Piše: Karlo Morosin
Andreas je bio ozbiljno osobno, ne samo novinarski zainteresiran oko mog susreta s Romanom. Zabavljalo me to njegovo uvijanje da dozna to je bila predivna cura s kojom sam se poljubio, ipak bili smo prijatelji, pa mu nisammogao lagati.
- Šta je ono bilo sinoć? – pitao me Andreas sav zainteresiran za Romanu.
- Šta, šta je bilo? – pravio sam se lud.
- Pa sa onom ženskom. Zabila ti je jezik do grla.
- A to... – malo sam otezao – jedna moja stara prijateljica.
Pogledao me je upitno u nevjerici. Grohotom sam se nasmijao na taj njegov pogled. I sve mu objasnio.
Rekao sam mu kako je to bila Romana, anđeoska stažistica koja me je spasila u Venturi, rekao kako sam joj slučajno prepoznao glas i kako me je eto poljubila sinoć.
- Hoćete li se opet vidjeti? – bio je znatiželjan Andreas.
- Nadam se da hoćemo. – bio sam uvjeren.
Sve sam se češće viđao s Romanom. Bila je iskreno zainteresirana za mene i moj život. Bilo mi je lijepo s njom. Mnoge slobodne trenutke između mojih obaveza na faksu i njenih obaveza na poslu provodili smo zajedno. Bili smo pravi zaljubljeni par, samo što je Romana bila nekoliko godina starija od mene.
Meni to nije smetalo, očito nije ni njoj. Ja sam bio uporni i tvrdoglavi jarac, ona nježan i emotivan rak.
Za razliku od Marthe, Romana nije bila toliko seksualna osoba, bila je tradicionalniji tip žene koja očito želi provesti cijeli život uz jednog muškarca, imati dijecu s njim i ostariti uz njega. Moja vaga u podznaku, cijenila je to. Kako bi rekli astrolozi, bili smo stvoreni jedno za drugo.
Romana je zbilja bila zainteresirana za mene. Znali smo satima šetati niz Ocean Beach i razgovarati otvoreno o svemu. Nisam joj krio što se događalo samnom. Neka stvari sam želio ostaviti za kasnije, ali je ona vješto izvukla iz mene.
Koliko sam god mogao jednostavnije, objasnio sam joj što se sve događalo samnom i zašto sam se počeo drogirati. Rekao sam joj za ubojstvo, silovanje, paljenje i rušenje kuće; rekao sam joj za Jovanu koju sam ostavio u Zadru i za košarksški klub u kojem sam trenirao. Rekao sam sve. Želio sam čist start i ako dođe do prekida isto takav čist rez.
I ona je bila iskrena, rekla mi je za svoje probleme s ocem nasilnim alkoholičarem i vjerskim fanatikom. Otac joj nije dao da bude medicinska sestra, smatrao je to ponižavajućim poslom, jer se rade dežurstva i noćne smjene. Zato je i otišla iz Venture, rekla je. Los Angeles je bio preblizu, New York, Boston ili Chicago predaleko. Ostalo joj je jedino da ode u San Francisco gdje ima neke prijatelje i prijateljice koji su je primili kao cimericu.
Romani je bilo zanimljivo što sam nakon onoga poljupca ostao poprilično hladan. Znala je da bi većini momaka u mojim godinama skoro srce prepuklo, a gaće se rasparale od nabreknuća. Nekako sam joj uspio objasniti da postoji mogućnost da sam akeskualan, na što je ona samo hladno odgovorila kako nitko nije savršen.
Vijest o meni i Romani brzo se proširila San Franciscom. Tetka je bila zadovoljna što sam našao curu, ali nije bila zadovoljna što ne zna tko je ona. Tetka je valjda morala u svaku poru mog života zabosti svoj nos. No, nisam mario za to. Bio sam sretan. Možda sam prvi puta od dolaska u San Francisco bio sretan.
I Jake je bio sretan. On je podržavao moj odnos s bilo kime samo da budem sretan. Ne amo Jake, već i Mario i Christopher i svi su bili sretni. Samo je Steven bio malo distanciran.
Našli smo se jednom nakon faksa. Bio je vidno ljut na mene, bez ikakvog razloga. Shvatio sam da je možda gaio simpatije prema meni za koje je nikako nisam dao povoda. Pokušao sam započeti razgovor, ali nije se dao.
Prošlo je nekoliko dana od tog našeg susreta. Dočekao me na faksu i zamolio me za razgovor. Pristao sam, a on je bio iskren. Priznao je da je zaljubljen u mene i da ga je pogodilo to što je doznao da imam curu. Sada je stvar već malo drugačija, smirio se prihvatio realnost i molio me da mu oprostim.
Nisam znao što mu reći na to, osim da mu iskreno opraštam te da mi je žao ako je ikada mislio da mu dajem povoda da se zaljubi i mene. Opet je bio iskren i objasnio kako mu nikada nisam davao povoda za to, ali valjda srce hoće koga srce hoće. Molio sam ga da ne čini neku glupost na što mi je odgovorio kako mogu biti siguran da neće, jer on već ima iskustva s tim. U tome se trenutku upitao:
- Zašto je voljeti pokora?
Nisam znao što mu reći na to. U jednu ruku, razumio sam ga. Da sam ostao u Dalmaciji i da sam ostao s Jovanom, vjerojatno bi nam životi, u ratnom vihoru, bili pokora. Ali, što da sam ostao u Biogradu i da smo na neki način Jovana i ja nastavili svoju vezu? Bi li ta ljubav opstala? Bi li se raspršila kao neka od granata koje su gađale moj Zadar?
Opet sam počeo razmišljati o Jovani i o događajima za koje sam mislio da su već iza mene. No, ovaj puta nisam žizio zbog toga. Razmišljao sam trezvenije sad i s mnogo većom emocionalnom distancom nego prije samo godinu dana. Očito su terapije dr. Fostersa pomagale.
Iz te zamišljenosti, trgne me Stevenovo mahanje rukom ispred mojih očiju.
- I ja sam prošao pokoru, sjećaš se. – riječi nisu bile upućene da ga na bilo koji način povrijedim i Steven je to znao. – Očito, sve što se čovjeku događa povezano je s nekom lošom ili dobrom karmom.
Oslonio se o svoj automobil i slušao što mu imam za reći.
- Pakao iz kojeg sam izišao, pakao mržnje i bjesnila, ubojstvo mojih roditelja, silovanja brata i mene dovodilo me do ludila. Mislio sam a se radi o lošoj karmi, no... shvatio sam da me je sve to dovelo do stvari za koje moram biti zahvalan. Došao sam ovdje, protivno svojoj volji, ostavio u Dalmaciji svoju curu i prijatelje... Mislio sam da mi se svijet okreće naopako, da se sve urotilo protiv mene. Vjerojatno je to bio razlog mog drogiranja i stanja kroz koje sam prolazio. No, s vremenom sam shvatio da sam u biti blagoslovljen, da postoji neka božja providnost koja me usmjerila na tebe, Marija, Andreasa i još drugih ljudi koji mi daju snagu za kročiti dalje.
- Odakad si ti postao takav filozof? – upitao me sa smješkom Steven i nastavio – Znam ja to sve. Sretan sam zbog tebe što si bolje i što ti život neće više biti tako turoban. Sada imaš curu i sve će biti bolje. Vidjet ćeš.
- I ti ćeš biti bolje. – iskreno sam vjerovao u to.
- Trebat će vremena, ali bit ću ja dobro. – odgovorio mi je onim svojim razvučenim smješkom.
Najvažnije od svega, Ivor je bio sretan što sam ja sretan i što imam nekog s kime mogu provoditi vrijeme sad kad je on u Pasadeni. Nisam baš siguran da je to tako. Preko telefona, Ivor se činio nekako drugačiji, distanciraniji i hladniji. Uvjerio sam sebe da je to samo zbog promjena koje su uslijedile njegovim premještanjem iz SFa u LA.
Nisam ga htio previše propitkivati, možda bi me krivo shvatio. Onda je jednom rekao da mu se ne sviđa tamo. Sve je puno snobova i loših ljudi, lošeg postupanja. Iako smo znali da ima puno bogatijih ljudi od tetke i Jakea, znali smo da ima i puno siromašnijih od nas. Ivora su u LA smatrali prljavim Balkancem i siromašnim zato što ne dolazi sam u svome preskupome autu na nastavu.
Rekao je kako mu se ne sviđa ni Bartul. Ivor je kod Bartula počeo oučavati stvari koje sam ja već ranije uočio. Iako nam je brat moram reći da je Bartul od odlaska na studij u Zagreb, postao sebičan gad. Dolaskom u San Francisco, svoju je sebičnost još više pokazivao. To što je primio Ivora kod sebe doma, nije značilo da se promijenio, već da je na tome skupljao određe bodove u obitelji i kod prijatelja te kolega.
Pitao sam Ivora želi li se vratiti no,nije želio to učiniti. Rekao je da će se vratiti kada završi filmsku akademiju i kada bude imao budućnost u svojim rukama. Podržavao sam to, ali sam se bojao da će postati kao Bartul. Ili se tu radilo o urođenoj osobnosti. Ne znam, samo znam da se Ivor sada u još mnogo većem gradu mora znati izboriti sam za sebe. To što je imao krov nad glavom i hranu za pojesti nije značilo da će se moći adekvatno brinuti sam za sebe. Ipak je Ivor teeneger koji je prije samo prije godinu i nešto izišao iz teške kome.
Razgovarao sam o tome s psihijatrom, dr. Fostersom.
S njime sam počeo voditi ozbiljnije razgovore. Napokon su te seanse počele sličiti na prikaze psihoterapija iz filmovai serija.
I Fostersu je bilo drago što sam počeo hodati s Romanom. Malo se jest začudio što je nekoliko godina starija od mene, ali objasnio je taj moj potez riječima:
- Sve dok tebi odgovara odgovara i meni.
Meni je svakako odgovaralo biti u vezi s Romanom.
No, iznenadilo me jedno njegovo pitanje:
- Voliš li Romanu?
- Lijepo mi je s njom. – odgovorim.
- Nisam te to pitao, Karlo. Pitao sam te, voliš li Romanu?
- Nisam siguran vjerujem li u ljubav.
- Jesi li ikada bio zaljubljen? – usljedilo je novo neugodno pitanje.
- Jesam. O tome se i radi.
- U Jovanu?
- Da! – kimnuo sam – nakon dolaska ovamo još sam dugo vremena bio zaljubljen u nju. Jedan od razloga svega što sam činio i što sam proživljavao ovdje bio je i to što sam dugo mislio na nju.
- Dobro... Koja je razlika između biti zaljubljen i misliti na nekoga?
- Iskreno, ne znam razliku. – bio sam zbunjem kako pitanjem tako i odgovorom.
- Ne znaš što znači biti zaljubljen ili ne znaš što znači voljeti?
- Znam što znači biti zaljubljen i znam što znači voljeti, ali ne znam razliku između biti zaljubljen i misliti na nekoga. Možda misliti na nekoga je samo fantazija?
- Znači, po tebi je ljubav samo ideal? – nastavljao je Fosters.
- Ne. Ja vjerujem u pravu iskrenu ljubav, vjerujem u poštenje, iskrenost. Možda me je toliko i povrijedilo to što sam ostao bez Jovane u treutku kada mi je bila najpotrebnija. – mucao sam dok sam govorio – ne znam što reći na to. Što vi mislite?
- Ja mislim... točnije, pitam se... ako zbilja vjeruješ u ljubav, voliš li tako žestoko da to boli? A ti se bojiš boli, bez obzira tko to bio: tvoja tetka, prijatelji, Jovana... – govorio je iskreno i bez osuđivanja – Vidi, svaki rastanak je težak. Tebe i Jovanu je rastavilo nešto što nije uobičajeno. Vas je rastavio splet određenih, psihotičnih, histeričnih, predratnih okolnosti za koje ti nisi kriv. Njihova krivica što su ti tako brutalno ubili roditelje, što su brata i tebe silovali, što su ti srušili dom ne smije biti tvoja. NI ti ni tvoj brat niste ničim izazvali taj manijakalni pohod na vaše roditelje i na vaša tijela, a bome ni na vašu kuću. Isto tako, niti ti kriv što već godinama nisi vidio Jovanu. Nisi ti izazvao taj prekid bilo kojim djelovanjem, izazvali su ga isti oni koji su ti ubili roditelje silovali tebe i brata i srušili ti kuću.
Shvaćao sam što mi želi reći i prihvatio njegovo objašnjenje. Zbilja je bilo tako. Da Tuđman nije pustio krvožedne ustaše s lanca, pitanje je bi li rata bilo i u kojoj mjeri. Isto tako, da Milošević nije pustio krvožedne četnike s lanca pitanje je bi li rata bilo i ako da u kojoj mjeri.
Shvatio sam još jednu činjenicu, ako nekog volimo, prije ili poslije ćemo tu osobu izgubiti, na ovaj ili onaj način. U tome trenutku nisam ni slutio da ću 20ak godina kasnije izgubiti Romanu i svoje dvoje predivne djece: Lusslindu i Nando-Zuanea na jednako brutalan način kao što sam izgubio roditelje. Godinama poslije shvatit ću da je splet okolnosti ono što pokreće svijet. Godinama poslije ću, radeći svoj novinarski posao, ali i osobno, upoznati ljude koji se previše trude a premalo za taj svoj trud dobivaju, dok oni koji se ne trude nimalo sve im ide od ruke.
U što vjerjem, pitao me Fosters za kraj te seanse. U tome trenutku, vjerovao sam da smo svi sami i da se nema tko zauzeti za nas same osim nas samih.
Comments