Piše: Marietta Candi
Nije samo nacionalistička RH ta koja pretvara sve dalmatsko u hrvatsko. Nema tu nikakve razlike između hrvatskih nacionalista i tzv. druge, građanske RH.
Najsvježiji primjer je emisija jedne TV kuće, u kojoj se svjetski poznati pisci, Marko Marulić, Marin i Dživo Držić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, renesansni Ruđer Bošković, Bartol Kašić, Faust Vrančić..., naprasno postali „hrvatski“.
Louis-François Cassas, francuski arhitekt, slikar i grafičar, poslije boravka u Dalmaciji 1770. i 1780. objavio je knjizi "Povijesno putovanje po Istri i Dalmaciji" u kojoj, pri samom kraju piše: „I ne ljuti se Dalmacijo kad na tebe počne lajati čopor bijesnih pasa!“
Otkako je Dalmacija digla šiju početkom ‘90. godina XX. stoljeća, postala je meta orkestrirane kampanje i stvaranja slike o kriminalnoj državi u kojoj se treba uspostaviti red po zamisli Zagreba. Zagrebačka mafija treba odlučivati o svemu te je utopiti u fašistički koncept “hrvatskih zemalja”. Kao oprobani recept, tome je dodan još „povijesni antihrvatski“ karakter Dalmacije u kojoj se negira sve hrvatsko, ugrožavaju prava Hrvata i svećenike RKC dovodi do ruba gladi, otimaju joj se objekti, maltretira svećenstvo i tko zna što sve ne. Dok je Dalmacija i njene političke, kulturne i znanstvene „elite“, čast časnim izuzecima, puhala u istu tikvu sa velikohrvatskim nacionalistima, imali smo idiličnu sliku o „nacionalnom jedinstvu“. Mediji, obrazovanje, crkva, akademije - sve je u Dalmaciji bilo podređeno „obrani hrvatstva“, ječale su herceg-bosanske trube, vitlalo se ratnim sjekirama, klanjalo Mefistu s Pantovčaka, pohrvaćivalo se sve do salate i pravoslavaca, preko Balija do Drine.
Sociologija odavno ne vidi nacije kao "prirodne zajednice", već kao socijalne konstrukcije, proizvode organiziranog, svjesnog i metodičnog rada različitih društvenih aktera unutar nekog naroda, prije svega intelektualne, političke elite i državne vlasti. O tome, veoma uvjerljivo, pišu B. Anderson i E. Hobsbawm u studiji iz 1983. godine. Nacionalni identitet formira se iz naroda u prisustvu i kontrastu prema drugim nacijama, i u stalnom redefiniranju odnosa prema drugim grupama. Kada znamo tko smo, dijelom to znamo i zbog toga što znamo što nismo! Dalmatinska povijest više je nego dobar pokazatelj i potvrda toga. Od Micule Tomasseoa, koji u pismu Bečkom dvoru, piše: „Kako sam za vrijeme moga bavljenja ovdje vidio, mnogi Dalmatini dolaze u Italiju kako bi dobili čast i ugled, to sumnje ne može biti kako će se neki Dalmatin bez osnova nazivati Talijanom i plemićima, te na taj način dobiti još časti i ugleda“; Kraljevine Dalmacije; Baiamontia i njegovog pisma londonskom Timesu, u kojem izričito piše o dalmatskom narodu i dalmatskoj naciji; državnih ambicija; ujedinjenja dalmatinskih zemalja, pa sve do Dalmacije kao regije unutar S.R. Hrvatske; pa „mladih – lijepih“ antibirokrata i „odbrane hrvatskog naroda od pomahnitalih četnika i mudžahedina“, i, na kraju, županizacije i metropolizacije R.H., te postavljanjem bombe u prostorije Dalmatinske Akcije. Različiti povijesni periodi, različita svijest o sebi. Veliki je broj ljudi s ovih prostora koji se nisu maknuli s mjesta a promijenili su po 4-5, možda čak i 6 država. U Dalmaciji mnogi se nisu maknuli s mjesta dok su mijenjali nacionalne osjećaje. Tako se u Dalmaciji u drugoj polovici XIX. stoljeća po prvi put javlja etničko hrvatstvo i od tada, u jednom te istom povijesnom entitetu, počinje napeta igra postotaka u korist hrvatskog ili dalmatskog nacionalnog osjećaja. Do popisa 1921. većina stanovnika bili su Dalmatini, a od tada većina ne zna tko su, ni tko nisu, a izgleda kako ni danas to ne znaju.
Dalmatini su stalno na rubu doživljavanja sudbine jednog od mnogobrojnih naroda koji su nestajali kroz povijest i kojeg su asimilirale veći etniteti koji su im nametnuli jezik, religiju, kulturu, političke stavove... Jedino što je održalo Dalmatine i poštedjelo slične sudbine je ta dugogodišnja tradicija od dvije tisuće godina na ovim prostorima koji je imao kakvu-takvu političku organiziranost i subjektivitet. Za razliku od drugih naroda u susjedstvu, Dalmatini su prvi, već u XVI. stoljeću, imali svoj novac – dalmatsku lyru. Naravno, narod koji je obitavao na prostorima Dalmacije je, poput svih ostalih na planeti, poticao iz raznih etničkih grupa, starosjedilačkih ili naseljeničkih, osvajačkih ili zarobljeničkih, koji su svoj subjektivitet i identitet gradili kroz zajedničko povijesno postojanje. Opstao je zahvaljujući tom povijesnom pamćenju, ali i nasilnom i banalnom ataku na njegov subjektivitet i teritorij, izazivajući upravo tako otpor i samosvijest, u nužnoj obrani od namjere potpunog potiranja i asimilacije.
Ako jednom narodu ukradeš baštinu, prisvojiš povijest i povijesne, kulturne, znanstvene osobe, mijenjaš izgled sakralnih i svjetovnih povijesnih spomenika, jezik, običaje, uzeo si mu ontičko, učinio si ga nepostojanim. Dalmatini nisu gorštački, ratnički narod. Sve do 1870. i dolaska na vlast asimilatora “narodnjaka” stopa pismenosti u Dalmaciji bila je najviša u Europi. Držić, Marulić i drugi su se u svojim djelima više obraćali svom narodu nego li drugima, ipak su bili prevađani na sve poznate jezike tog vremena. Dalmacija, s pomoću Napoleona i Austrije, dobiva javne škole, tisak je imala već u XVI. stoljeću, ali dobiva bolnice, vrtiće, puteve, željeznicu... U tome odlučujuću ulogu igraju stranci koje Dalmatini uveliko poziva u Dalmaciju i koji postupno stvaraju generacije Dalmatina s nacionalnom sviješću i idejom o stvaranju vlastite države. Nakon ulaska u Kraljevinu SHS, falsificira se i uništava arhivska građa, objavljuju prijepisi ili, kao to reče Nobilo kako „je posao Zagreba bio uništiti slobodnu Dalmaciju“, kako se „dobivaju od režima pohvale i nagrade za paljenje kuća, vađenje očiju živim ljudima, bacanje novorođenčadi na bajonetima kroz prozore, lomljenje ruku ženama i djeci, stoga nisu vjerni Kralju“, provode „divlji napadi na prošlost i tradiciju Dalmacije, rušenje spomenika, pljačkanje povijesnih dokumenata itd...“
U početku se htjelo uništiti sve dalmatsko. Vukle su se iskopine iz Salone po solinskoj prašini, dosta toga bačeno je u Jadro ili u more, ostalo se prodavalo kao građevinski materijal došljacima; uriniralo se po sarkofazima u crkvi sv. Duje; pokušalo se zapaliti Zadar, glavni grad Dalmacije... A onda se promijenila taktika kojom je Dalmacija postala jedna od „hrvatskih zemalja“, Hektorović i Bošković „hrvatski renesansni umjetnici i znanstvenici“. I sve tako do današnjih dana.
Nije samo nacionalistička RH ta koja pretvara sve dalmatsko u hrvatsko. Nema tu nikakve razlike između hrvatskih nacionalista i tzv. druge, građanske RH. Najsvježiji primjer je emisija jedne TV kuće, u kojoj se svjetski poznati pisci, Marko Marulić, Marin i Dživo Držić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, renesansni Ruđer Bošković, Bartol Kašić, Faust Vrančić..., naprasno postali „hrvatski“. I evo što kaže Držić o sebi: „Da mi nema Dubrovnika i Dalmacije ne bih ni ja postojao. Da je sreće, ja iz te Dalmacije nikad otišao ne bih, da sam mogao tamo pisati, da je tamo onda bilo nekih većih mogućnosti. Ja nikada nisam mogao preboljeti moj Dubrovnik i Dalmaciju moju... Ja sam uvijek, kada mi je nešto pošlo za rukom i kad su što dobro rekli o mom pisanju, imao osjećaj da nisam obrukao ni Dubrovnik ni Dalmaciju...“
Ima mnogo onih u Dalmaciji koji izigravaju „kozmopolite“ i koji za svako svojatanje dalmatskih velikana koriste floskule kako su to ljudi koji pripadaju čitavom svijetu i kako je dobro što ih mnogi svojataju, kako se tu radi o želji dalmatskih velikana da naprave univerzalne vrijednost. Ne! U pitanju je vrlo smišljena otimačina koja ima za cilj anuliranje Dalmatina i njihovo poistovjećivanje s hrvatskom nacijom svojatanjem svega dalmatskog, njenih velikana, baštine i svega onoga što čini habitus jednog naroda, jer svojeg nemaju.
Ne prođe dan a da se preko zagrebačkih medija netko od dalmatskih velikana ne uvrsti među „hrvatske“. To je toliko puta ponovljeno pa nijedan vječno pijani Zagorec ili kmet iz Slavonije nema dilemu po tom pitanju. Citiraju se dijelovi djela kao glavni argumenti. Vjerujem kako malo tko u RH zna za pisma Fausta Vrančića upućena pokojnom Marku Maruliću u kojem govori kako je dalmatski jezik taj koji je najljepši na svijetu i kako je ponosan što su obojica govorili njime. Danas je dalamtski jezik zabranjen, a falsifikat Vrančićevog “Rječnika pet najuglednijih europskih jezika” među kojima je i dalmatski se prodaje kao original, a djeca u školama moraju učiti kako je Vrančić hrvatski zvao dalmatinskim.
Stvar u glavama Dalmatina, koji su sad Dalmatinci, totalno se izokrenula pa su sada rado viđeni na “Hrvatskim studijima” u Zagrebu zbog hrabrosti kako mogu skresati autonomašima, što je u Zagrebu jako „nepopularno“. A onima kojima ne smeta ništa od napisanog u ovom tekstu, a još se i slaže s izrečenim povijesnim činjenicama sigurno je komunjara, srbočetnički separatist i autonomaš i to sve s HRTa i drugih režimskih fake news medija poput, N1, Nova TV, RTL, index.hr, Telegram, Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Glas Istre, Glas Slavonije, dnevno.hr, narod.hr, srednja.hr... No, ostavimo se pizdarija, imamo mi tako „moderne“ Dalmatince koji su nadišli priče o nacionalnom identitetu, što je čije i slične primitivizme. Zato je bavljenje falsificiranjem dalmatinske povijesti tako popularno u Zagrebu jer je Dalmacija laka meta zbog toga jer se ne bavi primitivizmom. Nema tko odgovoriti na laži i falsifikate. Sto godina je prošlo, naviklo se, a vlast se “ne bavi time”. Ima „pametnija posla“. Kao ni tzv „kulturni, znanstveni i medijski manipulatori“. S druge strane, ne možeš tako doprijeti do studija i novinskih stupaca hrvatske metropole ako si stanovnik Dalmacije. Zna se kako se to radi i član koje stranke trebaš biti.
I, kako je ono rekao moj profesor s pravnog fakulteta u Zagrebu kada je jedna studentica pred njim, misleći kako će mu se to svidjeti, negativno govorila o Dalmaciji: „Ušuti dijete. Ja nisam krpa kako bih pero tvoju prljavštinu. Tebi je netko u glavu ulio laži protiv Dalmacije koja te othranila i poslala u svijet.“
Comments