Marita i Vjeran Vastić su Dalmatini koji žive u Parizu. Otišli su tamo nakon što su im ustaše iz ZNG-a 1993. ubili roditelje. Imaju dvojno, hrvatsko i francusko, državljanstvo, pa tako posjeduju francuske osobne dokumente. Primljeni su u francusko državljanstvo 1999. godine nakon što su položili sve ispite vezane za primanje u francusko državljanstvo.
Prema njihovim riječima, nisu samo otišli zbog ubojstva njihovih roditelja, iako sustav krije ubojice i već više od 20 godina pravda ih ne stiže, već i zbog toga što im Republika Hrvatska nije omogućila službeno deklariranje prema njihovoj nacionalnosti. Problem je, kažu, što su se zbog svoje nacionalnosti svakodnevno osjećali diskriminirano pred javnim institucijama. Ljudi su se tijekom 1990-e toliko promijenili da su zaboravili na vlastiti identitet, zaboravili su da su Dalmatin(c)i. Bitno je da im je ostao balkanski – negativistički, šovinistički, ksenofobni – mentalitet.
U Parizu su s gotovo odlčnim uspjehom završili pravni fakultet kojeg su započeli u Splitu. Bili su među 20 najboljih studenata u svojoj klasi. Marita je bila na devetom mjestu, a Vjeran na dvanaestom. Slučajno, za vrijeme promocije, vidjeli su oglas za studij lingvistike. Otvoren je natječaj za dalmatistiku. Odlučili su još pet godina provesti studirajući kako bi bolje razumjeli Dalmaciju. Vrsni su poznavatelji dalmatskog jezika i kulture, te u suradnji s još 20-ak ljudi pri Institutu za romanistiku uspjeli su osnovati Odjel za dalmatistiku. Vjeran je vodotelj tog odjela, a Marita njegova zamjenica. Rade na aktivnom istraživanju dalmatskog jezika, te stvaraju univerzalni rječnik dalmatskog jezika. Uz to, Marita je pokrenula i tečajeve dalmatskog kojeg u Parizu i Amsterdamu koje pohađa više od 100 polaznika, po dvije grupe u svakom gradu.
Na pitanje šta misli o mogućnosti uvođenja dalmatskog jezika kao službenog u pojedinim sredinama, pored drugih manjinskih, oni odgovaraju:
“Uvesti dalmatski jezik kao službeni u Dalmaciji? Sigurno se šalite. Nikada se neće dogoditi. Pa, zar niste vidjeli što su HDZ-ovski plaćenici radili sa dvojezičnim pločama u Vukovaru, iako je HDZ-ova večina donijela taj zakon? Ta i ovako im mi Dalmatin(c)i smetamo. Voljeli da nas nema i da nas ne vide kako bi mogli orgijati "Južnom Hrvatskom", a ne još i naš jezik da moraju pisati, čitati i slušati.”
Prema njihovim riječima, razne udruge čiji naziv nosi ime Dalmacija služe samo da bi HDZ i drugi ultra desničari oprali svoje prljave pare i da se pojedinci obogate na imenu Dalmacije, ali oni ništa ne žele napraviti za Dalmaciju.
“Nama to smeta. Mi Dalmatini moramo se početi boriti za sebe, ne se prepuštati stihiji kao što to radimo već 20 i kusur godina. Užasnuti smo kada čujemo na vijestima da se u Slavoniji „gladuje“, a u stvarnosti u Dalmaciji se živi kao u Biafri. Purgeri i Slavonci misle ako Dalmacija ima more i turizam da se živi savršeno. Stvarnost je upravo suprotna. Najviše Damatinci iseljavaju iz Hrvatske, ne samo zbog toga što više od 30% Dalmatinaca živi ispod razine gladi, već i zbog toga što su sve firme u rukama Hercegovaca, Purgera ili Slavonaca. Sa završenim magisterijem prava u Dalmaciji možeš raditi samo kao zaštitar, osim ako nisi član koalicije HDZ-SDP. Kažu da u Splitu kronično nedostaje liječnika, a njh 250 je na birou, jer nisu članovi koalicije HDZ-SDP. Stoga nam je smiješno kada čujemo kako se netko bori za Dalmaciju preko udruga kojima mafija pere pare. Nema tu borbe za prava. Dalmatinima ne daju ni koricu kruha, a kamoli neka prava.”
Marita je lani rodila sina Marina. Govori kako svoga sina uči dalmatski i francuski. Ovdje će, kaže, u školi ili kroz „privatne“ satove naučiti još koji jezik. Objasnila je da zbog svega što je Zagreb napravio Dalmaciji od 1990. do danas ne želi svoga sina učiti hrvatski jezik, te dodala kako dalmatski jezik nije težak za naučiti. Težak je kao i svaki romanski jezik. Kako je kazala, u Dalmaciji se i danas koriste dalmatske riječi koje politika provlači kao iskrivljeni talijanski.
“Kada radim na dalmatskom jeziku, kada ga pričam, kada sa svojim sinom, svojim bratom, svojim dečkom i prijateljima i kolegama pričam na dalmatskom osećam se kao Dalmatina. To je nešto moje što mi niko ne može uzeti. Ne kaže se uzalud da i mi, Dalmatini, imamo dušu. Ne volim kada netko za šentadu, valiž ili saliž kaže da je iskrivljeni talijanski. To su dalmatske riječi.“
Da je Republika Hrvatska demokratska država i da poštuje sve konvencije, deklaracije, rezolucije i ostale međunarodne pravne dokumente koje je ratificirala i tako ih postavila u vlastito zakonodavstvo Dalmatini bi bili najveća manjinska nacionalna zajednica u RH, a Dalmacija bi bila zasebna autonomna regija. No, kako Republika Hrvatska nije demokratska država Dalmacija je podijeljena na šest dijelova (četiri županije, dok su dijelovi Paga pod Likom, a Rab i Krk u Primorskog goranskoj županiji) ne računajući dijelove Dalmacije koji se sada nalazi u Crnog Gori i BiH. Tako ni u županijskoj, ali ni u jednoj lokalnoj administraciji dalmatski jezik nije u službenoj upotrebi.
Svakodnevna diskriminacija
Kako bi se pokrenulo pitanje Dalmacije, dalmatinske nacionalnosti i dalmatskog jezika pokrenute su inicijative na facebooku dvije grupe: Inicijative DDF i Langa dalmátun. Prva grupa je imala za cilj senzibiliziranje ljudi kako bi otvorili oči i pokrenuli političku akciju koja bi se zalagala za Dalmaciju i njene interese, kako bi Dalmacija dobila ono što joj prirodno, povijesno, pravno i na sve druge načine pripada – autonomiju u sklopu Republike Hrvatske. Druga grupa ima za cilj vratiti se jezičnoj tradiciji Dalmacije – dalmatskom jeziku. Marita i Vjeran ocjenjuju kako uvođenje dalmatskog jezika kao službenog ne bi ništa promijenilo, jer:
„98% stanovnika Dalmacije ne zna da je dalmatski jezik ikada postojao, te da je zabranjen 1939. godine. S druge strane onih 2% koji znaju nešto o tome ne zna osnove dalmatskog jezika, kao što je abeceda.“
Međutim, s njima se ne slaže Marcel Grisogono, jedan od suradnika Marite i Vjerana na Odjelu za dalmatistiku Institua za romanistiu u Parizu. Marcel smatra kako je bitno uvesti dalmatski jezik kao službeni na cijelom području gdje se nekada govorio kako bi se:
- vratio Dalmatincima njihov nacionalni identitet
- kako bi se Dalmacija zaštitila od daljnjeg jezičnog propadanja
- kako bi se Dalmacija mogla dalje razvijati ne samo jezično, već i privredno i pravno, te dodaje
“Poznajem mnogo starih Dalmatinaca koji znaju hrvatski, ali ga ipak ne razumiju u dovoljnoj mjeri, pa ne mogu dovoljno dobro artikulirati što im se govori na hrvatskom jeziku. Oni razumiju samo stari dalmatinski govor (čakavština) u kojem je jako mnogo dalmatizama uklopljenih u kroatizirane rečenice. Pogotovo ne shvaćaju dovoljno službene osobe, jer većina njih koristi termine za koje oni nikada prije nisu čuli, pa često dođe do nesporazuma. Pogotovo što se zadnjih 26 godina hrvatski jezik toliko izmijenio da sve više sliči hibridu srpskog i ustaškog, nego li hrvatskom jeziku.”
Marcel Grisogono slaže se s tvrdnjom Marite i Vjerana Vastića koji su ocijenili kako je u Dalamciji prosječno više fašizma i rasizma nego u drugim regijama u Repubici Hrvatskoj.
“Po našem mišljenju Dalmacija je odavno postala fašistička regija koja po nalogu iz Zagreba nedopušta manjinama disati. Tako, unatoč antidiskriminacijskim zakonima i dalje postoji diskriminacija koja se pojavi u svakodnevnom životu. Tu se ne misli samo na pripadnike dalmatinske nacionalne manjine (koja se u Republici Hrvatskoj ne priznaje), već i na pripadnike svih drugih nacionalnih manjina, homoseksualne osobe i ostale manjine. No, ne diskriminiraju samo javna administracija, diskriminira se i drugim vidovima javnih službi, pa i u privatnoj praksi tako što ne neće pozvati na razgovor za posao ako nisi na CV-u napisao da si ultra 'Rvat'na. Diskriminacija je sveprisutna, samo što je ljudi koji nisu diskriminirani ne vide“.
Zakon o uporabi jezika i pisma predviđa obvezu uvođenja u ravnopravnu službenu upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina u lokalnim samoupravama ukoliko njihov postotak u ukupnom broju stanovnika lokalne samouprave dostiže 33%. Ako bi se dopustila Dalmatincima njihova nacionalnost tu granicu u nekim gradovima i općinama u Dalmaciji, bez obzira na posljednji popisu Dalamtinci, ne bi zadovoljili. Ipak, uvođenje dalmatskog jezika u službenu upotrebu bilo bi nužno iz gore spomenutih razloga.
Za uvođenje dalmatskog jezika u upotrebu u tijelima lokalne administracije važe drugačija pravila. Zamenica ombudsmana (javnog pravobranitelja) za zaštitu prava nacionalnih manjina ocijenila je kako bi uvođenje dalmatskog jezika u značajnoj mjeri unaprijedilo kvalitetu života u Dalmaciji. Ističe i kako bi to bilo dobro pod uvjetom da pripadnici dalmatinske manjine se počnu zbilja tako i deklarirati, ne samo na popisu stanovnika, već da zatraže promjenu nacionalnosti, pa onda zatraže vođenje postupka na svom jeziku, zahtevaju izdavanje javnih isprava na svom jeziku i slično, ali i pod uvjetom da se osigura stučni kadar u tijelima javne uprave, sudstvu, tužiteljstvu, javnim ustanovama, koji dovoljno dobro vlada dalmatskim jezikom. Dakle, to bi zahtjevalo edukaciju kadra na tečajevima za dalmatski jezik, kao i edukaciju građana na dalmatski jezik. Zamjenica ombudsmana je objasnila kako bi za uvođenje dalmatskog jezika u službenu upotrebu u radu žpanijskih tijela bilo potrebno izvršiti promjenu Statuta dalmatinskih županija.
“Prijedlog za promenu Statuta mogu podneti: najmanje jedna trećina od ukupnog broja zastupnika u Skupštini, županijska vlast i najmanje 40 tisuća birača. O predlogu za promenu Statuta odlučuje Skupština dvotrećinskom većinom glasova od ukupnog broja zastupnika. Ako Skupština usvoji predlog za promenu Statuta, pristupa se izradi, odnosno razmatranju akta o promeni Statuta...”... „...Smatramo da bi inicijativu za uvođenje dalmatskog jezika u službenu upotrebu u radu organa dalmatinskih županija ovlaštenim predlagačima za promjenu Statuta trebalo da podnese nekakva udruga ili stranka koja se brine za dalmatinske interese, imajući u vidu da je to organizacija koja bi predstavila Dalmatince kao nacionalnu manjinu u oblasti obrazovanja, kulture, i drugog na jeziku nacionalne manjine i službene upotrebe jezika i pisma, učestvuje u procesu odlučivanja ili odlučuje o pitanjima iz tih oblasti.”
Distanciranje od lingvističko-etničkog identiteta
Zamjenica javnog pravobranitelja ocijenila je da, pored toga što bi Dalmatini u Dalmaciji činili više od 33% stanovništva, zbog čega bi uvođenje njihovog jezika u službenu upotrebu bila obaveza, na posljednjem popisu stanovništva tek se 705 osoba delariralo kao Dalmatinci, 0,00% se izjasnili kao Dalmatini, a samo troje se izjasnilo da im je maternji jezik dalmatski. Ostali govore ostalim jezicima. Čak je njih četvero izjavilo da im je materinji jezik klingonski.
“Razlog tome je opća diskriminacija Dalmatina u svim segmentima života, zbog čega pribegavaju distanciranju od svog etničkog identiteta i mimikriji. Međutim, razlog može biti i želja Dalmatina da se aktivno uključe u društveni život, jer vide da hrvatski nacionalisti bolje prolaze u društvo nego pripadnici bilo koje manjine."
Prema njenim riječima, treba imati u vidu i činjenicu da na fakultetima u Hrvatskoj ne postoji katedra za dalmatski jezik na kojoj bi se obrazovani stručnjaci, koji po njenoj ocjeni također nedostaju dalmatskoj zajednici, ozbiljno bavili standardizacijom dalmatskog jezika. Čula je, kaže, za Maritu i Vjerana Vastića i jako cijeni njihov rad. Kaže da je šteta što takvih ljudi nema i u Dalmaciji, odnosno Hrvatskoj, koji bi aktivno mogli raditi na standardizaciji dalmatskog jezika i pisma.
“Iz navedenih razloga se može zaključiti kako se radi o diskriminaciji kada je riječ o dalmatskom jeziku u službenoj upotrebi u Dalmaciji. Ja bih rado podržala i uvođenje dalmatskog jezika kao obvezatnog predmeta u osnovne i srednje škole, kao što se u Kataloniji uči i katalonski i kasteljanski (španjolski) pogotovo ako znamo da je vjeronauk nametnut djeci. U Kataloniji ne postoji vjeronauk u školama, ali postoji katalonski jezik.“
Ona je ocijenila kako je Dalmacija nekoć bila otvorena sredina za manjine, te kako problema oko uvođenja dalmatskog jezika u škole ili službenu uporabu nebi bio problem 80ih ili ranije, no danas je stanje drugačije.
“Preduvjet za uvođenje dalmatskog jezika u škole ili službenu uporabu je ispunjavanje zakonskih odredbi, kritična masa dalmatinske intelektualne elite, odnosno otvaranje lektorata i katedre za dalmatski jezik, njegova standardizacija, ali i veća svijest o potrebi očuvanja svog jezika kod samih Dalmatina(ca).”
Zamjenica ombudsmana ocijenila je kako bi uvođenje dalamatskog jezika u službenu uporabu višestruko unaprijedilo kvalitetu života Dalmatinaca u Dalmaciji.
“Doprinijelo bi smanjenju diskriminacije, povećalo prisutnost Dalmatinaca u institucijama javnog sustava, a također bi omogućilo i da se pripadnici većinskog naroda i drugih nacionalnih zajednica upoznaju sa dalmatskim jezikom i kulturom.“
Hrvatska ne poštuje Povelju o regionalnim i manjinskim jezicima Vijeća Europe
Marita i Vjeran Vastić složili su se da je uvjetovanje sa 33% od broja stanovnika ograničavajuća okolnost, posebno jer se ogroman broj pripadnika Dlmatina(ca) izjašnjavaju kao Hrvati.
“Do današnjeg dana, dio Povelje koji se odnosi na manjinske jezike nije realiziran, iako je ratificiran u Saboru i iznad je nacionalnog zakonodavstva što jasno ukazuje na nedostatak političke volje da se ovo pitanje riješi.”
Rekao nam je Vjeran i ocijenio da se u slučaju dalmatskog jezika u službenoj upotrebi jasno može govoriti o diskriminaciji.
“Ali siguran sam da je to u stvari pitanje političkog ambijenta i generalnog odnosa prema položaju nacionalnih i drugih, posebno LGBT osoba i nacionalnih manjina u Hrvatskoj.”
Vjeran Vastić je siguran kako je Dalmacija sredina u kojoj se dalmatski jezik mora uvesti u službenu upotrebu, a to, prema njegovim riječima, zbog negativnih rezultata u okviru istraživanja demokracije i antidiskriminacije koji su ostvareni na području regije. Na ovaj način senzibiliziralo bi se stanovnike Dalmacije da u Dalmaciji postoji još nešto osim boga, u kojeg ne vjeruju, i Hrvata. Ali, prije toga, definitivno moramo nekako prevazići prepreke koje nam danas stoje na putu. Vjeran nas je podsjetio kako se se od 1990. godine u kontinuitetu na HRT-u emitiraju emisije vjerskog sadržaja, ali nema niti jedne koja se emitira na jeziku nacionalne manjine. Emisija „Prizma“, ako još uvijek ide, je nešto nesuvislo i udrobljeno. Za razliku od HRT-a, ovdje u Francuskoj, francuska državna TV na svome posebnom kanalu emitira emisije na manjinskim, najčešće arapskom, jezicima 24 sata dnevno. Ista situacija je i sa švedskom SVT, koja ima poseban kanal za manjine.
“U osnovnim školama u godine je uveden predmet vjeronauk, koji je obvezno-izborni predmet, a danas ga sluša preko 98% učenika. Dalmatskog nema nigdje. Ako se ne želi uvesti dalmatski, neka bar informatika bude obvezni predmet kako bi djeca bila u skladu s vremenom u kojem žive.“
Inicijative za uvođenje dalmatskog jezika u škole i u službenu uporabu nije bilo, ali je Vjeran Vastić kontaktirao bivšeg ministra obrazovanja Željka Jovanovića.
“On je prijedlog uvođenja dalmatskog jezika u škole sa svog osobnog stanovišta pozdravio, ali mi je ukazao na neophodnost političkog konsenzusa, što je vrlo teško postići, naročito danas.”
Prema njegovim riječima, uvođenje dalmatskog jezika u škole i službenu uporabu bi omogućilo da dalmatska zajednica bude jednaka i ravnopravna sa Hrvatima. Takođe, kako je objasnio, bilo bi omogućeno da se sve više ljudi izjašnjava kao Dalmatinci, da traže dokumente na kojima će pisati da su Dalmatinci, zapošljavanje mladih školovanih i obrazovanih Dalmatinaca u institucijama i ustanovama na implementaciji takve odluke.
Vastić je podsjetio i na to kako je Republika Hrvatska je ratificirala Povelju o regionalnim i manjinskim jezicima Vijeća Europe. Prema toj povelji Italija je vratila u službenu uporabu 12 njihovih regionalnih i oko 20 manjinskih jezika. U Hrvatskoj se razbijaju dvojezične ploče u gradu u kojem je više od zakonom propisanih 33% stanovništva.
Comentarios