To sam ljeto proveo s braćom i Andreasom.
Bartulu su to bili zadnji dani u domu Harrisonovih. Tog je proljeća položio zadnji ispit i diplomirao. U Kolovozu je otišao u okrug Los Angeles kako bi radio za jednu arhitektonsku tvrtu. Ostali smo samo Ivor i ja.
I dalje sam nosio gips. Ali to me nije spriječilo da se skateboardom s braćom i Andreasom spuštam niz krivine ulice Lombard ili da se kupam odmah ispod Presidija, gledajući veličanstven Golden Gate most. Na tome mjestu gdje sam ja odlazio kupanje je bilo strogo zabranjeno. Strmina i divlji valovi nastali prolazom mora s oceana u zaljev bili su mi izazov. Desno od mjesta na kojem sam se kupao, tamo prema zaljevu, je lijepo uređena pješčana plaža. Duž cijelog poluotoka na strani prema oceanu su također divne, kilometrima duge pleščane plaže. Ne! Ja sam morao izabrati najopasnije mjesto u gradu i okolici da se mogu kupati.
Ne, nije to bila želja da naudim sebi. Nikada nisam imao želju za smoubojstvo. To je bila neka želja za uživanjem u opasnostima. Iako sam odbacio grunge i njihovu filozofiju, još uvijek me je privlačilo ono nešto divlje, prirodno i nepatvoreno. Nešto prirodno, a opasno. Adrenalin je valjda zamijenio one koktele droga koje sam uzimao prva tri mjeseca te godine.
Valjda je to bio razlog zašto sam se nekada i sam skejtao ne samo krivinama ulice Lombard, već sam nastavljao dalje istom ulicom prema Van Nessovoj. To križanje je bilo jako opasno. Jedno od najopasnijih u gradu. Znao sam skrenuti u Van Nessovu i uhvatiti se za stražnji dio tramvaja i tako do ulice Market. To je strogo zabranjena stvar.
Jednom je policija zaustavila tram i odvela me u postaju. Ne zato jer sam se vozio besplatno, jer su tramovi u San Franciscu potpuno besplatni, već jer ono što sam radio je bilo opasno. Iako tramovi u San Franciscu ne voze brzo. U nekim situacijama sporiji su od dječije trokolice, ta se radnja smatrala opasnom i za sebe i za druge. Ovoga puta nisam nazvao tetku, već njenog supruga Jakea.
Jake ni je bio tipičan Amerikanac. Više je djelovao kao Francuz ili Talijan. Bio je malo niže građe, nabijen, snažan, kestenjaste kose i očiju, svijetle puti i što je najvažnije pravnik u odvjetničkom uredu. Bio je uvijek uredan, ispeglan i nikada nije nosio dva puta isto odijelo. U svome ormaru imao je više od 90 odijela, te na desetke pari cipela. Mislim da je samo Imelda Marcos imala više cipela od njega.
Nosio je kozju bradicu. Po njoj i po stilu razgovora podsjećao me na Jovaninog oca, Miloša Čolića. Samo što je Miloš bio visočiji i imao svjetliju kosu i oči.
Jake nije ganjao karijeru. Nije ga zanimalo odvjetništvo, već papirologija. Bio je klasični primjer administratora u tvrtci od 15ak odvjetnika, nekoliko tajnica, upravom i još par administratora kao što je on. Tu je bio sličan meni. Iako sam kasnije dugo radio kao novinar, izvještavao i s nekoliko ratišta draže mi je bilo raditi urednički posao ili podučavati mlade nego biti ispred kamera s mikrofonom u ruci. Nikada se nisam volio isticati, a očito nije ni on. Zato smo od prvog trena kada smo se upoznali, davnih 70ih, sklopili nekakav pakt. Ako god treba neka samo javim i on će doći i pomoći mi koliko god može.
To je bio jedan od razloga zašto sam ga zvao tada iz policije. Drugi razlog je bio što bi mi tetka, vjerojatno, prilipetala još jednu šamarčinu. One iz bolnice se još uvijek sjećam. Nije mi trebala još jedna takva. Čim je stigao na policiju Jake me je pozdravio i popričali smo kratko. Rekao sam mu što je bilo. Samo je zakolutao očima i rekao neka ne brinem, on će sve srediti. Tražio je sastanak sa šefom stanice i s policajcima koji su me priveli. Uspio je srediti da me se pusti bez kazne i da moj slučaj ne uđe u zapisnik, odnosno da nemam otvoren dosije. Jedva je to isposlovao, ali uspio je.
Nedaleko od policije bio je kafić. Tu smo sjeli. Naručio je dvije „double latte kave“ i pitao me što želim od svoga života. Zanimljivo… to me pitanje nije pitao ni psiholog Matt Matthews čiji je to bio zadatak. Iskreno sam rekao da ne znam. Zbilja nisam znao što bih od života. Nisam znao ni što bih od samoga sebe kamo li od života.
– Želim vidjeti Jovanu! – rekao sam poluglasno zureći u šalicu.
Osjetio sam kako me je pogledao. Imao sam osjećaj da me cijeli kafić gleda. Ja sam i dalje držao pogled uperen u šalicu.
– Još je voliš? – pitao me znatiželjno.
– Valjda! – nisam podigao glavu.
– Očito je voliš kada je prošlo toliko vremena a još želiš biti s njom.
Slegnuo sam ramenima.
– Znam da ti je teško. – počeo je nesigurno. – Ali, vrijeme liječi sve rane. Vidjet ćeš. Jednog ćeš dana upoznati curu koja će ti se svidjeti više nego što ti se sviđala Jovana. Vjenčat ćete se. Imat ćete djecu. I bit ćete sretni.
– Puste bajke.
– Vidi…, – bio je nervozan, – ako Agneza i ja nemamo djecu, ne znači da nećeš imati i ti. To što se tebi i Ivoru dogodilo ne znači da će te nesreća pratiti cijelog života. Možda baš bude obratno. Možda te bude pratila.
Teta Agneza i Jake nisu mogli imati djecu. Jakovi spermići nisu baš najbolji. Možda je i to jedan od razloga zašto je Jake volio mene i braću.
One zore kada smo se dočepali otoka i ušli u njihovu kuću onako mokri i iscrpeljni od plivanja u hladnom moru te blijedi od gubitka krvi, Jake se uznemirio. Ponašao je kao da se njegovoj djeci nešto dogodilo. Shvatio je da se nešto događa dok nam se krv pomiješana s kapima mora slijevala niz noge. Nekako smo ispričali što se dogodilo. Tetka je samo buljila u prazno, a Jake nas je zaglio i plakao skupa s nama. Njegova dobrota i čovječnost ostavila nas je na otoku do kasnog klovoza. Nagovarao je tetku neka preko američke ambasade poduzmu nešto.
Ne kažem da teta Agneza nije željela pomoći. Gubitak sestre, moje majke, na nju je ostavio trag kao i na nama. Taj ju je događaj usporio i mentalno i fizički. Nitko se ne nada da će smrt tako iznenadno doći, pa šok djeluje na svoj način. Kako nije bilo vremena za diplomatske prepiske, a rat koji je tada već buktio je učinio prekid komunikacija s američkom ambasadom u Beogradu, tetka je pisala u ambasadu Beč koja je omogućila naš odlazak u SAD pod opcijom spajanja obitelji.
*** *** ***
Andreasa sam često viđao tog ljeta. Postali smo pravi prijatelji. Upoznao je Ivora, Bartula, tetku i Jakea. Znali smo često odlaziti na kupanje zajedno. Nakon situacije s tramom i policijom više nisam skatao tako opasno kao do tada. Odlazili smo na Presidio se skatati, pa sam mu jednom pokazo gdje se kupam. Andreasu se svidjelo to mjesto, dok je Ivor koji je tada bio s nama negodovao. No, nedugo za tim svidjelo se i Ivoru.
Nas trojica smo ostatak ljeta provodili tu. Na Presidiju. Tu smo skatali, kupali se i kovali planove za novu školsku godinu. Navečer bi Andreas došao do nas. Zajedno bi večerali, igrali video igrice koje je Jake kupio za nas, a nekada bi Andreas čak i prespavao kod nas.
Više je puta Andreasova majka molila tetku da ja dođem koji puta do njih na večeru ili čak i prespavam, no tetka bi to odbila. Ja sam znao da je u pitanju moje eksperimentiranje s drogom početkom godine, ali tetka se pravdala da joj je draže da Andreas dođe do nas, nego da ja idem kod nekog drugog. Izgovor je bio smiješan, ali se valjda boljeg nije mogla sjetiti.
Ipak, jednog je dana popustila, pa smo direktno nakon kupanja otišli do the Mission kvarta gdje je Andreas živio sa svojom majkom. Klasična latino arhitektura i kultura yuppiejavaca, koji su se počeli doseljavati u taj kvart, pomiješana s latino kulturom me je oduševila. Tu su svi nosili krešteću odjeću kao što je to činio Andreas. Zidovi su oslikani muralima u vrištećim bojama. Nisu svi u Missionu bili latinosi. Bilo je i dosta bijelaca koji su kupovali stanove ili kuće po povoljnim cijenama. Mission u 80ima centar gradskog kriminala u 90ima je postao fin kvart za gornji srednji sloj.
Te smo noći bili sami. Andreasova majka Ines izašla je vani s nekim društvom. Nakon što smo nešto pojeli sjeli smo u baštu i pričali, spradali se. Prisjećali se događaja od toga dana i glasno razmišljali o onome što nas čeka na zadnjoj godini škole.
Priznao je da je već duže vremena zaljubljen u jednu curu. To me je malo zbunilo. Još od onoga dana kada sam ga prvi puta sreo u uredu novinarske sekcije, a pogotovo otkada me u kafiću uzeo za ruku mislio sam da je gay. No, očito sam bio u krivu.
– Ja gay… – nasmijao se. – Ne! – opet se nasmijao. – Nemam ništa protiv i ako bi mi prijatelj bio gay prihvatio bih ga kao takvog. Ali ne. Nisam gay. – pogleda me ispod obrva kako je samo on to znao – Jesi li ti gay?
– Ne. – odgovorim brzo.
Možda je u mome glasu primijetio da nešto ne štima, pa me pogleda upitno.
– Ali…?
– Ali… Ali ništa…! – oklijevao sam
– Ali… šta ništa…? – K vragu. Bio je pravi novinar. Znao je izvući priznanje od mene.
– Ali… brat, Ivor, i ja smo silovani.
– Kad? Kako? – uznemirio se.
– Lani, u Dalmaciji. Zato smo i došli ovamo. Tetka i Jake su nas uspjeli dovesti ovdje.
Još se više uznemirio
– Zašto? Je li to zbog rata? Ili…?
– Nisam siguran. Mislim da ima veze s nečim drugim. – pogledao me svojim krupnim okruglim očima. Nisam mu mogao lagati. – Kako se sjećam tog događaja, a još se ne sjećam jasno svega, mislim da je zbog moje nacionalnosti.
– Kako misliš svoje nacionalnosti? – pitao me zainteresirano, iako je bio zbunjen i uznemiren.
– Vidi, – počeo sam, – nisam siguran koliko poznaješ situaciju u Jugoslaviji.
– Pratim. – prekine me
– Mediji govore samo o Srbima, Hrvatima i zadnje vrijeme o Muslimanima. Ali, tu je mnogo više nacionalnosti. Postoje Slovenci, Makedonci, Albanci, Crnogorci. Kao manjene Mađari, Česi, Rusi, Ukrajinci, Rusini, Nijemci… Ali, postoji jedna nacija koju politika u Hrvatskoj uopće ne priznaje, a nije ju priznavala ni Jugoslavija. To su Dalmatini.
Objašnjavao sam mu povijest Dalmacije i Hrvatske i kako Dalmatini zbog svoje prošlosti nisu i ne mogu biti ista nacija kao i Hrvati. Čak sam mu na zemljopisnoj karti crtao neke smjernice koje on do tada nije znao. Objasnio sam mu pojavu braće Radić, pojavu i značaj Vladka Mačeka, značaj Ivana Šubašića, izbore za Dalmatinski sabor 1870., dalmatinsku zastavu, dalmatinsku himnu i grb te još dosta toga. Andreas je upijao svaku moju riječ sa zanimanjem i poštovanjem prema prošlosti Dalmacije i prema dalmatinskoj nacionalnosti.
Te je noći Andreas dugo pisao. Vidio sam svjetlo ispod vrata kako gore. Ustao sam se i došao do njega.
– Još si budan? – konstatirao sam upitno
– A-ha. – držao je olovku u ustima.
– Što to radiš? – zainteresirano sam pitao.
Okrene se prema meni s papirom u ruci i preda mi ga.
– Počast Dalmaciji! Prvi broj školskih novina nove školske godine. – rekao je simpatično, a onda nastavio kao da je shizofrenik – Sve ono što si mi ispričao večeras: povijest, zamljopis, narod, kuhinja i nemili događaji u ovome ratu. Od razaranja Dubrovnika, Šibenika, Zadra i Sinja; herojske obrane Splita do onoga što se dogodilo tebi.
– Ne! Nemoj se ljutiti, ali ne! – pogledao me je začuđeno.
– Ali, neću spominjati tvoje i Ivorovo ime. – sada je već pričao s manje emocija, ali i dalje kao u nekom ludilu – Samo da ti olakšam da to brže preboliš.
Sad sam ja njega uhvatio za ruku, sjeo pored njega gledajući ga u oči. Osjetio sam da mi se puls ubrzava. Valjda je to bila prirodna pojava.
Uzdahnuo sam duboko i izustio:
– Hvala ti na trudu, ali ne znam koliko ovo može pomoći, a koliko odmoći. Stvari nisu toliko jednostravne kao kad ih gledaš sa strane. Tamo se vodi rat, ljudi ginu. Mediji okrivljavaju samo Miloševića, ali isto je toliko kriv i Tuđman i Izetbegović i Kučan i Gligorov i Rugova i ne znam kako li se već zovu.
– Ali, ovo nije o tome. Vidi. – izvuče ruku iz moje i sa stola uzme papire. Započne opet onako shizofreno – Ovo je o tvome kraju, tvom domu. Onome što se tebi dogodilo. Nitko neće znati da se radi o tebi.
– Ali, hoće. Mi smo jedini Dalmatini koji su u ovoj školi. Svi nas znaju baš po tome. Svima smo zanimljivi jer smo iz neke egzotične zemlje zvane Dalmacija.
Zastao je i pogledao zamišljeno u prazno:
– Nisam o tome razmišljao
– Jedino… – pogleda me – ako izbaciš članak o onome što se dogodilo. Nećemo spominjati silovanje, ubojstvo roditelja i none. U tom slučaju ću ti pomoći. OK?
– Slažem se.
Comments