Kada bismo postavili pitanje znaju li građani za što se političke stranke i koalicije zapravo zalažu, kakav bismo odgovor dobili? Ili bi to pitanje bilo preambiciozno u situaciji kada se od građana koji izlaze na izbore ne očekuje da znaju niti koji je naziv stranke za koju glasaju, ni to su im vođe, ni što im piše u Programima, niti tko ih financira. To što će se, u nekom selu glasovi jedne profašističke opcije preliti onima drugog nacionalnog predznaka – neće baš narušiti ravnotežu, niti dobre međudesničarske odnose.
Može li se nezainteresiranost građana za to koga “biraju” objasniti ideoligizacijom politike? Ili je tek znak urušavanja demokratskih standarda?
Koordinator DDFa za Split Vedran Bralić ocjenjuje kako je izvjesno da jako mali postotak građana zna za šta se određene stranke ili koalicije zalažu, ali da je to ipak najmanji problem.
“Treba konačno raskrstiti s mitom oko toga da su programi važni ili da se na njima dobijaju izbori. Tužna je činjenica da vrlo vjerovatno ni mnogi ljudi s lista ne znaju detaljno vlastiti program s kojim izlaze na izbore, kao i da ljudi zapravo biraju po nekoj svjetonazorskom nasljeđu s jedne strane i eventualnim simpatijama ili nesimpatijama prema političarima s druge. No, to je tek jedna od manifestacija krize parlamentarne demokracije”, smatra on.
Što se pak tiče deideologizacije politike, prema njegovim rečima, ona služi da prikrije njenu stvarnu ideologizaciju, “odnosno da ekonomski neoliberalizam i svjetonazorski nacionalizam prikaže kao nekakvo prirodno stanje stvari, pod parolom da je vrijeme ideologija i ideoloških sukoba prošlo”.
“Ta mantra je nažalost uspješno prodana značajnom broju ljudi koji se onda bave isključivo posljedicama, a nikako uzrocima. Sve pljačke, neuspjesi, loš život i današnja stvarnost izviru iz nesuočavanja s ratnim politikama (kako iz 40ih, tako i iz 90ih) i iz prihvaćanja nacionalizma kao načina življenja”, ističe Bralić.
Govoreći o tome koliko su građani zapravo upoznati sa time za kakve ideje se političke stranke i koalicije u RH zalažu, na nacionalnom i lokalnom nivou – Bralić kaže da postoji manji osvješteniji dio građana koji zna o čemu govori i precizno analizira djelovanje stranaka, dok većina vrlo površno prati situaciju i sve je više apatična po pitanju bilo kakvog angažmana pa čak i izlaska na izbore. Taj postotak se, dodaje, povećava na lokalnom nivou. Zanimljivo: Što je društvo demokratski siromašnije to je veći postotak izlaska na izbore. Tako se u Slavoniji postotak izašlih penje na više od 65%, dok se u Dalmaciji spušta na oko 45%
“I ako postoji nekakav pomak na čitavom postjugoslovenskom prostoru, to je pojava lokalnih aktivista koji su stvarno počeli pritiskati vlasti da počnu rešavati konkretne probleme i koji su se politički organizovali. Jednako u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, kao i u Rijeci, Puli ili Varaždinu.”, napominje on.
Dodaje da institucionalne mainstream stranke u RH koje su dio sustava zapravo nemaju lokalne politike, “nego se ponašaju od situacije do situacije, ovisno od okolnosti”. Problem je, ističe, što te stranke imaju još uvijek snažnu podršku po inerciji i zahvaljujući činjenici da imaju ozbiljan novac i infrastrukturu. Napominje, međutim, da novoformirane inicijative, koji to zaista jesu i koji mogu ponuditi više od drugih, ne budu prepoznate.
Levica se još nije oporavila od 1989.
Upitan jesu li se vodeće političke stranke “odrekle” svojih ideologija i na koji se način to odraziti na demokratski poredak, Brallić ističe da su velike političke stranke po definiciji “interesne grupacije koje građani podržavaju zbog njihovog ideološkog nasleđa, iako i to sve manje”.
“S te strane, vlastiti interes im je u pravilu važniji od ideologije, ali ona nije posve iščeznula iz njih. Posebno kada govorimo o desnim nacionalističkim strankama. Pravo mjesto s kojeg je ideologija potpuno nestala su nažalost institucionalne stranke ljevice. Ne postoji ništa besmislenije od potrage za istinskim socijaldemokratskim ili socijalističkim politikama i idejama u SDP-u. Takva je situacija nažalost s institucionalnom ljevicom koja se još uvijek nije oporavila od 1989, u čitavoj Europi”, ocenjuje bralić i dodaje, "Ovo je vrijeme ekstremnih desnih pokreta, jer su se socijalističke i socijaldemokratske stranke uvalile u ideologiju neoliberalizma."
Upozorava da je demokratski poredak ozbiljno ugrožen desnim populizmom, koji stiže iz ruskih tvornica lažnih vijesti, upravo zbog toga što je ljevica odustala od vlastitih ideja a građani žive u sve težoj socijalnoj situaciji i neizvijesnosti, “pa kad još vide da niti jedna od institucionalnih stranaka nema više nikakvu realnu vezu sa stvarnim životom i ljudima, iz očaja glasa protestno. Pa smo tako imali Laburiste, pa Orah, pa HDSB, pa Živi Zd i Most.”.
“Sve to proizlazi na koncu i iz činjenice da se demokracija svela na to da jednom u četiri godine imaš pravo glasa u suštinski neravnopravnoj utrci.”, dodaje, te nastalja, "Zato se ja osobno zalažem za promjenu izbornog zakonodavstva, te od proporcionalnog D'Hondtovog načina, preć na većinski sustav."
Lingvistkinja Marita Vastić smatra da je “deideologizacija” politike fenomen koji je otpočeo prije četiri desetljeća.
“Tada je, 1979. godine, filozof Jean-Francois Liotard objavio knjigu ‘Postmoderno stanje’, u kojoj je obznanjena smrt ‘velikih priča’, pa tako i ideologija. To koincidira sa uzdizanjem onoga što se danas nazivamo neo-neoliberalizam, ali pod čim se podrazumijeva, između ostalog, privatizacija i smanjen utjecaj države na ekonomiju, uz smanjenje javnog sektora”,.
Dodaje da neoliberalizam u svom pervertiranom obliku podrazumeva isisavanje i uništavanje javnih resursa u korist privatnika, “pa tako imamo privatnike koji ne plaćaju poreze, financijske ‘injekcije’ privatnom sektoru kojeg plaćaju građani, financiranje komercijalnih programa iz javnih fondova i slično”.
To vodi – kako kod nas, tako i globalno – ka sprezi neodgovorne ekonomije i neodgovornih političara.
“U demokratskom društvu bi neodgovorni bili smjenjeni, ali ova sprega se već odavno služi različitim ‘trikovima’ kako ne bi imala alternativu. Otuda ne klizanje, već urušavanje u kakistokratiju – vladavinu najgorih. Ideologije, kao priče kojima se opravdava zauzimanje resursa, uvijek podrazumijevaju neprijatelja, i one kao takve nisu izumrle. Međutim, to danas izgleda kao povratak ‘velikih priča’ koje su u velikoj mjeri bile poražene u Drugom svjetskom ratu”, konstatira Vastić.
Urušavanja u kakistokratiju
Mišljenja je da građani generalno i kod nas i u svijetu nisu upoznati sa stranačkim programima, ali da ih to ni ne zanima. U tome im daje za pravo: “Zato što u najvećoj mjeri programi nemaju utemeljenje u ideologijama kao razrađenom sustavu vrijednosti i ideja, već su neka vrsta smokvinog lista, kojim se – kad zatreba, a zatreba rijetko – pokriva idejna ispražnjenost”.
Profesionalni političari, dodaje, svoje govore podešavaju naspram "interesima i stavovima birača" u čemu se krije ideja krupnog kapitala.
“Ako su građani danas zainteresirani za zelenilo svi će govoriti o pošumljavanja. No, iza ideje pošumljavanja stoji krupni kapital koji će po jednoj "pokolonjenoj" sadnici zaraditi 3-4 puta više od njene cijene. Dio trikova vladajuće sprege je i nametanje izbornih tema koje joj odgovaraju, na kojima se dobija većina, što podrazumeva kontrolu medija. Isto tako dio trikova je i popunjavanje izbornih lista. Postmoderna nam je donijela stranke koje imaju tu odliku da nisu stranke članstva, već stranke marketinga. To znači da je takva stranka zapravo poduzeće sa minimalnim brojem zaposlenih, koje radi kao marketing agencija, to jest prodaje ne ‘priču’ nego marketing-slogan. Mislim da se pokazalo da članstvo i kontrola članstva i medija mogu sasvim ugušiti ‘marketing-stranke’. Mislim da lokalni nivo u RH već desetljećima ne postoji – RH sa svoja 4 milijuna stanovnika je velika kao neki veći svjetski grad, a upravljanje takvim sustavima već odavno ne zahtjeva preveliku složenost i stratifikaciju. S druge strane – u neoliberalnom svijetu se ta složenost pojednostavljuje privatizacijom i centralizacijom, zato što inače smeta”, objašnjava Marita Vastić.
Vastić napominje da se zbog toga lokalne politke svode na to “da se sve rasproda šta je još ostalo vredno u javnom posedu, da se na račun građana napravi neki blistavi projekt pred izbore, da se osnaži sprega između privatnika i javnih sredstava”. Ukazuje da kreiranje smislenih lokalnih politika traži napor, znanje i energiju, ali i da je u golom preživljavanju malo onih koji se time mogu baviti.
Na pitanje jesu li se političke stranke “odrekle” svojih ideologija i na koji način to može da se odrazi na demokratske procese, Vastić odgovara da su se svakako odrekle stabilnih idejnih vrijednosti koji bi imali svoju artikulaciju kroz neki idealni politički spektar, navodeći primjer SDP-a iz kojeg dolaze poruke kako danas nije vrijeme za socijalističke ideje. Zbog toga se dogodio i Živi Zid i MOST i Pametno sve druge satelitske strančice osnovane od strane HDZa.
“Mislim da u RH demokratski poredak sam po sebi neće biti ugrožen – Ona je do 2000. bila u jednopartijskom sustavu, pa ćemo u njemu biti i sutra. Promijenio se predznak, pa smo tako od akapitalističkog jednopartizma došli do kapitalističkog jednopartizma. U suštini – pretrčali smo sa jednog pola u drugi, i to je kao nekakva tranzicija, a očekivalo se nešto sasvim drugo”, ocijenila je.
Da je demokracije, bilo bi i kontrole vlasti
Govoreći o uticaju raznovrsnih antiestablishment pokreta na demokratski poredak i na globalnom nivou, Vastić napominje da takvi pokreti nisu ideološki neprofilirani.
“Ukoliko ideologija podrazumijeva neprijatelja onda, na primer, u Europi vidimo da su takvi pokreti često anti-imigrantski, anti-europski, anti-establishment, itd. Ako je EU demokratski projekt, što je – onda su ti pokerti i anti-demokratski. S druge strane – ako EU to nije – onda su ti pokreti možda zapravo demokratski. Sasvim je moguće da su ti pokreti ipak nešto sasvim treće – artikulacija straha običnog građanina koji živi ‘tri mjeseca do kontejnera’, sa večinim Damoklovim mačem nad glavom, građanina koji nema dovoljno znanja i utjecaja na komplicirani društveni sustav koji bi mu trebao pružiti zaštitu”, ukazuje Vastić. Takvi pokreti su, dodaje međutim, često samo „drmanje kaveza“, odnosno bezopasni.
Prema njenim riječima, njihovo prerastanje u stranku, bar kad je u pitanju RH, otežano je i onemogućeno od strane establishmenta. Čak i ako bi u tome uspjeli, to ne garantira osvajanje vlasti i razvoj demokracije, “zato što se vidi kako lako mogu biti upregnuti u projekte dijametralno suprotne od njihovog nominalnog zalaganja”.
Komentirajući metode vladanja HDZa u RH, među kojima više nema šatoraških protesta protiv vladajućih…, Vastić konstatira da je odlika trenutne vladajuće garniture u RH uništavanje preduvjeta za razvoj demokratskog društva.
“Da je demokracije, bilo bi i kontrole vlasti. A ovakvoj vlasti nikakva kontrola ne odgovara. Paradoksalno je da ljudi zbog straha glasaju upravo za ono čega se najviše boje. Međutim, vidimo da se zbog gole egzistencije strah može potisnuti, ali to čovjeka u RH ponižava daleko ispod nivoa onog što bi inače trebalo biti političko biće”, ocijenila je Vastić.
Preko Keruma, Karamarka i Plenkovića, sve do Trampa – na putu prema fašizmu
Novinar Karlo Morosin ističe da je vladajući HDZ u RH zapravo tipičan primjer populističkog pokreta koji je proizišao iz establishmenta, “lažno se predstavljajući kao njegov neprijatelj i zaštitnik malih ljudi”.
“Rekao bih čak da je Željko Kerum, propali taycoon i svojevremeni splitski gradonačelnik takvog trenda, koji nas preko Karamarka i Plenkovića, pa uz Orbána dovodi do Trampa.
Ključni razlog za uspon takvih ljudi je u činjenici da generalno živimo u društvu spektakla i tabloidne stvarnosti s jedne strane, ali i u tome da ovdašnji građani odbijaju prihvatiti vlastitu odgovornost za situaciju u kojoj se nalaze, odnosno ne pada im na pamet propitati vlastite političke opcije. Uz nezaobilaznu impotenciju i pripadajuće razočarenje koje je liberalna ljevica ili u RH priuštila građanima koji su očekivali promjene”, ukazuje Morosin.
Na pitanje u kojoj mjeri aktualna situacija kod građana jača osjećaj neizvesnosti i nesigurnosti i mogu li ti procesi dovesti do prespitivanja modernih političkih sustava i načela na kojima su izgrađeni podjela vlasti, vladavina prava, sloboda medija…,- Morosin ukazuje da je liberalna demokracija i prije svega ovoga došla u krizu legitimiteta. To se najbolje vidjelo u pitanju Grčke krize.
A ta kriza, prema njegovim riječima, može biti riješena samo na dva načina.
“Jedan, koji je nažalost izgledniji, jeste skretanje u suverenistički desni populizam na putu prema fašizmu, što se već događa u Rusiji i Bjelorusiji s fašističkim diktaturama. A, drugi u vraćanju politike građanima. To konkretno znači uspostavu autonomnih regija i komunalnih općina uz jačanje realne socijaldemokracije. Za drugi će trebati puno više organizacionog i obrazovnog rada, uz slobodne medije i dokidanje društva spektakla”, upozorava Morosin.
Comments