Te smo večeri Andreas i ja kasno došli do njega doma. Usput smo svratili kupiti par piva kod njegovog strica koji je držao lokalnu trgovinu. Odmh po dolasku, Andreas je bacio jaknu sa sebe i pozvao me u svoju sobu. Ubacio je CD u player i naredio mi da mu dan jednu limenku piva čije je pakiranje ranije stavio na sobni stolić, te počeo skidati hlače. Podigao sam obrve čudeći se situaciji.
- Ti to ozbiljno!?
- Ne pizdi! – rekao je smijući se – Uzmi pivu i skidaj se.
- Daj, Andreas…
Iskreno, bilo mi je neugodno vidjeti prijatelja kako skida gaćice i uzima stvar u ruke. Nisam znao što učiniti u tom trenutku. Okrenuo sam se prema vratima i napravio korak prema njima.
- Nije ti valjda neugodno? – šutio sam gledajući prema vratima – Prvo, ovo je zajebancija. Drugo, već sam te vidio golog na plaži i dok si se tuširao kod mene.
Te su riječi ublažile moju neugodu. Nešto se prelomilo u meni da sam se okrenuo i počeo skidati odjeću sa sebe. Taj moj čin Andreas je popratio sa čudnim uzvikom koje je zvučalo nešto kao „wo!“ To me je dodatno obodrilo. Nasmijao sam se i sjeo pored Andreasa, te bacio pogled prema ekranu na kojem su dvije natpirane plavuše obrađivale nekog mladića.
Priroda je učinila svoje – dobio sam erekciju. Ne znam je li bilo slučajno, ali Andreas je pogledao u moj penis i ostao razgolačenih očiju od šoka.
- Šta je to?
- Šta? – pitao sam zbunjeno.
- Koliku to kurčinu imaš?
Kako sam prvi puta van školske kupaonice bio u društvu drugog golog muškarca, ali tada penisi nisu bili u erekciji, pa nisam imao predodžbu o veličini mog penisa kao ni veličine penisa drugih muškaraca.
Na Andreasovu reakciju sam reagirao tako što sam slegnuo ramenima.
- Ovo čudo je veće od 20 centimetara, zar ne?
- Ne znam. Nikad nisam mjerio.
Andreas se ustane i prijeđe preko sobe klatarajući dignutim penisom dok je išao prema radnom stolu iz kojeg je uzeo zidarski metar. Baci mi ga na prsi.
- Izmjeri ga! – zapovjedi
- Kako? – bio sam zbunjen.
- Znaš li kao se mjere stvari?
- Znam kako se mjere stvari, ali nikad nisam mjerio nešto ovakvo. – pokažem na još uvijek dignuti penis, kojeg su okruživale dlake u boji bakra.
- Ja ću to učinit, Karlo.
Došao je do mene i razvukao metar, te ga postavio s prednje strane i stručno, kao da gleda na farmaceutsku vagu rekao:
- 26 centimetara.
- Šta!? – nasmijao sam se pozitivno šokiran. – Zajebavaš se!
- Ne zajebavam te. Pogledaj sam! – rekao je diveći se – Imaš kurčinu ka magarac.
Više mi nije bilo do zajebancije iako sam se i dalje smiješio. Piljio sam u ekran, točnije kroz ekran u neku udaljenu točku, vraćajući se u prošlost.
Sjetio sam se kako je otac Bartulu jednom rekao da su muškaci u našoj obitelji posebno obdareni. Ne znam kako su došli u razgovor o tome i je li se ta situacija može povezati s ovom. Ali, vjerojatno jest, jer je majka na tu očevu tvrdnju rekla:
- Je, obdareni ka magarci i misliš da je to zabavno. Bilo bi bilo da ste obdareni nečim drugim ne glupostima.
Stari se nadovezao da je to od ribe, mora i soli.
U djeliću sekunde sam se sjetio i trenutka kada su strgali robu sa Ivora i mene. Bilo je to par trenutaka nakon što sam dobio udarac po nozi. Ivor je vrištao, zvao je oca majku. No, otac mu nije mogao pomoći, jer više ni sebi nije mogao pomoći. Krv koja mu je do prije par minuti šikljala iz vrata sada je natapala tepih u dnevnom boravku. Do jutra ni njega više neće biti tu. Bit će odnijet ili zapaljen u ognju kojeg su zapalili naši krvnici i silovatelji.
Jedan od njih stavio je Ivoru svoje ništa u usta, valjda da ga spriječi da dalje vapi za pomoći. Koliko sam mu želio pomoći i ja sam bio nemoćan. Njih nekoliko su me držali dok su dvojica trgali i skidali odjeću s mene. Nakon što su me skinuli, jedan od njih uhvati me za penis i reče:
- Šta je ovo…? Nema 15-16 godina već mu je do kolina ka u tovara.
- Šta ti je ovo? – trgne me iz sjećanja Andreas.
Pogledam prema njemu.
- Šta to?
- Ovo! – dodirne mi ožiljak koji sam nosio na korijenu penisa.
- To… To je… – ustao sam se i počeo kupiti odjeću s poda – Oprosti, znam da imaš dobre namjere, ali je cijela situacija otišla na krivi put. Idem doma. Valjda ima neki bus, tram ili nešto u ovu uru.
- Ne, Karlo. Oprosti ti meni. Bio sam previše znatiželjan.
Počeo sam se oblačiti. A i on.
- Čekaj, bacit ću te ja doma.
- Ne treba. – Obukao sam se i krenuo prema vratima. Kad sam izišao iz sobe, baš prije nego li ću zatvoriti vrata, pogledao sam u Andreasa – Nisi ti ništa kriv. Žao mi je što sam ti upropastio planove.
- U redu je. Nisi ni ti kriv. Krivi su oni koji su ti to učinili. Njihova krivnja nikako ne smije postati tvoja.
Zatvorio sam vrata za sobom i krenuo niz mračni hodnik. Izišao sam iz kuće i krenuo prema Mission Dolores parku, popeo se uz njega i s druge strane spustio na Castro street. Kretao sam se sam sredinom ceste dok su frajeri, wanna be frajerice i transvestiti koji su stajali ispred kafića i klubova dobacivali razne komentare.
Iskreno, nisam znao što bih sa sobom u tom trenutku. Nasilan po prirodi nisam, pa da zdimim nekog od njih šakom zbog vulgarnosti koje su prosipali prema meni nije bila opcija. A i onako ne bi ništa riješio tim činom. Samo bih sebi natrpao policiju i tko zna što još na vrata. Doma mi se nije išlo. Lunjao sam ulicama izbjegavajući one sumnjive i bez svjetla
Ni sam ne znam kako sam se našao ispred vrata mog bivšeg dilera, jer na dogu nisam promislio dobrih godinu dana. Osjetio sam nešto čudno u sebi. Prelamao sam se pokucati na ta vrata ili ne. Zurio sam u zvono dobrih par minuta. Osjetio sam kako me obuzima strah. Veliki, snažan strah. Počelo mi je biti hladno. Magla je dobrano natapala grad. Prebacio sam preko glave kapuljaču moje dukserice i zakopčao jaknu i potrčao.
Dobra dva sata sam bježao od samog sebe i svoje prošlosti dok su me proganjale slike krvnika koji me je zgrabio za penis i rekao
- Šta je ovo…? Nema 15-16 godina već mu je do kolina ka u tovara!
Čuo se još jedan glas koji je dopirao s mjesta gdje su mučili Ivora.
- Nije ni ovome manji! A još je dite. Šta će bit kad mu bude 30.
- Tribali bi ih odrizat i bacit mačkama. – čuo se treći glas.
Onaj ćelavac koji me je držao za penis odnekud je izvukao bajunetu i počeo mi rezati kožu koja je spajala trbuh s penisom. Nisam osjetio bol, samo peckanje od kapljica krvi koje su navrle na svježu ranu. Tada je rekao.
- To bi bilo jednostavno i s puno krvi. Sredit ćemo mi njih poslije.
*** *** ***
Uletio sam u bolnicu, na hitnu pomoć. U brzini trka nesmotreno sam se zaletio u ženu u bijeloj kuti koja je upravo izišla iz jedne od paravanom omeđenih područja s bolničkim krevetima.
- Oprostite… – brzo sam rekao i krenuo naprijed.
- Karlo! – Začuo sam glas iza sebe. – Karlo!
Okrenem se i pogledam u ženu u koju sam netom ranije udario.
- Karlo…!? – upita me tetka zabrinuto dok je koračala prema meni – Što se dogodilo? – Gledao sam je zbunjeno. – Je li sve u redu?
Došao sam do nje i bez imalo ustručavanja rekao:
- Trebam pomoć.
Položila je svoje ruke na moje obraze i pogledala me u oči.
- Što god treba. Samo, reci mi što se događa.
- Hoću opet bit normalan. Ne želim da me više progone ove slike, ova sjećanja. Ne mogu više…
Tetka me je uhvatila za ruke i odvela sa sobom u jednu od praznih soba. Prvo me je čvrsto grlila dok sam plakao na njenom ramenu. Onda, kada sam se malo primirio, pitala me što se dogodila. Nisam znao kako joj opisati to što sam te noći, i one noći 1991. proživio, no uspio sam se „pohvaliti“ da nisam zazvonio na vrata moga bivšeg dilera. Pitala me je pet puta jesam li išta uzeo. Digao sam rukave i pokazao joj nos. Rekao sam da ako hoće dat ću uzorak mokraće. Naći će samo gutljaj pive koji sam popio kad Andreasa.
Povjerovali je, te me zamolila da joj još jednom ispričam sve, što sam i učinio. Nije mi bilo teško reći što se dogodilo. Rekla mi je neka legnem i neka odspavam još ovih par sati do kraja smjene. Sutra neću ići u školu, ali će ona popričati s Matthewsom, jer ovako više ne može.
*** *** ***
Prošla je niz hodnik pun učenika i teenagerskog žamora. Decentna kao i uvijek tetka je zastala ispred zelenih vrata ureda psihologa Matthewsa, popravila frizuru i odjeću te pokucala na vrata. Čulo se mrmljanje iznutra što je tetka zaključila kao poziv na ulazak.
Otvorila je vrata i u uredu našla Andreasa i Matthewsa.
- Ispričavam se – rekla je tetka – nisam znala da imate već nekoga unutra.
Matthews podigne pogled, a Andreas se okrene.
- Dobro jutro, gospođo Harrison. – pozdravi ju Andreas, pa se obrati Matthewsu – Ovo je tetka od Karla Morosina.
Matthews se ustane i zamoli tetku neka uđe, te joj ponudi neka sjedne. Uz napomenu da je Andreas tu isto zbog Karla i da bi volio da svo troje sudjeluju u ovom razgovoru.
- Pa dobro, ako ste toliko zabrinuti za njega, kako to da još ne može živjeti s onim što mu se dogodilo? Godinu dana ide na terapiju i ne vidi se nikakav uspjeh. Još ima flashbackove, ustrašen je, a sinoć je kao furija dotrčao na moje radno mjesto tražeći pomoć. Čak je pomislio na to da se ufura, ali bio je dovoljno razborit pa to nije učinio. Želim znati zašto se to dogodilo.
Matthews je šutio kao malo dijete. Andreas je piljio u prazno.
- Želim znati što se sinoć dogodilo. – Andreas je i dalje piljio u prazno zamišljen – Andreas?
- Ne znam što vam je Karlo rekao da se dogodilo. Ne znam odakle početi. Ali, vjerujete mi da mu želim pomoći. Prijatelj mi je i stalo mi je do njega. I zbilja želim pomoći.
- Dobro, onda mi ispričaj što je bilo. Samo reci, nitko ti neće nauditi.
Andreas je pričao sve što se događalo. Nije lagao, ali mu je glas bio pun nesigurnosti i straha. Pričao je kako je s Karlom nešto bilo čudno, u biti nešto je s njim čudno od prvog dana kada su se upoznali, ali što ga više poznaje shvaća da je to zbog te proživljene traume. Pričao je o njihovom izlasku s Rhondom i Marthom, o tome kako su otišli kod njega doma gledati pornić, preko toga da su mjerili velićinu penisa i kako je vidio na Karlovom penisu ožiljak. Na to je Karlo otišao iz kuće i više ga nije vidio.
Molio je tetku da ne pritiska Karla previše, te je priznao kako je on pogriješio jer je forsirao Karla na sve sinoć. Mislio je da će to sve biti zabavno, no pretvorilo se u katastrofu. Zbog toga je Karlo vjerojatno tako i reagirao. Andreas se ispriča i kaže da je možda nešto pogrešno rekao ili na pogrešan način reagirao. Vjerojatno kada je pitao Karla kakav mu je to ožiljak na penisu.
Matthews je potvrdio Andreasove riječi. Forsiranje u ovakvim situacijama može proizvesti kontra-efekt.
- Karlo, kao što znate, neće danas doći u školu. Doma je, dala sam mu nešto da se smiri i pustila neka odspava. Popričat ću još s njim, ali čudi me da nakon toliko vremena terapija nije počela proizvoditi pozitivne efekte,
- Naprotiv, – počeo je Matthews – počela je proizvoditi efekte. Flashbackove koje Karlo ima, posljedica su terapije…
- Zar nisu posljedica traume? – upitala je tetka prekidajući Matthewsa – Vidite, ja nisam psiholog ni psihijatar, ali nešto smo o tome učili na medicinskom fakultetu.
- Čekajte, malo – glasno će Matthews – niste me čuli do kraja. Ono što sam želio reći je to da su flashbackovi posljedica terapije, jer psiha sama želi potisnuti traume umjesto da se suoči s njima. Oni jesu posljedica traume, ali u kopanju po mozgu vašeg nećaka došli smo do toga da se on sada suočava s onim što se dogodilo, te da ne pristaje na laka rješenja. Bježi od droge i traži pomoć.
Tetka ga je pogledala ispod oka:
- Nisam sigurna u to. Čini mi se da ste ozbiljno uprskali s mojim nećacima. Što je dokaz hrpa porno magazina koje ste dali mome mlađem nećaku.
- Odakle vam ta glupost? – uzbuđeno upita Matthews. – Je li vam Ivor to rekao?
- Ivor krije izvor časopisa, no znam da to ima veze s vama.
- Ovo je nemoguće! – glasno je izrekao Matthews. Toliko glasno da mu je kosa zalepšala kao list na jesenjem vjetru.
- Hajdemo se nešto dogovoriti: – Andreas je popratio tetkine riječi sa zanimanjem – Obzirom da je Karlo tu još par mjeseci, a Ivor će ostati duže, počnite se ozbiljnije baviti Ivorom. Za Karla ću se ja pobrinuti.
- Ali…?
- Nema ali, ako ne želite završiti na disciplinskoj, a možda čak i na sudu zbog dilanja porno sadržaja maloljetniku, pristat ćete na ovaj prijedlog.
- Gospođo Harrison, nisam ja ništa dilao Ivoru. I da jesam nemate materijalnih dokaza za to.
- Ja sam svoje rekla. – tetka se ustane i krene prema vratima, te se okrene – Meni je stalo do mojih nećaka. Vi ih nećete upropastiti. Ako ste nesposobni za bavljenje poslom koji radite ja vam tu nisam kriva. Pratit ću vaš rad u stopu, čim još jednom pogriješite imat ćete gadnih problema. – baci pogled na Andreasa – idemo li?
Kad su se našli na hodniku, Andreas razvuče osmijeh preko cijelog lica.
- Zajebana ste vi igračica, gospođo Harrison. Zajebana.
Stala je ispred njega i pogledala ga duboko u oči.
- Ako ti je zbilja stalo do Karla, ako zbilja smatraš da si mu prijatelj, molila bih te da više ne činiš ovakve greške kao sinoć. Karlo i Ivor proživjeli su ozbiljnu psihičku i fizičku torturu. Molim te, Andreas, budi dobar prema njima i bez dječačkih zajebancija.
- Žao mi je zbog svega. Iskreno mi je žao. Ali, nije ni meni baš lako s njim. Ne mogu stalno paziti koja će ga moja riječ ili radnja uvrijediti ili dovesti u stanje ludila. – činio je prstima navodne znakove.
- Razumijem te. – zamisli se – Ako nemaš sat, možeš samnom i to reći Karlu osobno. Sada mu treba prijatelj.
Comments