SAN FRANCISCO, CALIFORNIA – PETAK, 20.3.1992.
– Odlazi! – dreknuo sam i prije nego li sam čuo kucanje na vratima.
Vrata se ipak otvore i u sobu uđe Agneza Harrison. Njena niska figura i tamna put odavali su dojam latinoamerikanke, a ne Dalmatine što je zapravo bila. Uvijek je nosila crno. Ne samo jer je tugovala, ili da bi sakrila trubuh, kojeg nije imala, već da bi pokušala biti viša. To je razlog zašto je nosila čarape s natom i visoke potpetice.
– Opet si pica!? – oštro je postavila pitanje, pa nastavila još oštrije – Zašto!?
Čuo sam kako je udahnila duboko i krenula prema krevetu na kojem sam ležao.
– Direktor Miller je opet zva i pita što se događa.
Osjetio sam kako je sjela do mene. Pomilovala me je po obrazu i prošla rukama preko moje kose. Tad sam već imao malo dužu kosu. Ne, nisam kopirao Kurta Cobaina, iako sam volio grunge, već sam se zapustio u nekom nerazumljivom buntovništvu.
– Znan teško ti je. Ostat bez staraca, bez doma, bez cure, bez prijatelja, bez … svega u samo jednom trenu je grozno. I znan da patiš. Ali, ne mogu ti pomoć, ako ne pomogneš sam sebi. Picavanjen nećeš ništa postić. Moreš samo sebi naškodit.
– Pusti me na miru. Molin te. – izustio sam uznemireno.
Teta Agneza bila je dobra žena. Nakon svega što se dogodilo one kobne noći 1991. Preko svojih veza uspjela je braću i mene izvući iz Dalmacije i prebaciti u Californiju. Odmah smo dobili državljanstvo i ostale dokumente. Ali, nismo dobili ono što su kasnije i izbjeglice iz Republike Hrvatske i izbjeglice iz BiH dobivali – psihološku pomoć. Ne, nije to bila izričita greška moje tetke koja je napravila sve da se izvučemo iz pakla koji je tada vladao u mome kraju bojeći se što bi se s nama moglo dogoditi ako ostanemo tamo. Ipak, djelomično je to bila njena greška što nas nije dovela kao izbjeglice, već pod programom spajanja obitelji.
Da smo u Californiju ušli kao izbjeglice iz ratom pogođenog područja, dobili bi svu moguću psihološku, socijalnu i materijalnu pomoć. Ovako su se teta Agneza i njen suprug Jake brinuli o nama kao da smo njihova djeca. Nije im bilo lako, pogotovo ne samnom i sa Ivorom koji nikako nismo mogli dokučiti što se, kako i zašto dogodilo iako smo bili tamo te noći, vidjeli i osjetili na svojoj koži svu brutalnost onih koji su nas navodno trebali štititi od, kako su govorili, povampirene velikosrpske politike. S Bartulom je bilo lakše. Na sreću, on nije doživio ništa od tih strahota koja je zahvatila nas dvoje.
Stoga je Bartul zvučao kao najbolji od trojice braće. Baš je on tog jutra dočekao tetu na zadarskom aerodromu i otišao direktno s njom na Pašman, a Ivor i ja smo ostali doma. Otišli smo navečer u kino, imao situaciju s Jovanom koju smo izmirili s nekoliko poljubaca, Jovanin otac nas je dovezao doma i onda… te noći se dogodilo to što se dogodilo.
Na moje „pusti me na miru“ teta Agneza je samo uzdahnula i ustala se. Čulo se da je nešto zgazila, a pod nogama čuo se zvuk loma stakla.
– Šta je ovo? – nisam ništa rekao, – Pitala san: „Šta je ovo?“
Čuo sam zvuk naglog pokreta i odjednom deke i plahte više nije bilo na meni. Ostao sam gol i posramljen. Želio sam se braniti, ali nisam imao snage za to.
– Da ti vidin ruke! – čuo sam njeno deranje kao da dolazi iz daljine.
Opet mi je bilo loše kao i sinoć. Čini mi se da ću još jednom povratiti, a nemam snage ustati se iz kreveta. Nemam snage ni pomaknuti se, a kamo li se obraniti od tete Agneze ili otići do zahoda povraćati.
– Da vidin ruke! – s još udaljenijeg mjesta dolazio je glas.
U tome trenutku sam počeo povraćati bez da sam se pomaknuo. Samo je iz mene šikljala prvo bljuvotina sastavljena dijelom od onoga što sam prethodnog dana jeo, a sinoć nisam povratio, dijelom od želučane kiseline, da bi poslije počeo povraćati krv. Negdje u dubini mozga začuo sam udaljeni promukao vrisak svoje tetke.
Istrčala je iz sobe, pričala mi je to više puta, i zvala svoga supruga Jakea Harrisona koji se spremao na posao. Objasnila mu je da se nešto samnom događa i neka zove 911. Vratila se u sobu, pokupila moju zgaženi pribor za drogiranje i izbacila ga u kantu za smeće. Okrenula me u bočni položaj i tako držala, jer kako sam bio u nesvjesti sam nisam imao snage ostati u tom položaju.
Ne znam koliko je vremena prošlo otako je teta Agneza ušla u moju sobu dok se nisam probudio u bolnici. Samom sam sebi izgledao kao alien. Bio sam prikopčan na sve moguće aparate i hranilice i infuzije, a u grlu me pekao intubus preko kojeg sam dobivao zrak. Bio sam gladan, a istovremeno imao refleks kao da moram vršiti veliku nuždu. Kasnije sam doznao da je to prirodan refleks, jer nisam samo povraćao, već kad sam pao u nesvijest imao sam i krvavi proljev.
Ne mogu se sjetiti jesam li se pomaknuo ili ne. Znam samo da su aparati počeli pištati i da je u moj prostor omeđen paravanima ušlo nekoliko osoba medicinskog osoblja. Čuo sam kako je jedna od njih rekla: “Dobro je – budan je.” Što bi bilo da nisam bio budan. Bi li to bilo loše?
Iskopčali su me s aparata, cijevi i drugih čudesa. Izvadili su i intubus iz grla i pritom okrhnuli jedan zub. Ostavili su mi samo braunilu na gornjem dijelu desne šake i stavili cijevčice za kisik u nos. Više nisam bio alien, sada sam bio zbunjeni alien.
– Molin vas… – činilo mi se da cijela soba grmi od mog glasa.
– Šta? – rekla je na engleskom ona ista sestra koja je zaključila da sam budan.
– Molin vas… –
– Ne razumijem vas. – opet je rekla na engleskom istrčala je van mog paravana i glasno, na engleskom, upitala – Tko je doveo onog crvenokosog momka ondje?
– Ja. To je moj nećak. – odgovorila je na engleskom uvijek decentna teta Agneza.- Kako ti mogu pomoći Melinda?
– Sad, tvoj nećak Agnes… govori nešto, ali ne mogu ga razumjeti. – tetka je radila u toj bolnici i svi su je poznavali zato su se tako nonšalantno i ponašali prema njoj.
Iako je bilo drugih bolnica bliže našem mjestu stanovanja, kad su došli bolničari objasnila im je da me moraju odvesti baš u tu bolnicu. Navodno bolničari nisu željeni slušati, jer je to protivno nekim pravilima, ona im je pokazala svoju medicinsku iskaznicu i inzistirala da me odvedu u tu bolnicu.
– Budan je!? – zastala je na trenutak i rekla – Hvala ti Melinda. Popričat ću s njim.
Kako nisam mogao pomaknuti glavu samo sam čuo kako je Agneza utrčala u sobu. Uhvatila me je nježno za obraze i uzbuđeno rekla:
– Koliko si muke zada.
– Gladan san. – prozborio sam tiho.
Tada sam dobio šamarčinu kakvu nikada ranije ni kasnije nisam dobio. Imao sam osjećaj da mi se sinusi lome, a nos otkida. Odzvanjanje u uhu trajalo je satima, a na desno oko nisam mogao gledati isto toliko dugo. Očito je teta Agneza imala jak udarac.
– Slušaj me sad jednon za uvik. Danas je nedija. Kad izađeš iz bolnice, oću da mi sve, ali apsolutno sve rečeš: kad si se počeja drogirat, koliko dugo to traje, koju drogu koristiš, di je kupuješ i s kime se drogiraš. Oću imena, nikakve nadimke. Nikakve Snoopyje i Charlie Browne! Oću imena! Oću da odma, čin izađeš iz bolnice i kreneš u školu, odeš kod školskog psihologa, a Jake i ja ćemo ti dodatno plaćat psihoterapiju. Nema više zajebancije. Jasno?
Zbog odzvanjanja u uhu nisam je čuo. Samo sam nešto promrmljao. Očito me opet htjela ošamariti, jer sam primijetio sjenu koja se brzo pomiće i drugu sjenu koja zaustalja onu prvu.
– Hej, hej, hej curo. – čuo se Melindin glas. – Ne čini to! – osjetila se stanka. I napetost koja kao da se nožem mogla rezati. – Imamo neke od nalaza. Dođi ovamo, trebam popričati s tobom.
Melinda je Agnezi ispričala ono što sam već znao. Imao sam teško traumatsko oštečenje želuca, zbog premlaćivanja, te anusa i rektuma zbog silovanja. Sve je to zaraslo, ali zbog intravenoznog drogiranja smjesom kokaina, heroina i permonidoma otvorile su se stare ozljede i nastale još veće koje su uzrokovale povraćanje i krvarenje.
Nisam se tada dugo drogirao. Trajalo je to od proslave Nove Godine 1992. do tog iskustva u bolnici. Detoksikacija nije trajala dugo. Nekih par mjeseci. Primao sam posebne ljekove za detoksikaciju. Njih mi je davala Agneza. Svako jutro pola sata prije doručka. Ne, nije to bio metadon. Bio je to nekakav koktel lijekova kojima se organizam čisti od djelovanja toksina i na taj način smanjuje njihov utjecaj. Nisam ni znao da takvi lijekovi postoje. Očito ih mogu dobiti samo odabrani.
Ono što je bilo najvažnije od svega je maknuti se od društva u kojem sam se do tada kretao. A to je bilo teško. Jako teško.
Već po upisu u školu na jesen 1991. grunge ekipa mi je bila sumnjiva, ali valjda sam bio u takvoj fazi da mi je pasalo takvo društvo. Odgovarala mi je njihova ležernost, to što ih je boljela neka stvar, stil oblačenja, poluduga prljava kosa. Nisu bili nasilni, ali su znali parirati nasilnicima ako to zatreba. Nisu bili ni bog zna kakvi učenici. Imali su svoju posebnu filozofiju koja se bazira na traženju smisla u odsustvu od društva i smrti.
Da se rat nije dogodio. Da roditelji i baka nisu ubijeni, da Ivor i ja nismo silovani, da kuća nije sravnjena s zemljom i da sam ostao u Zadru, s takvima se definitivno ne bi družio.
Комментарии