SAN FRANCISCO, CALIFORNIA – PONEDJELJAK; 6. 9. 1992.
Novi broj školskih novina izišao je s prvim danom školske godine.
To jutro Andreas i ja izišli smo iz redakcije oko 7:20. Bili smo umorni od printa i uvezivanja. Zbog nedostatka vremena, nismo dali novine na tisak, već smo sami sve činili o svome trošku.
1400 primjeraka novina s naslovnicom na kojoj je glava svemirca i natpisom „Ima li života u Dalmaciji?“ planuo je dok ne kažeš keks. Tog tjedna najaktualnija stvar u školi bila je Dalmacija. Školski radio je brujalo o tome, čitali su cijele članke ili citirali dijelove članaka koji su im bili zanimljivi. Mnogi nisu znali izgovoriti neka od naziva mjesta ili imena slavnih osoba pa su nas hvatali po hodnicima da im rečemo kako se izgovara.
Andreasov cilj bio je postignut: popularizacija dalmatinskog pitanja, bar u školskim novinama, se dogodila. Bilo bi bolje da se dogodilo u Washington postu ili New Yorik Timesu, ali i ovo je bilo dobro.
-Bar će 1400 osoba biti upoznato s problemom koji Dalmacija u ovom trenutku ima. Ako oni o problemu ispričaju svojim roditeljima i prijateljima moglo bi se nekih 5000 ljudi upoznati s problemom. Što za amaterske prilike, iako u velikom gradu, nije mala stvar. – govorio je Andreas.
Kao da smo tom edicijom predosjetili što će se dogoditi nekoliko mjeseci kasnije. Na saborske klupe došao je Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi, te Zakon o područjima općina, gradova i županija. Dalmacija je tim zakonom podijeljena na četiri županije, kroz kotar Knin dobila je u zalog i pola Like, dok su njeni otoci Pag i Rab ostali pripojeni Rijeci kao što su to bili za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Jedino tko je reagirao na taj zločin prema Dalmaciji bila je Mira Ljubić-Lorger koja je u Saboru postavila Dalmatinsko pitanje.
Tetka je doživljavala šokove dok smo gledali prijenos te sjednice iz Sabora, u živo, preko satelita. Tetka je tada shvatila da sve ono što smo mi proživjeli proživljavaju i drugi ljudi u Dalmaciji, pogotovo oni koji se pišu kao Dalmatini. Njihova bol možda nije bila toliko strašna kao naša, ali ukidanje vode Zadru ili ukidanje struje Splitu imalo je svoju političku pozadinu: Dalmaciju treba „pripitomiti“. Političke stranke, sve redom nastale iz Saveza komunista Hrvatske odlučili su Dalmaciju baciti na koljena, da najbogatija regija u bivšoj Jugoslaviji sada postane nečija krava muzara bez perspektive.
Županije i beznačajne sitne općine i gradovi stvoreni su kao uhljebnički bazeni političkih opcija, koja se razlikuju samo po zanemarivim svjetonazorskim pitanjima i ničemu drugom, a samim time i kao glasačka mašinerija. Podjele na terenu bile su vidljive. Da se država administrativno podijelila na regije sa velikim samoupravnim djelokrugom, kao što to nalaže Europska Povelja o lokalnoj samoupravi, koju je RH usvojila nekoliko godina poslije, tada bi bilo sigurno da ovakvo stanje kakvo u RH vlada danas, ne bi vladalo.
Frustriran mačehinskom odnosom Vlasti prema Dalmaciji, počeo sam šiziti. Čak i odlazak kod Matthewsa na terapije nije me moglo smiriti. Htio sam se boriti za Dalmaciju i za njen opstanak i opstanak moga, dalmatskog, naroda. No, bio sam nemoćan. Daleko u stranoj zemlji, bez ikoga s kime bih mogao razmijeniti mišljenje o toj temi ta nemoć postala je vidljiva frustracija.
Andreas je predložio da napravimo novu ediciju novina i da ih dijelimo besplatno po parkovima i ulicama. Ideja jest bila dobra, ali kakve koristi od toga. O problemu Dalmacije treba raspravljati State Departement ne obični građani puni svojih briga. A kako doći do State Departmenta?
Zbog svega toga nisam ni želio slaviti novu godinu i rođendan koji je na novu godinu. Ipak, Andreas je je došao do nas s bocom šampanjca i kolačima za tetku i Jakea, te mi naredio da se obučem i da krenem s njim. Normalno, vodio sam i Ivora s nama. Andreas i tetka na to se nisu ljutili.
Prema putu kojim nas je Andreas vozio mislio sam da idemo do njega doma, no on se samo nasmijao i rekao kako je ovo iznenađenje. Ipak je iznenađenje jer na raskrižju nije skrenuo desno, već lijevo. Mislio sam da me zafrkava, te će se drugim putem došunjati do kuće, ali ne. Skrenuli smo duboko u Castro district. Ulica Castro bila je prepuna zastavica u duginim bojama, a trotoar je bio prepun ljudi.
Iako svježe i oblačno ljudi su se okupljali ispred kafića i klubova obućeni u razne krojeve i dezene: od poslovnog do bajkovitog; od crnog do šljokičasto-vrištečeg; od vune do plastike. Bilo je tu i onih u kožnjacima kojima je doslovno gola stražnjica virila iz hlača, a i onih u odijelima.
Skrenuli smo od glavne ceste do Mission Dolores Parka. Tu smo se parkirali i izišli iz auta. Ivor je opet bio ispred mene kao one večeri kada smo izišli iz kina, one večeri kada sam zadnji puta poljubio Jovanu. Samo, ovaj put ga nisam gurkao, već je koračao sam naprijed. Kada sam shvatio gdje smo, obratio sam se Andreasu pitajući ga zašto smo se vozili dovde kada smo mogli auto parkirati ispred njegove kuće, a onda na noge do parka. Andreas mi je dao logičan odgovor u koji nisam mogao posumnjati.
-Jer je moj kvart još uvijek jako opasan; 2. jer kako ćemo se pijani vraćati do mene.
U parku, u jednoj od sjenica dočekao nas je stariji istospolni par. Jedan je bio, vidjelo se po boji kože latinos, a drugi bijelac. Andreas ubrzanim korakom dođe do njih i zagli latinosa. Odmah potom i bijeca. Ivor i ja ostali smo na pristojnoj udaljenosti. Okrene se prema nama i pozove nas bliže.
-Oče, ovo je Karlo. Karlo, moj otac Miguel. – ispružim ruku rukujemo se.
-Moj suprug Sven. – rekao je Miguel, a meni se došlo nasmijati.
Rukovao sam se sa Svenom, te njega i Miguela upoznao s Ivorom. Obojica ga poglade po tjemenu razbarušavajući mu kosu kao kakvom malom djetetu. Na Ivorovim očima sam vidio da je ljut zbog toga. Ipak, zbog svoje građe djelovao je kao dijete, pa su mu ljudi to često činili.
Čak mu je to učinio i jedan od silovatelja kada su upali u našu kuću one paklene noći. U biti, taj nas nije ni taknuo niti je taknuo naše roditelje. Štoviše, tražio je da odu i da nas puste na miru. Jedan od njih zaprijetio mu je da će se i njemu dogoditi isto ako ne začepi. Pokunjen je ostao u uglu prostorije skrivajući glavu i gnušajući se onoga što su njegovi ortaci radili.
Vidio sam mu na očima da on to ne želi, ali je prinuđen činiti. Nije mu bilo lako. Želio nam je pomoći, ali nije znao kako, čak se u jednom trenutku mogle vidjeti suze u njegovim očima. Kad su se silovatelji i ubojice umorili od orgijanja, a prije nego li su posegnuli za heroinom, vezali su Ivora i mene za radijator koji se bio u dnevnom boravku. Nudili su mu da se i on ubode. Odbio je odlučno. Krenuli su prema nama s iglom, no zaustavi ih:
-Dica su to. Ako ste već učinili šta ste učinili, nemojte ih navuć na to sranje. – tad se posvađao s jednim od njih, vođom čopora, i napustio kuću.
Nije prošlo mnogo, ekipa je zakrmila, a odbjegli iz čopora se vratio i odvezao nas. Ivor je jecao, a ja sam pokušavao ostati jak zbog Ivora. Noga me boljela od udarca kundakom o nju, a iz stražnjice mi se slijevala mješavina krvi i sperme. Šapnio mi je na uho neka bježimo i budemo tiho. On je pokupio ostatak droge što je bilo na stolu i krenuo za nama niz skaline od balature prema cesti.
*** *** ***
Ivor je imao tek dvanaest. Ovo mu je bila prva nova godina koju će dočekati izvan kuće. Primijetio sam kako svaki puta kada bi se Miguel i Sven dotakli on bi se uhvatio za međunožje. Isto tako, primijetio sam kako pogledom upija Svena. Nisam tada želio ništa govoriti niti činiti probleme. Sjećam se već ranije mi je jednom rekao da voli plavokose momke, a Sven je bio baš takav: Visok, zgodan, plavokos, dubokih zelenih očiju poput polja engleske trave, a poviše košulje izbijale su se svijetle dlake koje su rasle na prsima. Imao je i tanke plave brčiće, te je nosio naušnicu.
Za razliku od njega, Miguel je bio sličan Andreasu. Oniži, puniji, ali ne i debel, puti boje karamele, crne kose i očiju. Ni on kao ni Andreas nije imao naglasak, osim onog standardnog kalifornijskog. Za Svena se već vidjelo da je stranac. Naglasak mu je bio tvrd, a poneko „g“ izgovorio bi grleno, pa je više zvučalo kao „h“ manje kao „g“. Nizozemac je bio rodom. Rođen u Nijmegenu, studirao u Rotterdamu, pa se preselio u Kaliforniju zbog daljnjeg studija i zaposlenja.
-Miguel je upoznao Svena na poslu. Radili su u istoj firmi. Sven kao predradnik, a Miguel kao kućni majstor. – pričao je Andreas, – Majka i on su se razaveli, no zbog mene su ostali u dobrim odnosima. Sada bi i ona trebala doći ovdje da dočeka Novu Godinu s nama.
Nastavi šapćući mi:
-Ali, mi nećemo ostati ovdje, već idemo u školu na školski doček. Bit će moja draga tamo.
Ovo „moja draga“ zvučalo je nategnuto. I bilo je nategnuto, jer Andreas nije imao muda približiti se Rhondi za kojom je ludovao. Očito sam mu ja trebao kao netko tko će mu probiti led. Nije mi bilo teško, već sam imao curu s kojom sam ozbiljno upao u priču, pa valjda mogu pomoći prijatelju da i on ima curu.
Kada je Ines, Andreasova majka, došla sa svojim sadašnjim dečkom i još jednom prijateljicom, brzo se Andreas snašao i nas trojica smo u čas oka bili u školi. Tamo je ples već počeo iako je tek deset sati.
Rhonda je bila za jednim od stolova i smijala se s prijateljicama. Sjeli smo za stol na kojem su bile ceduljice s našim imenima. Poslao sam Andreasa po piće i okrenuo se prema Ivoru:
-Sviđa ti se Sven?
Pogledao me i zbunjeno upitao:
-A tebi?
-Čini se drag čovik.
-I meni se čini ka drag čovik. – rekao je Ivor siguran u sebe.
Pogledom sam prošao prema prostoriji. Rhonda je i dalje bila s društvom. Andreas je zvirkao prema njoj. Cijela situacija bila je pomalo komična. Pogledam opet prema bratu:
-Čini ti se kao drag čovik jer je biond?
Shvatio je Ivor što želim reći. Spustio je pogled i tiho izustio:
-Mislim da sam, možda, zaljubljen u Svena.
-To je divno! – uskliknuo sam tiho
Pogleda me začuđeno.
-Ljubav je divna, Ivore. Bez obzira što je Sven dosta stariji od tebe i što nema mogućnosti da budete skupa, ali uživaj u tom osjećaju koliko god možeš.
-Ali… – zbunjeno će Ivor – on je muško.
-Kakve veze to ima? I ti si muško!
-Pa to me i zbunjuje. – iskreno izusti moj brat dok je Andreas dolazio s pićem.
-Vidi, ja ne znam mnogo o ljubavi, ali srce želi koga srce želi. Ako je to muškarac što ima veze. Meni ne smeta. – Andreas postavi piće za stol i sjedne. – A vjeruj mi, ne bi smetalo ni mami ni tati.
Pogleda me Ivor zaintrigirano:
-Ozbiljno!?
-Nije im smetalo ni to što sam ja bio s curom druge nacionalnosti i vjere. Da je tata sada tu znaš što bi rekao?
-Što?
-Ako ti se sviđa pritisni ga… Ili umoči mu ga… Ili nešto u tom stilu. Sve u svemu ne bi se ljutio na to. A ni mama.
– Ozbiljno!?
-Neman ti šta lagat. Ja sam to odmah prihvatio. Tata bi isto i mama bi. Prihvatit će i teta. Za Jakea se ne brini.
Andreas se raznježio kada me je Ivor zagrlio.
-Što je bilo?
-Upravo sam doznao da mi je brat zaljubljen u Svena.
Sada je Andreas bio taj koji je razbarušio Ivoru kosu.
U tom trenu do našeg stola došla je Rhonda. Čuo sam njen glasić:
-Karlo, jesi li za ples?
Uzdahnuo sam duboko i pogledao prema Andreasu čiji se pogled zaledio u vremenu. Pogledam Rhondu. Našao sam se u nebranom grožđu.
-Iskreno, volio bih da mogu plesati. Ali, noga me boli. Ali, ako ti ne smeta možda bi Andreas želio plesati s tobom.
Rhonda se nasmije glasno:
-Došlo je do zabune, mislila sam da je on Karlo, a ti Andreas.
-Sve OK. – pogledam u Andreasa čije se lice razvuklo u ogroman smješak.
Comments