Ima li mjesta za zelenu ekonomiju u Dalmaciji?

piše: Goran Marasović

Cirkularna ekonomija, u smislu načela o ponovnoj upotrebi resursa, je nužno suprotstavljena načelima na kojima se zasniva slobodno tržište. Stoga je bitno postaviti pitanje: Ima li mjesta zelenu ekonomiju u Dalmaciji?

U svojem programu Inicijativa DDF je okrenuta između ostalog i prema zelenoj politici s inzistiranjem na pretvaranje privrede u cirkularnu ekonomiju što donosi nešto naizgled novo u politički i ekonomski život Dalmacije u kojoj se odavno nije pričalo o konkretnim programima, politikama i ideološkim pravcima

.

Zelena, odnosno cirkularna ekonomija važan su dio ekonomske i političke ponude u svim razvijenijim regijama Europe, ali u Dalmaciji ni ekonomistima ni političarima ni biračima, čini se, ova pitanja nisu nešto posebno privlačna. Važnije je revidirati povijest Dalmacije, pljačkati je i uništavati.

Od prve „najezde“ zelenih stranaka, a bilo ih je nekoliko sa sličnim nazivom kao što su Zelena stranka, birači ih nisu uspjevali razlikovati, a kamoli prepoznati razlike u njihovim programima. Kasnije se jednostavno pričalo o „onim zelenima koji su uz vlast“ i „onim drugim zelenima“, a bili su tu i „oni treći“ zeleni koji su se pretvorili u stranku ORaH, koja više ne funkcionira kako bi trebala.

Iz ovog kratkog historijata da se zaključiti kako građani Dalmacije nisu „pali“ na zelene politike, ali i da ih stranke nisu znale predstaviti na odgovarajući način i prikupiti političke poene na temama kao što su zagađenje zraka i vode, obnovljivi izvori energije, održivost i cirkularna ekonomija...

Novi zeleni pravac DDFa

U tome će se, ako je vjerovati najavama, oprobati Inicijativa DDF koji je već 2008., dakle daleko ranije prije osnivanja ORaHa u svojim programskim smjernicama podržao zelene politike.

Govoreći o svom programu u i novom pravcu u politici koji će predvoditi, koordinator za Split DDFa Vedran Bralić početkom 2009. je rekao kako se zalaže za “transformaciju privrede u cirkularnu ekonomiju, koja bi treba riješiti neodrživu razliku između bogatih i siromašnih, vraćanje važnosti srednjoj klasi i sprečiti zastrašujuće posljedice klimatskih promena. Sve ovo će se dogoditi kroz ubrzanje ekonomskog rasta“.

Povodom programskih rešenja, Bralić je za Autonomiju dao neke okvire u kojima će se program kretati, ističući kako detaljnija rješenja planiraju predstaviti kod transformacije inicijative u političku stranku.

“Naš program će dati jasan pogled na uključenje Dalmacije u veliku ekonomsku revoluciju koja je početkom 2000. započela u Europi, SADu, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i drugim razvijenim zapadnim demokracijama. Dat ćemo rješenja za našu energetiku, industriju, kao i druge grane privrede. Povećanje upotrebe energije iz obnovljivih izvora i smanjenje korištenja neobnovljivih sirovina koje pribavljamo iz prirode, uz ogromno povećanje upotrebe recikliranih sirovina su magistralni pravac. Digitalizacija i povećanje privredne moći stanovništva, kroz redovno školovanje i obuke tijekom radnog vijeka piloni su promjena. Ulaganje u znanost i tehnološki razvoj će ključno odrediti uspeh ovog programa promena”, naveo je Bralić.

Još 2009. Bralić je najavio formiranje „Ljubičasto-Zelene koalicije za Dalmaciju“ s drugim organizacijama i pokretima koji su prodemokratski, proekološki i prodalmatinki orijentirani.

Ovakve najave bile u u skladu s približavanjem i suradnjom članova DDFa s predstavnicima socijaldemokratskih, regionalnih i zelenih stranaka u drugim europskim državama, prvenstveno u Francuskoj i frankofonskom dijelu Belgije i Švicarske.

Šta je cirkularna ekonomija i koliko se razlikuje od tržišne privrede?

Građani Dalmacije o cirkularnoj ekonomiji mogu čuti samo ono osnovno – da je to ekonomija zasnovana na „kruženju“ kao što i sam naziv kaže, da podrazumeva preradu otpada i time veći nivo zaštite životne sredine na prvom mjestu, ali i otvaranje radnih mjesta u sektorima vezanim za preradu otpada, korištenje otpada kao sirovine čime se uglavnom smanjuju troškovi proizvodnje.

Dalje od toga prosečan građanin / birač ne zna mnogo, jer ga ni političke opcije ne educiraju o tome.

Sa druge strane, ako se napravi usporedba cirkularne i tržišne ekonomije, može djelovati da se cirkularna ekonomiju treba voditi jačom intervencijom države koja bi pokretala privrednu djelatnost u smislu prerade otpada, davala subvencije kompanijama koje se bave ekološkim rješenjima i privlačila ovakvu vrstu investicija. To ipak ne mora biti slučaj, a primjeri iz svijeta pokazuju da se zelene politike itekako mogu uklopiti u tržišni pristup ekonomiji.

Jedan takav slučaj je koalicija stranaka desnog centra i lijevih zelenih u Austriji koje su našle minimum zajedničkih interesa za saradnju. To nameće pitanje je li ovaj model suradnje desnice koja zastupa interese privrednika i ljevice koja se bori za ekološku održivost – prava mjera i balans ovih različitih politika.

Gdje je cirkularna ekonomija u Srbiji?

No, da se vratimo na realnost Dalmacije.

Pričati o cirkularnoj ekonomiji u regiji koja još uvijek nema nijedno postrojenje za preradu otpada, gdje se još uvijek čeka na izgradnju prvog, i za sada jedinog, odlagališta otpada, gdje se mini hidroelektrane i vjetro-parkovi pretvaraju u afere korupcije i pranja novca, umjesto u dobre biznise za ulazak privatnih aktera na tržište proizvodnje električne energije, a građani ne znaju gdje i kako mogu odložiti električni otpad, a odvojeni otpad ime u isti kamion istoče i baca se na trenutne deponije, djeluje previše idealistično.

Pored općih programskih načela, za ozbiljnije adresiranje problema klimatskih promjena, zagađenja i održive ekonomije u Dalmaciji, jako je bitno da se političari odrede s politikama koje bi vodili prema najvećim zagađivačima.

Kako će se riješiti problem emisije štetnih materije? Splitski CEMEX evidentno ima povlašten položaj i zaštitu aktualne lokalne i centralne vlasti te uspjeva izbjeći namete i kazne koje bi vodile modernizaciji postrojenja i ulaganje u filtere za pročišćavanje zraka od štetnih materija koje se emitiraju. Zato bi bilo korisno da političke stranke, posebno one iz opozicije, ponude bitno drugačija rješenja za ovakav problem, koja ne bi podrazumijevala samo subvencije – davanje proračunskog novca za opremu poslovnih subjekata po ekološkim standardima, što bi dijelu građana moglo delovati kao „novčana nagrada“ za zagađenje, već i neke druge modalitete po kojima bi lokalna i državna vlast trebala zagovarati očuvanje životne sredine.

Još važnije pitanje, je da se političke partije koje zagovaraju zelenu ekonomiju, regionalizam i socijaldemokraciju jasnije odrede prema kompanijama koje su najveći zagađivači.

Državni sustav proizvodnje i distribucije električne energije, ali i termolektrane koje su povezane s ovim sustavom, bez premca su jedni od najvećih krivaca za nivo zagađenja zraka u Dalmaciji, problem koji postaje sve akutniji prethodnih godina.

Politčari i stranke koji žele napraviti neku bitnu razliku po ovom pitanju, u odnosu na funkcioniranje aktualne vlasti, moraju jasno reći kako će pristupiti vođenju te ekonomske grane, hoće li i pod kojim uvjetima dopustiti ulazak drugih aktera na tržište proizvodnje električne energije, a tek tada se otvara teren za razgovor o obnovljivim izvorima energije.

Dobijanje energije iz vjetra, vode i od sunca, mogu biti (donekle) čistija rješenja u odnosu na postojeće tradicionalne energente, ali je važno da se zna tko su te kompanije koje će raditi na ovakvim rješenjima i pod kojim uvjetima će im poslovi biti povereni kako bi se zadovoljili i principi slobodnog tržišta, vladavine prava i fer tržišne utakmice.

Ideja o ulaganju u znanost je ovde svakako bitna, jer su stručna, znanstvena rješenja i tehnološke inovacije ono što treba prtedvodii bilo kakvu promjenu ekonomskih odnosa, kako ne bi dolazilo do situacija da se ulaže u projekte iz političkih intresa, koji će se brzo pokazati kao potpuno nerentabilni, i što je još veća opasnost, ne tako „zeleni”, odnosno štetni po životnu sredinu.

Šta kažu ekonomisti – kako do ekoloških rešenja u privredi?

Danica Bakotić, s Ekonomskog fakulteta u Splitu, rekla je za Autonomiju kako je važno razlikovati cirkularna rješenja na mikro nivou – što je recimo povezivanje nekoliko poduzeća u lancu prerade materijala, od primjene cirkularne ekonomije na makro nivou što bi trebalo značiti promjene modela proizvodnje.

Promjene na mirko nivou su nužni koraci koji mogu donijeti pozitivne efekte, ističe dodajući kako bi i sama promocija cirkularne ekonomije u Republici Hrvatskoj mogla voditi osnivanju novih preduzeća koja će osmisliti inovativna rješenja u ovoj oblasti a da je sljedeći korak povezivanje takvih preduzeća.

– U nekom sljedećem koraku bi se formirale industrijske zone u kojima bi poduzeća bila povezana na način da otpadni materijal jednog preduzeća predstavlja sirovinu za proizvodnju drugog preduzeća u toj industrijskoj zoni, nešto nalik Kalundborg simbiozi u Danskoj, koje obuhvaća 11 poduzeća. Ovakve zone predstavljale bi cirkularne ekonomije u malom, u kojima nekolicina poduzeća posluje u skladu sa idejama cirkularne ekonomije, ističe Bakotić.

Kaže da privatne kompanije mogu same pronaći različite načine kako iskoristiti otpadni materijal drugog preduzeća kao sirovinu u vlastitoj proizvodnji i na taj se način uključiti u cirkularni sustav.

Ipak, po njenoj ocjeni, za pozitivne rezultate na marko planu potrebno je nešto više.

– Potrebno je voditi računa o svim aspektima proizvodnje, počevši od dizajna samih proizvodnih procesa na način koji omogućava što veću iskorištenost otpadnog materijala, odnosno planiranje proizvodnje na način da se broj poduzeća u cirkularnom sustavu maksimizira. Ideja je da proizvodnja svakog preduzeća rezultira otpadnim materijalom koji neko drugo preduzeće može koristiti u proizvodnji i da broj preduzeća u tom sustavu bude što veći. Ovakav rezultat ne može se postići bez države kao nosioca ovih aktivnosti, navela je.

Navela je i to da su Europska Unija i Kina do sada pokazale najviše uspjeha u primjeni ovog koncepta ističući da je EU još krajem 2015. godine usvojila paket mjera tranzicije prema cirkularnoj ekonomiji.

– Pristup Europske Unije razlaže proces implementacije cirkularne ekonomije na četiri faze značajne za njen uspeh: dizajn proizvoda, proizvodnja, upotreba i operacije s otpadom, definirajući tako aktivnosti utjecaja na svaku fazu pojedinačno, ali i na proces kao cjelinu. Uspjeh implementacije ovisi o nivou integriranja načela cirkularne ekonomije u svakoj od ovih faza, ali i od njihove sinkronizacije, kaže Bakotić.

Drugačijeg stava je ekonomski novinar Dario Miočević, koji u razgovoru za Autonomiju kaže kako ne misli da je država ta koja mora donositi zelena rješenja jer kompanije mogu samostalno odlučivati o tome hoće li uvrstiti ekološki pristup u svoje poslovanje jer je to i u njihovom interesu.

Ističe kako države, institucije ili bilo kakve organizacije ne moraju biti te koje će osmišljavati politike poslovanja za kompanije.

– Ta priča o zelenoj planeti bi mogla ugroziti tržišnu privredu. Meni smeta preveliki upliv države. Ne bih državi dao previše prilika da se bavi zelenim strategijama, ostavio bih kompanijama da procjenjuju koliko je to njima važno. Vlasnici i menadžeri kompanija trebaju biti vizionari, da kompanije budu te koje će preuzeti, ne samo brigu o svom profitu, nego i o svom okruženju, ne mislim da to trebaju raditi države. Mislim da je biznis dovoljno zreo brinuti o svojoj i budućnosti životne sredine, ističe Miočević. Podsjeća da se i inicijativa DDF, koji je otvorio temu cirkularne ekonomije već tamo 2008., u svom političkom djelovanju dosta oslanja na prakse Europske Unije, ali da u slučaju zelenih strategija u Dalmaciji/RH, koja je ekonomski najlošija članica te zajednice država, ne mogu primijeniti rješenja koja nudi EU.

Kao primjer navodi termoelektrane u koje su najveći zagađivači u Europi, ali dodaje da to nije problem koji naša država može i treba sama riješiti jer će u tom slučaju sav teret zelene energije pasti na potrošače. „Zato su potrebna pažljivo isplanirana rješenja“, ukazuje Miočević.

Ne može i bez intervencije države

Cirkularna ekonomija, u smislu načela o ponovnoj upotrebi resursa, je nužno suprotstavljena načelima na kojima se zasniva slobodno tržište, jer je slobodnom tržištu stalo isključivo do profita ne ni do radnika ni do zaštite okoliša, ali ipak dokle god se cirkulacija resursa ne postiže intervencijom države i kontrolom koju će nad tržištem uspostaviti neki državni ili drugi vrhovni autoritet.

Niti jedna svjetska institucija koje se smatra glavnim promotorima tržišne privrede i globalizacije, nije uzela u obzir probleme životne sredine i nastavljaju zasnivaju svoje ekonomske politike na načelima slobodnog tržišta. Stoga ni ne otvaraju odele koja rade na politikama održive ekonomije i zaštite životne sredine.

Dakle, omogućiti slobodu izbora i slobodan pristup resursima i recikliranje se može uvrstiti u poslovanje, ali država treba biti ta koji će vršiti preraspodjelu resursa u pravcu ekoloških rješenja. Ako je država je ta koja daje poticaje za primjenu održivih rješenja u poslovanju, provode studije i ukazuju na primjere dobre prakse, onda bi država trebala biti ta koja bi morala regulirati to pitanje te kažnjavati prekršitelje.

Stoga je dobro dokle god države pokušavaju razviti političke agende koje obrađuju različite društvene i ekonomske probleme, mimo onih dnevno-političkih koji se tiču sukoba na relaciji vlast-opozicija. Ipak, bitno je govoriti i o konkretnim rezultatima koje donose politike za koje se zalažu, primjere dobre prakse, uspješne modele i njihovu primenjivost u realnim okolnostima u Dalmaciji.