SAN FRANCISCO, CALIFORNIA – PONEDJELJAK, 30.3.1992.
Školski psiholog je bio simpatičan, ali, pričali su, zajeban lik. Matt Matthews bilo mu je ime.
Bez kucanja ušao je u razred i koračajući, kao da ima federe umjesto stopala, svojom crvenom ricavom kosom prema profesoru iz algebre izazvao smijeh svih u prostoriji. Svakim korakom kosa mu je lepršala kao perje na staroj rašćerupanoj koki. Profesor koji je pokušao smiriti razred se također nasmijao.
Ja se nisam smijao. Ja sam gledao kroz prozor.
Proljeće je bilo, a grad je bio okupan suncem. U obližnjem parku, kojeg se moglo vidjeti s mjesta gdje sam sjedio, cvjetalo je cvijeće. Stabla magnolije počela su pupati, a trava je bila bijela od tratinčica. U udaljenijem dijelu parka cvjetale su trešnje svojim zanosnim bijelim cvjetovima.
Volio sam na algebri gledati kroz prozor. Predmet je bio dosadan. Ono što sam učio u sedmom i osmom osnovne, pa opet u prvom srednje ovdje se učilo u trećem srednje. Dakle, dosadno. „Krenimo na nešto teže!“, razmišljao sam često gledajući kako vjetar lomi grane u parku i kako neka bakica čuva svoje unuče. Kasnije se doznalo da joj to nije pravi unuk, već da je ukrala dječaka u nekom trgovačkom centru u San Antoniu, Texas. Dok sam bio u bolnici, policija ju je uhitila, a dijete je vraćeno pravim roditeljima.
Nerijetko sam pokušao vidjeti poznate zgrade ili neki od mostova, no bezuspješno, jer su prozori tog razreda bili okrenuti na drugu stranu.
– Karlo…! – čuo sam deranje na desno uho. Sada se razred smijao meni.
– Da, gospodine. – odgovorio sam tek probuđen iz maštanja.
– Kako je bilo u zemlji snova…? – ponovio je Matthews.
– Ispričavam se… –
– Sve u redu. Molim te da kreneš samnom u moj ured.
Ured Matta Matthewsa nije bio ništa specijalno. Stol s brdom papira, uredski niski ladičar na kojem je bilo drugo brdo papira, uredski ormar s trećim brdom papira, tri sjedalice i vješalica.
Njegove kolege nastavnici i učenici zvali su tu prostoriju ordinacija. Pričalo se tko uđe u nju ne iziđe zdrav. Navodno je Matt Matthews ljudima ulazio u mozak i mjenjao ga. Ako si bio nasilan više nisi, ako nisi bio nasilan postao bi. Ako si bio mio miran postao bi histeričan, a ako si bio histeričan smirio bi se. Imao je, pričalo se, psiholog Matthews sposobnost mijenjanja osobnosti i cijelih ličnosti. Jednom je, kako priča kaže, školskog voditelja momčadi američkog nogometa preobratio u transvestita. „Sada ima svoj show u jednom od cabarea u ulici Castro. A obećavao je. Zvali su ga iz svih najvećih sveučilišta u Americi, ali on je završio u mračnom i zamagljenom lažnom kazalištu.“ – glasila je priča.
Nismo ni ušli u ordinaciju Matthews mi je ponudio da sjednem i pitao hoću li čaja. Sjeo sam, ali sam odbio napitak. Opravdao sam to da će uskoro pauza za školski ručak.
– Neću okolišati. – započeo je – Znam da si svjestan zbog čega si ovdje.
– Pretpostavljam zbog toga što sam prije desetak dana završio u bolnici zbog droge.
– Tako je. Tvoja tetka, gospođa Harrison, je zvala i molila da te primim.
– Dok sam bio u bolnici dogovorio sam se s tetom i njenim suprugom da ću čim ponovo krenem u školi doći do vas na razgovor. A oni će mi zauzvrat dodatno plaćati psihijatra. Mislio sam vas potražiti za vrijeme pauze, ali eto. Vi ste našli mene. – iskreno sam govorio.
Zbilja sam, nakon onog šamara u bolnici, želio potražiti pomoć. Razgovor medicinske sestre Melinde s tetom Agezon, te kasniji razgovor tete samnom otvorio mi je oči. Shvatio sam da postoji nekakva frustracija u meni koju sam nosio od tog proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i Slovenije do sada. Nije tu bilo samo klanje mojih roditelja, ubojstvo moje none, te silovanje Ivora i mene. Nije se ta frustracija odnosila ni na to da je isti dan zapaljena i sravnjena sa zemljom kuća mojih predaka. Kuća u kojoj smo živjeli. Nije bilo ni to što više nikada neću vidjeti Jovanu, niti gubitak prijatelja, niti gubitak uspomena. Nešto drugo me je frustriralo. Vodilo me pitanje: ako su to napravili meni, mome bratu, mojim roditeljima, što li će tek napraviti ostatku Dalmacije.
Moj jedini uvjet za odlazak kod psihologa i psihoterapeuta bio je da krene i Ivor. Tetka se na to začudila i u nevjerici pitala zašto. Objasnio sam joj ako ja imam problema zbog svega što se događalo tada ih ima i on. Njegovi problemi kao dvanaestogodišnjaku su veći nego li su moji. On je bio dijete kada se sve to izdogađalo, u puno većem bunilu, tek probuđen iz sna vidio je nekolicinu pijanih i nadrogiranih „branitelja“ koji su ga ugrabili iz kreveta odnijeli u dnevni boravak, trgali mu odjeću i na kraju ga brutalno silovali. I on je kao i ja bio u strahu i nevjerici. To što Ivor do tada nije pokazivao znakove psihičkih smetnji ne znači da one jednog dana neće izbiti na površinu te možda postati opasan i za sebe i za društvo. Tetka i njen suprug su pristali na moj uvjet. Teško, ali pristali su. Što je najvažnije, pristao je i Ivor.
Matthews je s hrpe papira na stolu uzeo jednu od fascikli i počeo je listati.
– Ti nisi odavde? – pitao me je stavljajući naočale na nos.
– Ne, gospodine. Ja sam iz Dalmacije. – odgovorio sam
– Gdje je to? – Pogledao me poviše naočala koje su bile nataknute na vrh nosa.
– U Europi. Regija u Jugoslaviji. – Nisam htio biti podrugljiv, iako sam mogao. Jer, mi u našim ex jugoslavenskim školama, i danas, moramo znati koliko se zrna brašna izveze iz Mađarske u Finsku, a Amerikanci ne znaju ni kako im se zove glavni grad. I to ne samo savezne države, već cijelih Sjedinjenjih država.
– Šteta što se to događa u Jugoslaviji. To je jako razvijena država. Znaš da samo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj imate tri tvornice kompjutora. Jedan za vojnu upotrebu i dva za poslovnu.
– Da znam. A, kako vi to znate?
– Nisu svi Amerikanci glupi. Ima i onih koji nešto žele znati. – rekao mi je praveći čudne gestikulacije. Tada mi se svidio. Zbilja je bio otkačen lik. Ali, naglo je promijenio temu. – Koliko dugo se drogiraš?
– Od nove godine. – rekao sam iskreno i nastavio u istom tonu. – Ne znam što vam je moja tetka rekla, ali brat i ja smo doživjeli nešto. Znam da nije opravdanje, ali vidjeti i doživjeti nešto takvo… Zbilja trebamo pomoć.
Matthews se ustao, zaokružio stol i sjeo pored mene.
– Gospođa Harrison mi je sve ispričala. Rat je najgori neprijatelj ljudi. Pogotovo onako agresivan s brojnim žrtvama i razaranjima. To ostavlja na ljudima traga. To znam i sam jer sam kao psiholog bio na ratištu u Panami. Kao psiolog, kao stručnjak, bio sam osupnut razaranjem i ubojstvima koje su počinili pripadnici američke vojske. – zastao je zamišljeno i brzo nastavio. – Obzirom da bi vas tetka slala i na terapije i meni kao psihologu, ja ću joj ponuditi da s vama besplatno, za vrijeme školskog ručka, radim.
– Hvala vam gospodine Matthews. – rekao sam zahvalno.
– Ne moraš mi zahvaljivati. Najveća zahvala će biti ako uspijemo učiniti da ti i tvoj brat uspješno prođete terapiju. I vratite život u svoje ruke. – ustao se i sjeo na svoju sjedalicu okruživši oko stola. – Prvo da ti kažem: sve što ovdje rečeš je između nas dvoje. Policija nema ovlasti od mene tražiti da im dam neka imena ukoliko nemaju sudski nalog. Čak i tada mogu se odazvati na pravo povjerljivosti pacijent – doktor. To je nešto… kao što svećenik ne smije reći policiji što je čuo prilikom ispovijedi. Drugo, ne trebaš se bojati. Tu sam da ti pomognem. I tvome bratu, normalno. Za vrijeme naših susreta moći ćeš i psovati, ako treba i galamti, lupati šakama i nogama ukoliko imaš potrebe za tim. Treće, kada vidimo kako napredujemo, dat ću ti broj pagera. Ako budeš imao porebe za razgovorom, bez brige slobodno nazovi. Četvrto, što bi želio raditi kada iziđeš iz ove škole?
– Oduvijek sam želio biti odvjetnik ili novinar. No, sada… ne znam…
– Jasno, jasno… – rekao je brzo i pogledao me. – Što ako te ubacim u novinarsku sekciju ovdje u školi? – Bacio je pogled u spis – Vidim odličan si iz engleskog i književnosti. Ne bi ti bio problem ušemiti se.
– Može. Nisam ni znao da postoji novinarska sekcija u školi.
*** *** ***
– Imamo radijsko novinarstvo, televizijsko novinarstvo i tiskano novinarstvo. Unutar svih tih glavnih pravaca imamo podpravce koje se odnose na političko novinarstvo, sportsko novinarstvo, žuti tisak, modu i show bizz. – govorio je Andreas Garcia, voditelj novinarske sekcije, – Koji dio tebe zanima?
– Huh… televizijsko političko novinarstvo. –
– Hmmm … – čuo sam Andreasa
– Zar sam rekao nešto loše? – upitam zainteresirano.
– Ne, nisi rekao ništa loše, već nam to nitko neće. Svi žele, pogotovo cure, televizijski žuti tisak, talk show, moda i slično. Nitko ne želi ništa ozbiljnije. – pogleda u neki papir, – sada s tobom možemo popuniti kvotu prijavljenih.
Andreas je bio tipičan latinos. Tamna put, crna kosa i oči, nizak, ali ne prenizak, sklon debljanju. Što se vidi po obrazima. Bio je moje godište, ali je zbog poslovnog stava i načina razgovora izgledao dosta starije. Odlično je govorio engleski s tipičnim kalifornijskim naglaskom. Po čemu sam zaključio kako je rođen u tu – nije imigrant.
Nosio je pomalo kreštavu odjeću. Žute, crvene, plave i zelene košulje ili majice, blue jeans, red jeans, ili jeans bilo koje duge boje, te duboke bijele tenisice. Jakne su mu većinom bile od bojanog i lakiranog skaja. Iako je to bila 1992. i kreštavo je bilo u modi, ovo kako se on oblačiio bilo je preupadljivo. S vremenom sam doznao da je kopirao Olivera Crumesa, jednog od plesača s Madonnine turneje Blond ambition iz 1990.
Zanimljivo, iako se nosio tako kreštavo, iako smo bili godište i ista školska godina, nisam ga viđao ni po hodnicima niti smo slušali iste predmete. Tada mi je rekao, da oni koji su upisani u novinarsku sekciju ne moraju ići na engleski jezik i književnost, oslobođeni su algebre i geometrije, stranog jezika koji je u toj školi bio obvezatan predmet, te satova znanosti. Dakle, ulaskom u ovu sekciju kao da i ne trebam ići u školu.
Tako sam bar mislio. Ipak, morao sam polagati isptit na kraju semestra, i završni ispit na godini. Tako da sam opet morao doma učiti sam. A učiti sam, nikada nije jednostavno, no američki školski program je dosta jednostavniji nego onaj koji još uvijek traje u zemljama nastalima raspadom Jugoslavije, pa se sve to dalo jednostavno položiti.
Zavolio sam novinarstvo. Zavolio sam Andreasa. Uz njega, psihologa Matthewsa i uz ekipu iz novinarske sekcije osjećao sam se kako frustracije koje su se gomilale u meni polako, ali sigurno nestaju.
Sve više smo se mi ekipa s novinarstva družili i privatno, ne samo „poslovno“. Polako sam odbacivao grunge stil i sve se više okretao tom nekakvom poslovno-novinarskom stilu oblaćenja. Droga mi više nije padala na pamet. Nisam imao potrebe za njom. Čak, više nisam mogao gledati filmove u kojima se pretjerano prikazuje korištenje droga i alkohola. Ratni filmovi i nasilni nikada mi nisu bili dragi. Ponovno sam se počeo baviti sportom. Počeo sam svako jutro joggirati do škole.
U školu sam počeo dolaziti prije nastave i u gimnastičkoj dvorani vježbati. U Zadru sam trenirao košarku. Ali mi igrači Zadra nisu bili uzor. Dino Rađa, Toni Kukoč, Velimir Perasović i ostali igrači Jugoplastike, bili su oni koji su meni kao teenageru nešto znčili. I normalno Magic Johnson. Iako sam za dalmatinske uvjete visok, ovi divovi ovdje mi mogu s glave jesti. Stoga sam odbio košarku čim sam došao u školu. Jer, bio sam prenizak za američku košarku. Ali, svidio mi se novi sport kojeg su zvali tumbling. Ali, za njega sam bio previsok. Stoga sam pred kraj školske godine 1992./93. sam počeo vježbati taj sport.
Radio sam to više da sebi dam neku zanimaciju, nego da postignem uspjeh. Radio sam to da ne mislim na drogu, da vježbanjem izbacim višak toksina iz tijela i da ne mislim na Zadar, rat, događaj koji je obilježio moju šesnaestu godinu. Bilo je tu i padova i nezgodnih doskoka, ali i iščašenja, gdje sam morao ići u školsku ambulantu na previjanje.
Poslije jedne takve situacije došao sam u ambulantu. Andreas je dopilotao i rekao gotovo bez daha:
– Zabrinuo sam se za tebe.
Pogledao sam ga upitno ne shvaćajući o čemu govori:
– Šta? Zašto?
– Pa opet si slomio nogu.
– Nisam slomio nogu, samo sam krivo doskočio.
– Kako nisi, vidi sva je modra i otečena.
U tome trenutku došla je i školska doktorica koja me je uputila u bolnicu, jer joj je moja noga sumnjiva.
– Vidiš, rekao sam ti da si slomio nogu. – nastavio je Andreas.
– Nisam slomio nogu. Samo se doktorica boji da nije slomljena. Samo ću je slikati i drugo ništa. – govorio sam brzo kako bih lakše pretrpio bol. Pa upitao: – Uostalom, kako si doznao da sam u ambulanti.
– Ja sam novinar, imam svoje izvore. – odgovorio je uvlačeći me u automobil.
Odvezli smo se u bolnicu u kojoj radi moja teta. Normalno, odmah je primijetila da sam stigao. Ta žena garant ima radar u sebi. Brzo sam joj objasnio što se dogodilo i kako me je školska doktorica uputila u bolnicu. Preko veze su mi slikali nogu. Nije bila slomljena. Uganio sam stopalo, a podljev i oteknlina nastali su od uganuća.
Ipak, na rendgenskoj snimci, vidjela se relativno svježa i do kraja nezaraslo oštećenje potkoljenice. Kost nije do kraja zacijelila jer sam je trošio i dalje, a dio koji jest zacijelio zacijelio je pogrešno. Procjene radiologa i ortopeda su išle da je ozljeda stara oko godinu dana. Na pitanje sjećam li se kada i kako se to moglo dogoditi, nisam bio siguran. U biti, znam kada se moglo dogoditi, ali kako, tu nisam bio siguran.
Je li se dogodilo kada sam jednog od „branitelja“ udario nogom, nakon što su me polegli na pod i počeli trgati odjeću s mene, pa me neki od njih udario kundakom puške po njoj? Ili se dogodilo kada smo Ivor i ja uspjeli pobjeći iz kuće i trčali prema Pašmanskom mostu? Sjećam se da sam osjetio bol u nozi kada spo preskakali preko jednog nižeg zida. Ili je se dogodilo kad smo uskočili u more jer smo čuli glasove, jer su nas tražili i pucali za nama? Tada sam opizdio nogom o leut koji je bija vezan tu. Bila je noć i iako ljeto more je bilo hladno. Možda zbog toga nisam osjetio bol. Možda je hladno more učinilo da otok splasne, a strah za vlastiti i bratov život da ne osjetim bol.
Ortoped je rekao da je moguće da su sva tri slučaja uzrokovalo naciknuće kosti. Sve u svemu, da bi ovo uganuće prošlo i da bi se kost oporavila od naciknuća morat ću nositi gips i hodati na štake. Prije toga, zabio mi je igletinu u nogu i povukao u injekciju tekućinu koja se nakupila od uganuća. Bila je to tamno ljubičasta mješavina krvi i tko zna čega još.
Na povratku u školu. Andreas i ja stali smo na kavu.
– Što se tebi tamo dogodilo? – iskreno je upitao.
– Ne mogu sad o tome. – odgovorio sam nesigurno, – Reći ću ti kada i sam shvatim što se dogodilo.
Uzeo me tada za ruku i pogledao krupnim očima. Shvatio sam tada da se ozbiljno brine za mene i da ovo prijateljstvo koje gradimo možda njemu predstavlja više od prijateljstva.
Comments