Ima li nade za Dalmaciju?

Piše: Nella Brays (govor u Zadru 20. lipnja 1992.)

Često se postavlja pitanje: „Ima li nade za Dalmaciju?“ Odgovor na ovo pitanje, što bi rekao u jednoj prilici naš dalmatski nadrealist Lucian Martti: „nije ni lak ni jednostavan, a vrlo često je iznad naše snage“.

Zadnje tri/tri i po decenije prolazimo jedno teško vrijeme, podjednako teško i za pojedinca i za  političku zajednicu….

To je vrijeme anomije, oskudice, amorala i nesigurnosti svakog oblika i vrste, u kojem su zavladali neobrazovani nacisti u kojem obrazovani više nemaju mogućnosti doći do izražaja. To je vrijeme bez političkih (i socijalnih) vrijednosti, bez etike i morala, to je vrijeme beznađa u kojemu čak i manihejska poruka iz antičke Antigone “kako se poslije noći rađa zora i počinje dan…” ne ostavlja mjesta za tračak nade.

Te 1990. godine, politika i ustav presjekli su kontinuitet jedne epohe i u Republici Hrvatskoj otvorili stranicu političke diktature, vladavine osobne vlasti, dominaciju jedne druge hegemonijske stranke i paracivilnog života uz defile vojnih i pravojnih jedinica i uniformi. Najčešće onih koji rata nisu ni vidjeli.

To je vreme tzv. prijeloma i prelegitimacije sustava. U takvim vremenima, živjeti je skupo, a sami naši životi postaju najeftiniji. To je vrijeme kakistokracije – vladavine najgorih.

Kada je 1990. aktivirano razbijanje SFR Jugoslavije, i stavljanje Ustava iz 1974. izvan snage, Republika Hrvatska je pohitala najprije preurediti državni interijer. Ukinula je 25. srpnja 1990., uz pomoć izmjena i dopuna Ustava, dotadašnju horizontalnu organizaciju vlasti i što je možda još važnije potpuno je razlupala dotadašnju vertikalnu ili teritorijalnu organizaciju vlasti.

Ustavnim pučem, Republika Hrvatska je istupila iz federalnog okvira, ona je postala „država za sebe”, unitarna i visoko centralizirana  država. Ustavom iz 1974. svaka republika i pokrajina imale su puni suverenitet. Stoga, je ovaj čin bio potpuno bespotreban. Zanimljivo, potpuno isti postupak napravila je i Republika Srbija.

Deset zajednica općina, svojevrsne autonomne regije, u startu su amputirane protuustavnim činom, ili, što bi rekao tada jedan akademik, koji je kasnije drugačije govorio i pisao, autonomne regije, posebno ona dalmatinska, bile “su ošišane na nulu”. Dalmacija se našla u potpuno drugačijem političkom i pravnom ambijentu od onog u kome je bila zadnjih 20 godina prije donošenja Tuđmanovog ustava.

Republika Hrvatska je ustavnim udarom učinila tri stvari:

1.      spriječila je opasnost djelovanja već klonule savezne države od povrata u prijašnje stanje

2.      otklonila je svaku eventualnu logistiku federacije Zajednicama općina u obrani njihovog statusa, tj. one ovlasti koje su imale prema Ustavu iz 1974.

3.      namjerno je izazivala velike populističke potrese koji su minorizirali institucije vladavine prava i pravne odbrane poretka… - Tuđmanovoj fašističkoj falangi trebala je centralizirana država kako bi mogla provesti fašizaciju društva i pljačku dalmatinskih resursa

Na taj je način RH, s jedne strane, spriječila i normativnu i faktičku mogućnost federacije legitimirati Zajednicu općina kao „konstitutivni element federacije“, a s druge strane, Zajednicama općina je oduzela „federalnu orijentaciju“ i njihovo stečeno pravo napredovanje u status autonomnih pokrajini i polietnički identitet.

Što je Dalmacija imala  u bivšoj federaciji?

Ustavom SFRJ iz 1974. i Ustavom RH iz 1974., Dalmacija je stekla ovlasti koja izviru iz Ustava, ona uživa „integralnu nadležnost“ na svom području i postaje “podkonstitutivnim” elementom federacije.

Na osnovi Ustava SFRJ iz 1974, Ustava SRH, te Osnovnih načela Zajednica općina je:

– podkonstitutivni element federalizma, „što znači kako su one oblici i čimbenici federativne strukture u sastavu republike, posredni podsubjekt SFRJ u oba njezina svojstva (kao savezne države i kao zajednice);

– Zajednica općina u sastavu republike čini poseban i autonomni, ali i sastavni dio ustavnog sustava republike i Jugoslavije uživajući poseban ustavni status;

Zajednica općina u kontekstu korpusa Ustava iz 1974.:

– ima u osnovi iste funkcije kao i republika, osim onih koje su od interesa za republiku kao cjelinu i koje se utvrđuju republičkim ustavom u skladu s Ustavom Jugoslavije;

– (ona) ima svoje područje koja se ne može mijenjati bez suglasnosti njezine skupštine;

– ima suvereno pravo na samoinstitucionaliziranje, na osnovu kojeg donosi svoj statut koji ne može biti suprotan republičkom ustavu i mora biti u suglasnosti s načelima Ustava Jugoslavije;

– uživa ustavno pravo na samostalnu uspostavu i organizaciju svoga sustava vlasti i upravljanja;

– ima zakonodavnu, izvršnu, sudsku, financijsku, fiskalnu, statističku i ustavno-sudsku samostalnost (autonomiju);

– u okviru svog pravnog poretka osigurava ustavnost i zakonitost određenom ustavnom kontrolom  pravnih propisa i drugih općih akata donijetih u Zajednici općina s regionalnim odlukama u skladu s Ustavom republike i Ustavom SFRJ.

Savezna država, odnosno federacija, prema saveznom Ustavu iz 1974. štiti ustavom utvrđena prava i dužnosti Zajednice općina. U periodu od donošenja Statuta ZO Dalmacija 1974. do razbijanja federacije i donošenja izmjena i dopuna Ustava RH u ljeto 1990., dakle u razdoblju od samo šesnaest godina uživanja ustavno-autonomnog  statusa koji je, faktički i konstitutivno, imao elemente državnosti, Dalmacija je doživjela izuzetan napredak na svim područjima društvenog života, ekonomskog posebno.

To je period ustavno decentralizirane savezne države i ustavno decentralizirane Republike Hrvatske. Sve federalne jedinice, uključujući i pokrajine i ZO, su autonomije, ali ustavno označene federalne jedinice kao republike nose kvantitativno više elemenata državnosti od federalnih jedinica označenih kao pokrajine i Zajednice općina.

Ova ustavna decentralizacija ne samo što ne poznaje hijerarhiju između federalnih jedinica u saveznoj državi, već ona ukida svaku hijerarhiju između republike kao federalne jedinice koja u svom sastavu ima pokrajine i Zajednice općina kao konstitutivnog elementa federacije.

U takvom državnom, političkom i socijalnom ambijentu Dalmacija je imala ustavom utvrđenu zakonodavnu, izvršnu, sudsku, financijsku i fiskalnu vlast, statističku službu i razvojnu banku i praktično uspostavljala vladavinu prava u statusu „niske“ („male“) državnosti koja je bila od interesa za građane Dalmacije, Republiku Hrvatsku i Federaciju.

Izmjenama i dopunama Ustava RH od 25. srpnja 1990. godine, za Dalmaciju počinju i nastavljaju se godine koje su pojeli skakavci, godine osporavanja,  devastacije i lišavanja ekonomskog, pravnog, političkog, povijesnog, intelektualnog, kulturnog, antropološkog, dakle, lišavanja Dalmacije ukupnog socijalnog kapitala!

U političkom smislu Republika Hrvatska je zadnjih 20ak godina od početka 2000. i Ustava RH 2002. licitirala sa različitim oblicima autonomija: sa stvarnom, suštinskom, punom, funkcionalnom autonomijom, itd. Osim naziva, niti jednoj od ovih autonomija RH nije bila u stanju ni teoretski odrediti kako definiciju tako ni osnovne karakteristike. Pritisnuta mlakim europskim okruženjem i ponekad pred izbore, Republika Hrvatska je kroz političke stranke kvazidemokratske orijentacije spominjala administrativnu podjelu na pet regija, ali autonomije istinski nije nikad zagovarala niti se za njih zalagala.

U Ustavu RH autonomija se ni ne spominje, dok je u političkom govoru ostala kao osušeni relikt prošlosti koji je najekstremnije centraliziranoj i najrigidnije unitarno uređenoj državi u Europi nepotrebna balast. RH se oglušila i o svoju ustavnim zakonom iz 1992. utvrđenu obavezu kako će za nacionalne manjine definirati „kulturnu autonomiju“, po uzoru na brojne europske države članice EU. U međuvremenu Republika Hrvatska je ratificirala, i tako postavila iznad svojega zakonodavstva, Europsku povelju o lokalnoj samoupravi i Europsku povelju o manjinskim i regionalnim jezicima. Sada vladajućoj političkoj garnituri samo ostaje priznanje dalmatinske autonomije i dalmatskog jezika kao službenog na području Dalmacije i zapitati se je li Tuđmanov ustav te 1990. mogao zatrti ne samo svaki trag već i dalmatinsko ime kad se činilo kako se pod topotom populizma i u nacionalističkoj pomami moglo učiniti „sve“ – pa i to.

Danas se hrvatska, točnije zagrebačka politika pokušava s jeftinim trikom županijzacije (čitaj: metropolizacije), isključiti iz igre podjelu RH na pet autonomnih regija, čak je i jedna politička stranka osnovana s namjerom kako bi u tom igrokazu bila glavni akter. Pojmovi autonomije i regija (regionalizacije) suštinski se ne mogu svesti na zajednički nazivnik značenja – oni se ne podudaraju, ali naziv nije toliko bitan. Naime, regija je pojam uz koji obligatno ne ide zakonodavna, izvršna, sudska, financijska i fiskalna vlast, sok su za autonomiju ta svojstva conditio sine qua non. Regija, u ovim našim okolnostima, je paravan iza kojeg se zaklanja masiv centralne države i šminka unitarizam. Ipak, autonomna regija to može ispraviti.

Sadašnja Dalmacija ne može stati u steznik autonomije. Bilo kakve i bilo koje autonomije. Pogotovo ne može stati u steznik autonomije koja počiva na tankoj skrami „povjerenih nadležnosti” iz Beogradskog “officea” i političke ćudljivosti ustavnog suda RS. A ne može stati, jer Dalmacijom danas vladaju nepismena nacistička guba koja ne odgaja vlastitu djecu. Ipak, oni odgojeni koji odgajaju svoju djecu znaju kako sve što je ispod državnosti Dalmacije, za Dalmaciju je neodgovarajuće. Naime, Dalmacija je u svojoj dugoj povijesti prošla sve one faze koje joj se sada nameću kao moderni trend. Ipak, prvi put je izgubila svoju autonomiju tek 1939. kada je okupirana od strane Savske Banovine.

Evo kada i evo kako:

Za vrijeme Ilira bila je posebna država. Rimskom okupacijom Ilirika postala je rimska autonomna provincija. Zatim je postala bizantinska autonomna provincija. Mletačkom okupacijom Dalmacije i tada je imala svoju autonomiju. Dalmacije je bila toliko autonomna da je krajem XV. stoljeća počela tiskati svoju vlastitu monetu – dalmatsku lyru (liru). Dolaskom Napoleona, Dalmacija biva autonomna regija, a pod austrijskom upravom imala je i svoj parlament – Dalmatinski sabor. Prošla je regionalnu fazu kad je bila Primorska banovina, prošla je fazu Zajednice općina u bivšoj federaciji, iz tih odijela Dalmacija je izrasla. Sada je na redu autonomna regija u svojim povijesnim granicama b zadiranja u druge države.

Za autonomiju Dalmacije odgovarajući pravni okvir je dalmatinski ustav koji treba sadržavati pet elementa autonomnosti:

– moderan katalog ljudskih i manjinskih prava;

– zakonodavnu, izvršnu, sudsku vlast;

– financijsku, fiskalnu i statističku autonomiju;

– vlasnički list;

– međunarodna jamstva poštovanja Dalmacije i njezinog konstitutivnog akta.

Ustav Dalmacije nije početak secesije. Kao što to nije bio ni Statut ZO Dalmacije iz 1974. Ustav je pouzdan signal spremnosti Republike Hrvatske da se odrekne nacizma i spremnost RH na duboke državne reforme, toliko duboke da samo one omogućavaju njezin opstanak: spremnost RH da donese nov, moderan ustav i kako učini jedan korak naprijed koji u svojoj povijesti.

Najzad, ima li nade za Dalmaciju?

Realne nade za Dalmaciju, po mome sudu, može biti tek onda kada se kumulativno ispune slijedeće okolnosti:

1.      konačni obračun s nacističkim, fašističkim i kleronacističkim snagama na području Dalmacije

2.      uspostava prepoznatljive političke i intelektualne elite (Sveučilište Dalmacija, Dalmatinska akademija, Dalmatinski institut…), a Dalmacija to nema…

3.      predano njegovanje dalmatinske političke i multikulturne institucije, a Dalmacija to ne čini…

4.      da ozbiljno zainteresira političke, intelektualne. ekonomske i druge strukture diljem Europe i svijeta za dalmatsku stvar… iako se radi na tome, to nije ostvarivo pod ovakvim okolnostima koje su trenutno na snazi…

5.      priznanje dalmatskog jezika kao službenog na području Dalmacije

6.      a možda i najvažnije, da Dalmacija izađe iz svog samookrivljujućeg maloljetništva (I. Kant) i da prihvati značenje civilizacijske lozinke SAPERE AUDE – imaj hrabrosti poslužiti se vlastitim razumom.