piše: prof. Mila Grubišič
Iliri i Grci
U metalnom dobu u Dalmaciji stanuju predstavnici istog naroda koji je početkom ranom kamenog doba s jugozapada, dakle s Mediterana, došao na istočne obale Jadranskog mora i tako se proširio na Balkanski poluotok.
Bilo je to za vrijeme velike seobe indoeuropskih naroda s istoka na zapad kontinenta. Dalmatinci iz brončanog doba zapravo su se doselili s obala današnje Italije i s Malte. Postoji mogućnost kako su neki od njih došli i s područja današnje Katalonije i Oksitanije. Najvjerojatnije su to bili narodi koji su prvo s istoka krenuli prema zapadu, da bi se kasnije vraćali na istok drugim putem. Bili su to narodi koje su prvo Kelti, zatim Grci i na kraju Rimljani zvali – Iliri.
Ta su plemena bila genetski i jezično srodna, ali ne i jedinstvena. Mnogobrojne gomile koje se nalaze, osobito po dalmatinskim bregovima, bilo da se radi o unutrašnjoj Dalmaciji (područje današnje Bosne i Hercegovine), mađarskoj Dalmaciji (područje Like, Gorskog Kotara, Primorja, Korduna i Banije) bilo da se radi o primorskoj Dalmaciji (ono što će kasnije Francuska i Austrougarska nazivati Dalmacijom), u pojedinostima različite, očito pripadaju plemenima koja su imala sličan nazor na zagrobni život i sličan posmrtni obred. U novoj domovini, udaljenost i gorja su ih razdvojila i odijelila, te oni od tada počinju živjeti i razvijati se u posebnim prilikama, često vrlo različitim. Dok su se negdje uzdignuli do visokog stupnja kulture, kao u Dalmaciji, u Bosni su tek počeli primati ono što im se izvana donosilo.
Zbog toga su nalazi iz brončanog i željeznog doba u Bosni uglavnom oskudni, a koliko ih ima jačih i većih, oni zasigurno pripadaju gornjem sloju stanovništva koji je kupovao donesenu robu od putujućih trgovaca ili od naprednijih srodnih plemena ili od drugih stranih plemena. Utvrđeno je kako je cijela istočna obala Italije bila pod jakim utjecajem ilirske kulture koja je dolazila iz Dalmacije, kojoj pripada cijelo područje od Halstratta na sjeveru, pa do granice Makedonije i Helade na jugu, te od Jadranskog mora do rijeke Morave. Kultura Villanova donesena je od Ilira iz Dalmacije u današnju Italiju. Kultura Este je bez svake sumnje ilirska.
Prema tome, obje su strane Jadranskog mora, sve do dolaska Kelta u alpske i dinaridske krajeve, nastanjivala plemena koja označavamo imenom Iliri. Arheologija i lingvistika nam to potvrđuju. Tom narodu s mnoštvo plemena pripadali su i stanovnici Dalmacije u II. i I. tisućljeću prije Krista.
Kako su pojedina plemena bila razmještena na dalmatinskoj obali i otocima Jadranskog mora poznato nam je tek za IV. stoljeće , kad ih između 338. i 335. godine prije Krista opisuje Pseudo Scylax u svome djelu „Periplous“. Prema njemu, tada su od rijeke Mirne do rijeke Krke u Dalmaciji i na svim otocima pred tom obalom nastanjivali pripadnici ilirskog plemena Liburni. Južno od Liburna dolazi ilirski narod Delmati koji se protežu od rijeke Krke do Alkinojevog otoka – Krfa. Pseudo Scylax dijeli Dalmate na: Hierastamne na jugu Krke; Hylle koji su nastanjivali poluotok Hyllis, odnosno prostor između Šibenskog i Kaštelanskog zaljeva; Bulime, koji su bili s njima na istoku do rijeke Nesta (Cetina). Njima na istoku i jugoistoku, uz more a sve do Narone (Neretve) rasprostirali su se Manijci. Do Manijaca u unutrašnjosti obitavahu Autarijati. Od Boke kotorske na jug obitavahu Enhelejci.
Pseudo Scyaxove priče dovode maloazijske Henette u Jadransko more. Oni vode Argonaute po Jadranskom moru i uvode ga u svoju mitologiju, točnije religiju. Vjerojatno je kako su i Feničani koji su u zalog ostavili brodarsko znanje Egejokrećanima, točnije Minojcima, zalazili u ove krajeve, na putu prema sjevernom Jadranu gdje je započinjao već spomenuti jantarski put koji je preko Alpa vodio prema Sjevernom moru. Još u doba Mikenske kulture dolazila je grčka roba u sjeverne krajeve Jadranskog mora koju su prenosili ili sami Mikenjani ili Feničani, što je utvrđeno u nalazima na lokalitetima u Novilari i Nesakciju, te drugdje. Kako su na tom putu mikenske i feničanske brodice svraćale i u dalmatinska mjestašca nema sumnje. Glavni razlog za to je otok Hvar na kojem su grci prvo osnovali koloniju Anchialu, a potom i grad Hvar kojemu su dali naziv Pharos.
Ov VII. st. prije Krista možemo utvrditi trgovinu i trgovačke veze između grčkih zemalja i dalmatinske obale. Ta se trgovina vjerojatno odvijala morskim putem i ušćima Neretve, Cetine i Krke. Tim se putevima, najvjerojatnije, vršio uvoz grčkih roba, u prvom redu, oružja i ratne opreme (kacige, koljenice, metalni prsluci, koplja…) u priobalno područje i unutrašnjost Dalmacije. Trgovina se, možda, vršila i kopnenim preko Makedonije i zemlje Dardanaca (ilirsko pleme na području današnjeg Kosova i južne Srbije). Grčka kaciga nađena u Ararevoj gomili pored Glasinca (današnja istočna Bosna) datira iz VI. St. prije Krista. U Ilirskoj Dalmaciji je otkopana još jedna grčka kaciga i jedna vaza arhajskog stila, obje iz VII. st. prije Krista. Grčke korintske kacige i koljenice, otkopane u Vičkoj luci pored Bobovišća na moru, otok Brač datira iz V. st. prije Krista.
Vjerojatno je već u to vrijeme postojalo manje grčko naselje na ušću Neretve u Jadransko more gdje se preuzimala roba pristigla iz grčkih krajeva i utovarivala ona koja se u zamjenu davala. Najvjerojatnije se radi o naselju gdje se danas nalazi grad Ploče. U to doba velike grčke kulminacije kako istočnog tako i zapadnog dijela Sredozemnog mora, od VIII. do VI. stoljeća prije Krista, kad s kolonizacijom usporedno ide i trgovina, i to velika, značajna trgovina, koja struji iz materinske zemlje sredinom Sredozemnog mora, Jadransko je more, a s njim i dalmatinska obala, po strani. U Dalmaciju ulaze grčki brodovi i grčki trgovci, ali ne osnivaju svoje kolonije i ne okupiraju njene zemlje i njezin narod.
Comentários