Piše: Goran Marasović
Tijekom decentralizacije Republike Hrvatske, u razdoblju od 1974. do 1990. godine, kada je Dalmacija raspolagala svojim sredstvima postojao je i prosperitet ove regije.
Zajednica općina Split, točnije regija Dalmacija nije bila, prema ustavnom poretku ondašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jedan od konstitutivnih i ravnopravnih činilaca jugoslavenske federacije, ali je unatoč tome bila autonomna u svome postupanju. Dalmacija danas, kao sastavni dio Republike Hrvatske, nema potpuni status regije jer je rascjepkana na šest dijelova, četiri županije i nekoliko općina razasutih u sastav ličke i u sastav primorsko-goranske županije. Međutim, glede raspolaganja i upravljanja materijalnim dobrima na svome teritoriju za vrijeme Jugoslavije imala je u cjelini isti status kao i sve republike. To znači da su građani Dalmacije, regionalni organi, regionalni fondovi i javne službe i organizacije, upravljali i raspolagali svim prirodnim bogatstvima i materijalnim dobrima na teritoriji Dalmacije, koja su obuhvaćala općenarodnu imovinu (što je tadašnji naziv za sredstva u državnom vlasništvu), zatim cjelokupnu društveno vlasništvo, zadružno vlasništvo i osobno vlasništvo građana. Glede prava raspolaganja i upravljanja tim materijalnim dobrima, nije postojala nikakva razlika između Dalmacije kao regije i konstitutivnih jedinica jugoslavenske federacije.
Dalmacija je, također, imala i potpunu fiskalnu autonomiju. To znači da su iz dohotka ostvarenog u regijama republičkom proračunu pripadali samo savezni porez na promet robe i usluga i prihodi od carina. Prema ondašnjem proračunskom sustavu, sustavu planiranja i razvoja, iz dohotka stvorenog u Dalmaciji podmirivane su obaveze prema Republičkom proračunu i Republičkom fondu za poticanje razvoja nerazvijenih regija u RH. Poslije podmirenja tih obaveza cjelokupnim dohotkom ostvarenim u Dalmaciji raspolagali su i upravljali građani Dalmacije neposredno, kao i putem tijela zajednice općine Split, odnosno regije Dalmacije (Regionalna Skupština, Regionalna vlada, regionalni organi uprave, osoba ovlaštena za zastupanje, svojevrsni guverner) i putem određenih regionalnih fondova u samoupravnim interesnim zajednicama (za mirovinsko, zdravstveni i invalidsko osiguranje, obrazovanje, zdravstvo, znanstveni rad i drugo).
Autonomija preduvjet razvoja
Neposredni korisnici i upravljači sredstvima u društvenom vlasništvu bile su privredne organizacije, prema kojima su osnivačka prava vršila regionalna tijela i tijela lokalne samouprave, u skladu s odgovarajućim saveznim i republičkim zakonima. Porezi i doprinosi od građana i privrednih subjekata bili su izvor prihoda isključivo lokalne samouprave i regija. Svim porezima i doprinosima s teritorija Dalmacije raspolagali su njeni građani, putem pokrajinskih i općinskih organa i organizacija u Dalmaciji. Proračunu Socijalističke Republike Hrvatske pripadali su porezi i doprinosi isključivo u visini od 30% prihoda ubranih u Zajednicama općina, odnosno regijama. Takva imovinska i fiskalna autonomija regija S.R. Hrvatske bila je zasnovana na načelima iz Ustava SFRJ od 1974. godine i Ustava SRH iz iste godine prema kojem su komunalne općine i odgovorne za vlastiti razvoj, a Republika dobiva onaj dio koji je nužan za financiranje republičke javne uprave, republičke policije, u to vrijeme milicije, razne fondove i sl.. Zagovornici centralizacije i unitarizma u politici, ekonomiji i znanosti kritizirali su načela odgovornosti lokalnih samouprava za vlastiti razvoj. Tvrdili su kako to načelo vodi u stvaranje kvazi-nacionalnih ekonomija u regijama. Unitaristi u RH osobito su kritizirali imovinsku i fiskalnu autonomiju Zajednice općine Split, odnosno regije Dalmacije, kao regije u sastavu Socijalističke Republike Hrvatske.
Tokom decentralizacije Republike Hrvatske, točnije realne autonomije regije Dalmacije, u periodu od 1974. do 1990. godine, kada je Dalmacija raspolagala svim materijalnim dobrima na svome teritoriju ostvaren je i najdinamičniji razvoj. To su bile godine najuspješnijeg razvoja Dalmacije svih vremena. Dalmacija je tada ostvarivala prosječni godišnji rast društvenog proizvoda oko 12%, porast industrijske proizvodnje oko 30% i porast poljoprivredne proizvodnje oko 3-5% godišnje.
Privredni razvoj Dalmacije usmjeravan je četvorogodišnjim društveno-ekonomskim planovima razvoja koje je donosila Regionalna Skupština. Izvješća o ostvarivanju društvenih planova, podnošeni su i razmatrani u Hrvatskom Saboru. Ovi razvojni dokumenti iz toga perioda ilustriraju i dokazuju uspješnost Dalmacije u vlastitom razvoju, ali i u razvoju osobnog i društvenog standarda građana Dalmacije. U tom razdoblju ostvaren je i najveći razvoj društvenih djelatnosti u Dalmaciji u obrazovanju, zdravstvu i znanstvenim djelatnostima, što se može izjednačiti s razdobljem francuske vladavine Dalmacijom. Zaustavljeno je zaostajanje u razvoju Dalmacije u odnosu na druga područja u Jugoslaviji, a ostvareno je i povećanje udjela Dalmacije u ukupnom društvenom proizvodu SRH i SFRJ.
Prekinut dinamični razvoj
Uspješnu investicijsku politiku Dalmacije u tom periodu ilustriraju mnogobrojni novoizgrađeni objekti u materijalnoj proizvodnji, u poljoprivredi, prehrambenoj industriji, proizvodnji i preradi nafte i drugim oblastima. Za deset godina, od 1974. do 1984. godine izgrađeno je mnoštvo novih kvartova u najvećim dalmatinskim gradovima (Dubrovnik, Split, Šibenik i Zadar), jer je sve više ljudi dolazilo raditi u ova gospodarska središta Dalmacije.
Nažalost, dinamični razvoj Dalmacije prekinut je sukobima na političkoj sceni Republike Hrvatske, kada je 1989. godine zavladala politika Franje Tuđmana i onih snaga koje su ga podržavale. Pohod Franje Tuđmana, s ciljem da od Dalmacije stvori Južnu Hrvatsku i okupira te pripoji dijelove BiH koji su bili dio Hrvatske za vrijeme Banovine (1939.-1941.) započeo je dvije godine prije njegovog dolaska na vlast, točnije 1988. godine, i to upravo preko Dalmacije, koja je tada, pored Zagreba, bila najrazvijeniji i najugledniji, kako u kulturnom tako i civilizacijskom pogledu, dio Republike Hrvatske. U ljeto 1990. godine iznuđenim amandmanima na Ustav SRH iz 1974. godine, suprotno Ustavu SFRJ izvršen je ustavni puč nad regijama, prvenstveno nad Dalmacijom koji je i formalno potvrđen Tuđmanovim božićnim Ustavom iz 1990. godine. Dalmacija je izgubila zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, a time i pravo upravljanja i raspolaganja materijalnim dobrima na svome teritoriju. Time je otvoren put za urušavanje ne samo ekonomije, već i cjelokupne strukture u Dalmaciji. Sve je to potvrđeno novogodišnjim zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi te zakonom o područjima županija, gradova i općina iz 1992. i pokušajem atentata na rukovodstvo Dalmatinske Akcije.
Kada je krajem 1995. godine tadašnja autokratska vlast u Republici Hrvatskoj počela gubiti pozicije, najprije na lokalnom i regionalnom nivou, izvršena je centralizacija raspolaganja i upravljanja materijalnim dobrima. Centralizacija je izvršena s ciljem da se i dalje zadrže osnovne pozicije vlasti. Gubitak na izborima u pojedinim sredinama na lokalnom nivou, bio je indikator urušavanja autokratskog režima Franje Tuđmana i njegovih satrapa.
Suprotno Ustavu iz 1990. godine zakonima donesenima od 1992. do 1995. izvršena je nacionalizacija svih materijalnih dobara (osim sredstava u osobnom vlasništvu građana) u korist Republike Hrvatske. Tim zakonom protuustavno je izvršena svojevrsna nacionalizacija kod koje za oduzetu imovinu nije dana nikakva naknada. Dalmacija je i ovdje najviše stradala, pomorsko dobro, pomorski pojas i druga dobra, odnosno druge nekretnine preko noći postale su vlasništvo RH, točnije HDZ-a koje je onda ta stranka dodjeljivala raznim kriminalcima tipa Miroslav Kutle, Ivica Todorić, Dubravko Grgić i njima sličnima. Republika Hrvatska time je postala najcentraliziranija država u Europi te jedna od 20 najcentraliziranijih na svijetu, a lokalne samouprave, u izmijenjenim granicama, zadržale su samo formalna obilježja, jer su lišene materijalne osnove svoga razvoja i opstanka.
Čak ni Tuđmanov Ustav iz 1990. godine nije predviđao oduzimanje imovine bez realne naknade. Taj zakon danas predstavlja objektivnu smetnju u procesu tranzicije Republike Hrvatske u demokratsko društvo, ali istovremeno onemogućava dublju integraciju RH u europski politički, pravni i ekonomski poredak. RH je, uz Srbiju, jedina europska država u kojoj teritorijalna autonomija i lokalna samouprava nemaju vlastitu imovinu.
Suprotno Ustavu, u vlasništvo države prenijeta je i sva komunalna infrastruktura, koja je pretežno građena sredstvima samodoprinosa. Prema pravnim standardima svih civiliziranih demokratskih država, takva infrastruktura pripada građanima, čijim sredstvima je i izgrađena. Birokratskim postupkom ova infrastruktura je otuđena od građana i pretvorena u državno vlasništvo birokratske strukture Republike Hrvatske.
I novi Ustav – tuđmanovski!
Revolt građana cijele Republike Hrvatske srušio je 2000. režim Franje Tuđmana, ali nisu srušene i glavne poluge vlasti toga režima. Zato su izmjene ustava 2001., 2002., 2010., 2014. zadržale sve bitne karakteristike vlasti Tuđmanove vlasti. Tim izmjenama Ustava Republika Hrvatska samo je prividno i formalno decentralizirana, jer su organizacija države i upravljanje materijalnim dobrima i dalje centralizirani i nalaze se u rukama državne vlasti Republike. Ni novi organski zakoni o organizaciji i strukturi Republike Hrvatske i o lokalnoj samoupravi ne osiguravaju decentralizaciju odlučivanja i upravljanja materijalnim dobrima, jer će to, navodno, biti učinjeno nekim budućim zakonima, kada ih bude i ako ih bude.
I pored nelegitimnosti i izmijenjena ustavno-pravnih odnosa u postupanju prema građanima, pa su neke ovlasti s države prešle na županije i danas se zakoni doneseni ‘90. primjenjuju u cjelini. U tom pogledu, suprotno izmjenama Ustava RH i dalje postoje protuustavne situacije iz Tuđmanovog razdoblja.
Centraliziranim raspolaganjem i upravljanjem materijalnim dobrima Republika Hrvatska danas gazi dokumente Vijeća Europe, čiji je RH punopravni član i koji su dio zakonodavstva RH. Povelja Vijeća Europe o lokalnoj samoupravi, kao i Preporuka Kongresa regionalnih i lokalnih vlasti Vijeća Europe predviđaju da regionalna autonomija i lokalna samouprava imaju svoju imovinu, jer je to neodvojiva komponenta autonomije i samouprave.
Istovremeno, cijeli niz zakona otežava i uravnoteženi razvoj cijele Republike Hrvatske, jer zbog potpune centralizacije danas državna javna tijela nemaju ni sposobnosti ni kapaciteta za racionalno i ekonomično upravljanje i raspolaganje cjelokupnom imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske.
Nemogućnost Dalmacije raspolagati izvornim prihodima i upravljati svojom imovinom i nekretninama od regionalnog značaja na svome području, istovremeno omogućava i daljnje plansko uništavanje Dalmacije i njenu degradaciju i eksploataciju. Zato je danas svim građanima Dalmacije, kao građanima drugih regija u sastavu RH, bez obzira na njihovu političku opredijeljenost, primarni interes regionalizacija i decentralizacija te povrat njihove imovina, koja im je nasilno oduzeta.
Riječi Venecijanske komisije
Opravdano nezadovoljstvo građana Dalmacije ovakvim stavom države prema njoj potvrđuje i Venecijanska komisija, kao stručno tijelo Vijeća Europe. Ova Komisija podvrgla je kritici činjenicu kao novi Ustav nije neposredno definirao ni izvorne prihode, ni imovinu lokalne samouprave, već je to prepustio voluntarističkim opredjeljenjima političkih stranaka pri donošenju budućih zakona o izvornim prihodima i imovini lokalnih samouprava. Takva kritika Venecijanske komisije, pored ostalog, predstavlja smetnju u dublju integraciji RH u Europski ekonomski poredak.
Comentários