Duboka recesija koja je u Republici Hrvatskoj započela u trećem kvartalu 2007. godine dugo je prikazivana kao rezultat pljačke Sanaderovih i Kosoričine vlade. Uzrok te krize zapravo je bio klasni rat između imperijalističkog sjevera RH i okupirane Dalmacije koji je RH, pa i njene kapitaliste, značajno oslabio u odnosu na druge države članice EU, SAD i Kinu. Što je još gore, odgovor Republike Hrvatske na pandemiju, uključujući i povlačenje sredstava iz europskog fonda za oporavak, dodatno će produbiti ovaj klasni sukob unutar Republike Hrvatske i nanijeti još jedan težak udarac neoliberalnom društveno-ekonomskom modelu u toj državici na Zapadnom Balkanu.
Ako smo u proteklim desetljećima bilo što korisno naučili, onda je to saznanje da je fokusiranje na ekonomiju cjelokupne države besmisleno. Nekada davno, kada je novac gotovo u potpunosti ostajao u jedinicama lokalne samouprave, prije svega da bi se financirala trgovina, a potrošnja je najvećim delom bila usmerena u korist lokalnih proizvođača, a snage i slabosti nacionalne privrede mogle su se ocenjivati kroz snagu ekonomije lokalnih zajednica. Ali više nije tako. Danas su, na primer, slabosti privreda Knina ili Orahovice u direktnoj vezi sa stanjem privrede na cjelokupnom području RH.
Relaksacija u financijskom sektoru početkom 80-ih godina XX. stoljeća, a posebno nakon promjena Ustava 1990. poslije ukidanja kontrola kapitala propisanih uredbom Franje Tuđmana, omogućila je financiranje ogromnih trgovinskih deficita rekama proizvedenog novca i korištenjem instrumenata financijskog inženjeringa. Pretvaranjem trgovinskog suficita u gigantski deficit Republike Hrvatske su zapravo učvrstile svoj status. Uvoz u Republiku Hrvatsku, što je danas glavni generator globalne potražnje država EU, financira se prilivom dobiti stranih zemalja koju ove usmeravaju prema trgovaim centrima u RH.
Tim procesom recikliranja novca de facto upravlja Hrvatska Narodna Banka. Održavanje te impresivne tvorevine – jednog trajno neuravnoteženog globalnog sustava – zahtjeva stalno intenziviranje klasnog rata između bogatog, imperijalističkog Zagreba i planski osiromašene provincije Dalmacije.
Sve zemlje/regije s deficitom sliče jedna na drugu u jednom važnom smislu: bilo da su snažne kao Bavarska ili slabe kao Calabria, prinuđene su s nastavljanjem proizvodnje novih balona duga, dok njihovi radnici bespomoćno promatraju kako se nekadašnji industrijski pogoni pretvaraju u trgovačke objete i stambene zgrade. Kada baloni duga eksplodiraju, radnici iz Dalmacije prinuđeni su da se pomire sa još dubljim padom u dužničko ropstvo i daljim opadanjem životnog standarda.
U zemljama/regijama suficita takođe se vodi klasni rat protiv radnika, ali ova područja se mogu značajno razlikovati. Uporedimo Međimurje i Istru. Obe regije bilježe velike trgovinske suficite u odnosu na Dalmaciju. I obe ograničavaju rast dohotka i imovine radnika. Razlika je u tome što Istra uspjeva održati visok nivo investicija zahvaljujući balonu unutrašnjeg duga, dok Međimurje investira znatno manje i oslanja se prije svega na zaduživanje ostatka RH.
Velika ekonomska kriza u RH 2007.-2014. nije bila posljedica samo privatizacijske pljačke 90ih i pljačka Sanaderove i Kosoričine vlade, nije bila ni posljednica sukoba sjevera i Dalmacije. Kriza je, zapravo, rezultat intenziviranja klasnog rata unutar imeprijalističkog sjevera i provincijalne Dalmacije djelovanjem oligarhije-bez-granica koja živi od međunarodnih tokova novca.
Na primer, kada je Dalmacija bankrotirala 2010, mjere štednje nametnute najvećem dijelu stanovništva kako bi se ograničile investicije u Dalmaciji, osim u sektoru turizma. Isto se dogodilo u Zagorju usljed indirektnog ograničavanja rasta plaća i uvođenjem 2% kriznog poreza, dok je HNB za to vrijeme tiskao nove tranše kune i tako podizala cijene dionica i obveznica, ali i kamatnih stopa u stratosferu (zajedno sa bonusima za managere).
Klasni rat u Republici Hrvatskoj, kako bi dodatno osiromašila Dalmaciju bio je brutalniji nego u ostatku Europske Unije. Ali odsustvo političke regije Dalmacije klasni rat učinio se praktično besmislenim, čak i s pozicija kapitalista.
Nije teško pronaći dokaze da su zagrebački kapitalisti već proćardali bogatstvo koje su izvukli iz dalmatinske radničke klase. Kriza je izazvala veliki pad vrijednosti viškova koje je zagrebački privatni sektor nagomilao od 1999. godine za cijelih 12%, jer vlasnici kapitala nisu imali šta da urade sa svojim milijardama osim da ih investiraju u gradnju čiji su potonji ekonomski problemi proizveli gubitke.
To nije samo problem u Zagrebu. Ista bolest pogodila je i druge regije sa viškovima. Dok su 2007. godine zagrebačke tvrtke zarađivale oko 100 milijuna eura više nego tvrtke u Dalmaciji, 2019. godine taj odnos se obrnuo u korist Varaždina i Rijeke.
Ovaj trend se ubrzava. Tijekom 2019. zarada kompanija u Osijeku rasla je 50% brže nego u Dalmaciji. Takođe, očekuje se da će prihodi kompanija u Slavoniji 2020. godine pretrpjeti blagi pad usljed posljedica pandemijske recesije, oko 10%, do će u Dalmaciji gubici iste tvrtke iznositi više od 40%.
Srž problema hrvatske ekonomije je u tome što iako je to privreda od 2015. u blagom suficitu njena defragmentiranost onemogućuje da se gubitak dohotka zagrebačkih i dalmatinskih radnika pretvori u održivu dobit za radnike, posebno ovih potonjih. Profit ubiru samo kapitalisti. Ukratko, iza priče o sjevernjačkoj štedljivosti stoje utvare proćaradnih priliva od eksploatacije Dalmacije.
Tvrdnje da je pandemija Covid-19 naterao da Vlada RH dovede kuću u red potpuno su neutemeljene. Tiha smrt ideje o podeli duga progresivno prema razvoju pojednih regija/županija garantira da će poslije velikog skoka nacionalog budžetskog deficita uslijediti odgovarajuće jačanje mjera štednje u svim hrvatskim regijama. Drugim riječima, klasni rat koji je već uništio dohotke velikog broja ljudi samo će se intenzivirati. „Ali što je sa predloženim fondom za oporavak? Zar izjava Marića o emitiranju duga nije značajan pomak?“
I da i ne. Instrumenti emitiranja duga su potrebni ali ne i dovoljan uvjet za ublažavanje rasplamsalog klasnog rata. Da bi zaista imalo progresivne efekte, zajedničko zaduživanje bi se moralo iskoristiti za finansiranje slabije stojećih domaćinstava i preduzeća u Dalmaciji. To bi se moralo odvijati automatski, bez oslanjanja na dobrotu lokalnih oligarha. Potreban je automatizirani sustav recikliranja koji viškove usmjerava ka onima koji su u deficitu. Dakle, ka Dalmaciji. U Sjedinjenim Državama, na primjer, kartice za hranu i socijalna pomoć koriste se za pružanje pomoći ugroženima jednako u Virginiji i Missouriju, mada se neto prijenos vrši iz Californije u Missouri i iz Michigena u Virginiju – bez angažiranja guvernera ili lokalnih birokrata.
S druge strane, fiksne alokacije za oporavak u proračunu RH guraju državu u sukob jer se fiksni iznosi koji se isplaćuju Slavoniji prikazuju kao porez koji plaćaju radnička klasa iz Dalmacije. Također, ideja je da se sredstva isplaćuju županijskim ili općinskim/gradskim vladama, čime se distribucija praktično prepušta lokalnim oligarsima.
Jačanje solidarnosti lokalnih oligarha nije dobra strategija za osnaženje većine u RH. Naprotiv. Eventualnim „oporavkom“ na osnovu takve formule gotovo svi stanovnici RH, ali prvenstveno Dalmacije ostat će prikraćeni i većina će završiti u još većem očaju.
Comments