako to misliš, valjda ne znam...
- Zar je to bitno što mislim? - ustao sam se nervozno.
Došao sam do police s knjigama i zagledao se u jednu od njih.
- Osnove teorije psihoanalize... Položio sam taj predmet onaj dan kad su države OPECa podigle cijenu nafte i izazvale globalnu recesiju. Upisao sam studij psihologije jer sam bio momak s problemima. Seks, drug i rock & roll bili su dio mog života. Odbio sam ići u vojsku, čak i kad je bila regrutacija za Vijetnam.
- Da, sigurno je sve bilo tako, - izvalio sam nekako poludrsko.
- Ukrao sam policijski auto kako bih pobjegao s mjesta novačenja. U autu sam našao zaplijenjeno ljepilo koje sam počeo snifati. Gongao sam se neko vrijeme, nakon čega sam prešao na travu koju sam povremeno znao prodavati drugima. Padalo mi je na pamet da krenem na iglu. Zbilja sam bio na tamnoj strani. Tada je moja nova susjeda, profesorica u srednjoj školi vidjela nešto u meni. Vidjela je mene. Vidjela je moj potencijal, vidjela je da mogu društvu i sebi puno toga ponuditi. Vidjela je da mogu pomoći drugima. Kao profesorica engleskog podučavala me je kreativnom pisanju. U jednom trenutku rekao sam joj kako to nije za mene. Odgovorila mi je: “Probaj! Počni! Ako ne probaš nećeš znati je li za tebe ili ne!” Poslušao sam savjet i krenuo pisati i učiti. Godinama poslije našao sam se u ovome uredu s brdom problematičnih klinaca kakav sam i sam bio da bih im ukazao kako mogu od svog života napraviti nešto vrijedno. Ne mogu obećati, Karlo, da će tvoja priča imati happy end, ali na dobrom si putu prema tome. Što se nama događa jedino ima smisla ako shvatimo gdje smo, kuda idemo i kako naš smjer promijeniti iz mračnog, hladnog tunela prema sunčanim livadama punim cvijeća. To možemo napraviti samo ako sami sebi ispričamo priču o tome tko smo, što nas tišti, što želimo i kojim smjerom želimo ići. I možda vidjeti što želimo biti, što želimo postati. Ako u tome ne uspijemo nije kraj svijeta, već početak traženje novog smisla našeg života.
Najednom mi je postalo hladno, zacvokotao sam od hladnoće. Prekrižio sam ruke na prsima kako bih se ugrijao, no nije bilo pomoći. Šutke sam se vratio do fotelje i sjeo. Pokrio sam se dekicom koja je stajala tik do mene.
- Zbilja ne znam jesam li bio svjestan prijeti li mi opasnost ili ne. Nakon prvog praska bacio sam se na pod i tresao. Kada je krenuo novi niz povezanih prasaka samo sam se ukočio u fetalnom položaju. Došlo mi je plakati, ali nisam mogao, bio sam blokiran sa svih strana, samo su mi živci radili sto na sat.
- Vjerujem ti. Ali to isto znači kako imamo problem. Ali nije ništa nerješivo. Sve zajedno možemo ispraviti, ali fokus je na tebi. Bitno je da nisi bio agresivan niti poželio drogu.
Ustao se, krenuo prema ormariću i iz njega izvadio fasciklu iz koje je izvukao nekoliko zaklamanih papira. Vratio fasciklu u ormarić i došao do mene te spustio papire na stol.
- Ovo je MMPI-2 test. Jedini test kojim se mjeri dubina oštećenja kod osoba s PTSP-jem. Ima 576 pitanja, trebat će ti dva sata za riješiti ga. Ako ti što nije jasno pitaj, samo molim te sve odgovori iskreno, bez razmišljanja i kalkuliranja - onako kako ti dođe. Izvoli olovku i sjedni za onaj stol.
Bez pogovora uzeo sam test sa stola i ponuđeno olovku i otišao za drugi stol i krenuo rješavati.
Doma sam stigao prilično kasno. Svi su već jeli. Mario se pripremao za večernji izlazak. Jake me je dočekao upitnog pogleda.
- Rekao je Mario da si išao kod Fostersa.
- Bio sam. Mislim da će ti naplatit tri sata ovaj put.
- Kako tri sata? Šta se dogodilo?
- Rješavao sam neki test od 100 stranica. MP... nešto tako slično.
- MMPI!? - zbunio se Jake, a ja mu potvrdno kimnuo - Zašto MMPI?
- Želi znati koliko sam oštećen da bi znao kako me liječiti.
- Jesi gladan? - upita zabrinuto, negativno sam kimnuo i otišao u sobu.
Jutro je bilo prilično maglovito. Ulice su bile mokre od vlage kao da je padala jesenska kiša. U podne će već biti bolje - sunčano i toplo. Ustao sam se, doručkovao i krenuo na predavanja. Mario me je kao vjerni pasić pratio u stopu pričajući stvari koje me ne zanimaju. Pravio sam se da ga slušam i mumljao nešto smo kako bi ispalo da sam aktivan u tome slušanju.
Ali, nisam ga slušao. Razmišljao sam kako se nakon procesa izlječenja vratiti u Dalmaciju i organizirati stranku koja će se boriti za njene interese. Zatresao sam glavom i rekao kako je možda još rano.
- Rano!? - upitno me pogledao Mario – Kako misliš rano?
- Tako što je rano. - smirivao sam ga zamišljeno i brzo nastavio – Reci mi, oni tvoji rođaci koji su otišli u Pariz... Jesam li dobro shvatio da su njihovi roditelji isto bili Dalmatini i ubijeni su zbog toga?
- Dobro si shvatio. - zbunjeno će - Čemu sad to?
- Bi li me nekako mogao spojiti s njima?
- Šta...!? Zašto?
- Želim ih upoznati. Želim razmijeniti iskustva s njima.
- Jesi li siguran?
- Apsolutno siguran.
- Ali zašto? - bio je zainteresiran Mario.
Nisam Mariju odmah odgovorio na to pitanje. Sačekao sam da se u atriju fakulteta skupi i Andreas, Christopher, a dozvali smo i Stevena koji je brzo stigao.
Iznio sam im ideju o osnivanju političke stranke koja će se zalagati za interese Dalmacije, koja će biti prodalmatinski orijentirana i koja će stati u zaštitu Dalmacije i svih njenih stanovnika od diktatorske vlasti Franje Tuđmana i njegovih neofašista. Dalmacija u tom trenutku nije imala nikoga tko bi stao u njenu obranu. Vrh Dalmatinske akcije bio je u kazamatu u splitskoj Lori i sudili su im u montiranom procesu za terorizam. Stoga nismo mogli znati što će se s Dalmacijom događati, trebalo je opet ujediniti ljude i vratiti ih na pravi put – put koji će svima činiti dobro.
Baš nekako pred kraj moga izlaganja došla je Cristina i pitala jesmo li čuli što se dogodilo? Pogledali smo je blijedo.
- Hrvatska vojska započela je akciju oslobađanja okupiranih dijelova države na području istočno od Zagreba.
- Šta...!? - pitao sam zbunjen i zapiljio se u nju.
- Tko će napraviti prilog o tome? - pitala je kao da me nije čula dok su svi piljili u mene kao da sam ja nešto kriv.
Andreas se normalno odmah prijavio, a s njim i Chris, te je digao i moju ruku koju sam brzo spustio i zamolio Christinu za razgovor.
- Gdje je to točno bilo? Jeste li sigurni da se to zbilja događa?
Pozvala me je da dođem s njom. Otišli smo u projekcijsku salu gdje je upalila TV. CNN je javljao kako je jutros u 5:30 minuta pripadnici Hrvatske vojske i Policije krenuli u akciju oslobađanja okupiranog teritorija pod nazivom “Bljesak” nakon što su okupatori i lokalni srpski separatisti iz lakog artiljerijskog oružja napadali automobile na dijelu autoceste kod Okučana.
Pao mi je kamen sa srca.
- Ispričavam se, mislio sam da se radi o nečemu drugom.
- Sve u redu – rekla je Cristina – sve mi je jasno.
Ugasila je TV i sjela ispred mene. Pogledala me je svojim bademastim očima.
- Trebam li još što znati?
- Ne... - osmjehnem se tupavo – Samo sam mislio da se radi o nečem drugom. Ispričavam se što sam posumnjao u vas.
- Ne muči me to... Kao što si mogao vidjeti, otvorena sam za sve kritike i sugestije. Nešto je drugo u pitanju.
Sjeo sam do nje i u početku bio nervozan jer nisam znao kako objasniti to što sam imao na umu. Njen blagi pogled ohrabrio me je. Bolje sam se namjestio na sjedalici i krenuo nesigurno.
- Vidite... Mislio sam da se radi o Dalmaciji. Nisam vas dobro čuo, pa sam krivo razumio. Znate... hrvatske vlasti ubijaju, muče, izbacuju s posla sve one koji se u Dalmaciji odbijaju asimilirati u zajednički hrvatski korpus. Ne samo Srbe, već i ljude nepriznate dalmatske nacionalnosti. Cjelokupni vrh jedne političke organizacije nalazi se u zatvoru pod lažnom optužbom za terorizam nakon što je netko postavio eksplozivnu napravu u njihove prostore. - Žao mi je – izustila je iskreno – Zbilja mi je žao. Nisam znala za to. Što misliš da bi trebalo napraviti? - Ne znam... - slegnuo sam ramenima – Andreas i ja smo u srednjoj školi izdali broj školskih novina na temu Dalmacije. Trebalo bi nekako problematizirati to pitanje. - Hajmo probati. Probaj pronaći relevantne izvore i napravit ćemo prilog. Neka to bude prvi korak. Nasmijao sam se pobjedonosno i zahvalio na prilici.
Comments