Marthu sam vidio nakon par dana u školskom hodniku. Nasmiješila mi se iskreno, ali oprezno. No, nije mi prilazila. Ne znam je li ju bilo strah ili je zbog nečeg drugog držala distancu. Nisam bio siguran prići joj ili ne. Ipak, došao sam do nje i šeretski ne naslonio na ormarić. Izmjerio sam je od glave do pete. I ona mene. Bilo je u tom pogledu nečeg divljeg, nečeg što je zračilo seksom.
- Hej Karlo, šta slušaš sad? – pitala me zainteresirano
- Trebao bih do Matthewsa kojeg preskačem. Nakon toga u redakciju.
- Super! Dođi! – uhvati me za ruku i odvede u ženski WC koji je zjapio prazan.
Ušavši u WC, gurnula me u jednu od kabina tako da sam posrnuo i sjeo na školjku. Sjela je na mene zadignuvši dugu haljinu. Uhvatila me za glavu i uvalila jezik u grlo. Nisam to očekivao. Zagrcnuo sam se. Nije joj smetalo. Sačekala je da se smiri kašalj i ponovila. Ovog puta reakcija je bila smo među nogama. Dugo smo se ljubili, a ja sam imao osjećaj da će mi ono čudo razderati i gaćice i jeans te izletjeti van. Ipak, uspio sam nekako suzdržati taj događaj.
- Dobar si! – rekla je – Dobro se ljubiš!
Osmijehnem se tupavo, dok je ona nastavljala.
- Ali, nisam te zbog toga zvala.
- Nego!? – bio sam zainteresiran.
- Imam E iz algebre i E iz geometrije, a znam da si ti dobar u tome. Da bih upisala faks trebam imati najmanje C. Bi li mogao pomoći oko toga?
Nasmijao sam se.
- Normalno da ću ti pomoći, Martha. Mogla si me pitati i bez ovoga svega.
- Mogla sam, ali ovako mi je bilo draže. I još nešto… – pogleda me u oči – Ovo sam čekala od trenutka kad sam s Rhondom došla u kafić.
- I ja! – rekoh potpuno zaboravljajući na Jovanu.
Dogodilo se ono što mi je jednom rekao tetak Jake. Jovana je postala blijeda uspomena. Preko njene uspomene nizale su se drugi događaji, uspomene i sjećanja. Boriti se protiv toga bilo bi suludo. Najgore od svega, nije mi bilo žao. Ta, kako bi mi moglo biti žao što život čini stvari takvima.
- Znaš li gdje živim? Ili da te pokupim negdje i dođemo do mene vježbati algebru i geometriju?
- A da dođeš ti do mene? Bit ću sama doma.
- Može... – sad sam ja nju zažvalio.
S vremenom sam se počeo intezivnije sastajao s Marthom. Ja sam nju upućivao u tajne algebre i geometrije, što bi neki rekli matematike, a ona mene u tajne putenosti.
I Martha i ja uspješno smo maturirali. Ja kao najbolji na godini, a ona se jedva provukla. Oboje smo primljeni na UCSF, kao i Rhonda i Andreas. Ljeto sam provodio s njima i bratom Ivorom, pripremajući se za fakultet, te kod novoga psihologa.
Dr. Peter Forster nije izgledao komično kao Matt Matthews. Izgledao je ozbiljnije i profesionalnije. Uvijek je bio uredan i obrijan, a kosa mu je bila zalizana i uredno počešljana. Odijelo i kravata dio su njegovog vizualnog izričaja. Stol njegove ordinacije bio je čist i uredan, bez suvišnih papira i mrlja od jela, a imao je i kauč na koji se moglo leći, opustiti i pustiti da ti misli lete.
Prvi dan u ordinaciji bilo mi je naprosto neugodno zbog urednosti. Bilo me je strah bilo gdje ugaziti kako ne bi ostala prašina i štošta drugo što sam na cipelama donio iz vana. Govorio je tiho, ali razumnjivo, dok se u pozadini čula tiha opuštajuća glazba koju je puštala sestra iz čekaonice.
Pričao sam mu o događajima od prije dvije godine, razlozima konzumacije narkotika i kako sam od tetke zatražio pomoć kada sam se našao pred vratima svoga bivšeg dilera. Pohvalio je to što sam umjeto da posegnem za lakšim rješenjem posegao za pomoću. Shvatio je taj moj potez kao zdravo rezoniranje. Obavio mi je i psihotest, test inteligencije i zaključio kako mi je IQ 145, te da nisam sociopat i psihopat. Po njemu, patio sam od anksioznosti izazvane stresom i traumatičnim iskustvom, dok tragove depresije nije primijetio. Nije mi propisao nikakve lijekove, povremeni razgovor bit će dovoljan.
Zahvalan na tome što mi neće dati nikakve lijekove lako sam se otvorio i počeo pričati o mome zadnjem ispadu: onome kod Andreasa doma. Pažljivo je slušao dok sam govorio o događajima i sjećanjima, želji da pobjegnem što dalje od slika koje su me proganjale; želji da se ufiksam i zaboravim na sve, te mentalnoj borbi koja je odlučila da odem dalje i zatražim pomoć. Rekao sam mu kako više ne mogu podnijeti da me svako malo nešto podsjeća na to što se dogodilo, na ubojstvo roditelja, na silovanje brata i mene i na ožiljak koji nosim na korijenu penisa. Želim živjeti normalno i biti svoj.
Doktor Forster ponovio je ono što je rekao i Andreas:
- Nisi ni ti kriv za to što se dogodilo. Krivi su oni koji su ti to učinili. Njihova krivnja nikako ne smije postati tvoja. – te nastavio – Poradit ćemo na tome da shvatiš kako možeš živjeti normalno bez obzira na prošlost.
Odlazak kod doktora Forstera ulijevao mi je nadu da će stvari krenuti na bolje. Iskreno sam se nadao tome. No,…
No, prvi dan pravnog faksa sudario sam se s nekim visokim, mišićavim, crvenokosim likom kojem su ispale knjige na stepenice.
- U pičku materinu se… – čuo sam kako govori i prekinuo ga instinktivno produživši dalje
- Goni se i ti…
Za vrijeme pauze, spuštao sam se niz te iste stepenice. Vidio sam ga kako stoji dolje i gleda prema meni. Na brzinu sam smislio plan kako ga izbjeći i kinduti u dvorište, ali nisam znao kako to napraviti. Spiderman nisam bio da se nitima mogu uhvatiti za strop i preskočiti ga. A on je zurio. Upadljivo zurio s dna stepenica.
- Sorry, but… – pokušao sam se izvući.
- Sve u redu. Lipo je bilo čut našu rič. – rekao je, dok mi je kamen padao sa srca. – Ja san Mario Bilišev.
- Karlo Morosin – predstavim se i rukujem s Marijom – Čuj, izvini za ono jutros. Kasnija san na predavanje. Ipak je prvi dan.
- Odakle si? – pitao me je dok smo izlazili iz zgrade. Sjeli smo na klupu u parku kampusa.
Želio sam biti oprezan, a oprez se pretvorio u tjeskobu. Zurio sam u prazno par sekundi razmišljajući ni o čemu.
- Iz okolice Zadra. – bilo je to salamunsko rješenje za njegovo pitanje. – Ti?
- Iz Kaštili. Pored Splita. – čuo asm ga da govori dok sam molio boga da se pojavi Andreas. – Koliko dugo si ovdi?
- Kako misliš ovdi? – upitao sam nervozno.
- U San Franciscu.
- Oko dvije godine. – odgovorio sam brzo. U glasu mi se mogla osjetiti nervoza.
- I ja. – kao da me zanima koliko je on u SFu – Došao si kao izbjeglica?
Uzdahnuo sam duboko kako mu ne bi obrusio i opet ga poslao u pičku meterinu.
- Šta... – započeo sam, kad začujem Marthin glas.
- Tu si! – stajala je Martha ispred mene pokrivajući me svojom sjenom. Ustao sam se i poljubio je, te bez ozdrava krenuli prema drugoj klupi.
- Hvala što si me spasila.
- Tko je ono? – pitala je zainteresirano.
- Neki freak. Sjeo je do mene bez pitanja i počeo umarati glupostima. – lagao sam.
*** *** ***
Marija sam viđao po hodnicima, ali nismo kontaktirali. U biti on je imao potrebe kontaktirati, ali ja sam vješto izbjegavao njegove pokušaje ostvarivanja istog. Sve do jednog trenutka.
Dana 4. listopada 1993. vidio sam ga na onoj istoj klupi na kojom smo prije par tjedana razgovarali. Oči su mu bile pune suza, a ponašanje i te tužno s izljevima bijesa. Udarao je šakom o klupu dok su mu suze klizile niz obraze. Promatrao sam ga sa strane ne znajući prići ili ne. Bio sam zaintrigiran doznati što mu se dogodilo, no istovremeno sam bio oprezan.
- Što je onom liku tamo? – čuo sam Andreasov glas iza sebe.
- Čuvaj mi leđa! – rekao sam i dao Andreasu moju torbu s knjigama.
Oprezno, kao mačka u lovu došao sam do Marija.
- Mario, jesi li dobro? – pitao sam oprezno
- Hmm...– poleda me očima punih suza – Šta?
- Jesi li dobro?
Obrisao je suze rukavom. Ponudio sam mu maramicu no on ju je odbio. Izvukao je iz džepa paketić papirnatih maramica i obrisao nos.
- Ne, nisam dobro. – odgovorio je kroz plač.
Sjeo sam do njega i pogledao ga zainteresirano, ali i dalje oprezno.
- Možda će ti biti lakše ako podijeliš s nekim. Znam da nismo… – prekine me
- Moji ujak i ujna ubijeni su prije par dana u Kaštilima. – zastao sam šokiran, razjapljenih usta. Imao sam osjećaj da mi donja vilica doslovno udara o pod. – Samo zato jer su bili članovi Dalmatinske Akcije i jer su se borili za Dalmaciju.
Sada više nisam bio šokiran. Sada sam ja bio uznemiren. Tjeskoba u meni je rasla, a s njom i nervoza.
- A i Dalmatinsku Akciju su digli u zrak, vrh stranke zatvorili u Loru. Tko zna što im rade tamo. – nastavio je tresući se od bola i jala.
Sada su meni suze navrle na oči dok sam sjedio i dalje razjapljenih usta. Andreas je valjda primijetio da nešto nije u redu. Došao je do nas i uhvatio me za glavu.
- Šta god bilo moraš ostati pribran. – podigao je moju glavu i gledao me pravo u oči. – Da nisi pomislio učiniti nešto. Jasno!? – zapovijedio je.
- Moram doma. Odvedi me doma, molim te. – ponizno sam molio Andreasa.
- Mogu li s vama? – začuo sam glas dok smo se kretali prema parkingu.
- Dođi! – tiho sam prozborio ne razmišljajući je li to dobar ili loš potez.
Comments