Piše: Goran Marasović
Trenutna inflacija i porast cijena energenata, što se reflektira na druge proizvode, prebacit će se na leđa najslabijih i najranjivijih potrošača, odnosno radno zavisnu populaciju koje je najviše u Dalmaciji.
Pretpostavka kako se šteta inflacije drukčije raspodjeli podrazumijeva snažno i organizirano radništvo kojeg u Dalmaciji nedostaje, posebno u privatnom sektoru. Stoga valja biti sumnjičav i tražiti razloge inflacije u dodatnom porobljavanju Zlatne regije.
Državni zavod za statistiku (DZS) nedavno je objavio kako su potrošačke cijene u Dalmaciji u kolovozu ove godine porasle za 12,1% na godišnjoj razini (RH na 3,1%), što je najviša stopa inflacije od 2013. godine. Uočava se i ubrzanje inflacije u odnosu na mjesec ranije, a najveći rast cijena je generiran u kategoriji prehrana , čak 78% (u RH goriva i maziva, 19%).
Poznato je kako libertarijanskii ekonomisti šire paniku na najmanji znak inflacije. Kreditori i štediše boje se pada vrijednosti valute, dok su dužnici kroz povijest zbog inflacije profitirali jer bi vraćali novac slabije kupovne moći od posuđenog, a nama najbliži primjer za to je Jugoslavija iz 1988. godine kada je stopa inflacija iznosila više od 2800%.
Svi su se odviknuli od inflacije pa sada pretjerano reagiraju čak i na veoma skromnu dvoznamenkastu inflaciju. U svjetskim okvirima, inflacija nije problem još od osamdesetih godina kada su se s njom radikalno razračunali u SAD-u, putem tzv. Volckerovog šoka, kada su kamate strmo rasle na dvadeset posto i više. To nije samo stvorilo duboku recesiju u SAD-u (putem koje je inflacija smanjena) već je stvorilo i veoma tešku dužničku krizu u trećem svijetu. Time je bila pogođena i Jugoslavija u kojoj su praktički preko noći kamatne stope postale troznamenkaste.
Inflacija ima distributivne aspekte o kojima trenutni zabrinuti kritičari ne žele govoriti. Jer bi to onda značilo kako se borbom protiv inflacije oni zalažu za neke konkretne interese. Naime, inflacija pogoduje dužnicima, ali šteti kreditorima. Dakle, kapital općenito, i financijski kapital pogotovo, gubitnici su kada postoji viša stopa inflacije inflacija. Za ljude koji žive od svog rada, od plaće do plaće, inflacija je zapravo rijetko kada problem, osim kada postane veoma visoka, pa se ne mogu podmiriti računi i kupiti osnovne potrepštine, pogotovo ako cijena rada ostaje ista.
Kao što inflacija ima distributivne aspekte, tako ih ima i deflacija. A s deflacijom smo imali nekoliko veoma neugodnih susreta posljednjih godina. Deflacija, naime, otežava položaj dužnika, a pogoduje kreditorima. Ni jedna ni druga pojava nije dobra, ali ako treba birati manje zlo, onda je to inflacija. Naime, obzirom na to kako stalno otežava teret duga, deflacija ima stalni recesijski efekt na ekonomiju.
Međutim, portal mirovina.hr ističe kako su se umirovljenici nedavno jedva izborili za povećanje mirovina od 2,46%, a poskupljenje cijena od 3,1% premašilo je iznos njihove povišice.
Ekonomist Mikula Zancchi iz Dalmatinskog foruma navodi kako se trenutna inflacija i porast cijena energenata, što se reflektira na druge proizvode, prebacuje na leđa najslabijih i najranjivijih potrošača, odnosno radno ovisne populacije. Pretpostavka je ako se šteta inflacije drukčije raspodjeli podrazumijeva snažno i organizirano radništvo kojeg u Dalamciji nedostaje, posebno u privatnom sektoru.
U zapadnjačkom kontekstu države blagostanja nakon II. sv. rata, sindikati su uspjeli spojiti rast plaće s produktivnošću pa su u slučajevima inflacije plaće pratile rast cijena, ali sada će plaće ostati iste što znači kako će se realna kupovna moć stanovnika Dalmacije smanjiti i imat će lošiji standard. Inflacija je klasno pitanje, a Republika Hrvatska već 30 godina radi na slabljenju Dalmacije i njenih stanovnika što je očito iz niza “reformi” Zakona o radu. To ide u prilog trenutnom stanju u kojem neoliberalisti imaju odriješene ruke i uvijek mogu povećati cijene, a radnici moraju podnositi trošak krize, kao i trošak inflacije, na svojim leđima.
Zancchi napominje kako je inflacija nekoć koristila dužnicima, zato što nije bilo valutne klauzule koja trenutno štiti vjerovnike nek im dužnici vraćaju vrijednost duga s obzirom na promjene u vrijednosti valute: “Dobar primjer je Jugoslavija 1988. Uvijek se spominje hiperinflacija, koja je generalno loša za privredu jer paralizira proizvodnju, ali u tom periodu je odgovarala dužnicima jer su mogli za najosnovnije stvari uzimati kredit i vraćati puno manje. Nije bilo valutne klauzule kojom se danas štiti vjerovnike. To je bio sustav koji je koristio kapitalističke instrumente za socijalističke ciljeve.
Stabilizacijskim programom od 1990. Ante Marković zaustavlja inflaciju, podiže proizvodnost, rastu plaće, no sve se to urušava dolaskom Franje Tuđmana i HDZa na vlast 30.svibnja 1990. Od ljeta 1990. kreće novi val hiperinflacije u Republici Hrvatskoj, a od 1993. počinje se s programom suzbijanja hiperinflacije i traje do 1996. godine, a nastavlja se do danas. Program koji je trebao trajati samo 3 godine traje do danas. Fokus Hrvatske narodne banke je na stabilnosti tečaja i cijena, bez obzira koje su konzekvence toga. Imamo aprecirani tečaj koji šteti izvozu, pogoduje uvozu i štiti vjerovnike. Upravo je 1996. i 1997. u Dalmaciju ušao strani financijski kapital i preuzeo financijski sektor. Sada imamo strane banke koje su dobro zaštićene jer HNB radi sve u njihovom interesu, odnosno štiti njihov kapital. To opravdava zaštitom štediša, ali zapravo radi u prilog onih koji iz Dalmacije isisavanju, ne samo financije već i druge vrijednosti. Kada gledamo koja je koncentracija štednje u hrvatskim bankama uočavamo da preko 90% ljudi ima štednju do 10.000 HRK, a ostatku Državna agencija za zaštitu štednih uloga štiti štednju do 100,000 EUR, što pokriva 99% štediša. Onih 1% ima iznose u milijardama, a sve je to povezano s inflacijom jer se valutnim klauzulama i borbom protiv inflacije štiti vrijednost te šačice bogataša.
Inflacija kapitalistima više nije potrebna kao metoda zarade, jer su sindikati slomljeni do kraja 80-ih uz pomoć Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, a inflacija suzbijena putem tzv. Volckerovog šoka. Od tada cijena rada stagnira i ne prate rast produktivnosti, a razliku kapitalisti stavljaju u džep. Kako bi održali agregatnu potražnju koja im je potrebna za nastavak rasta profitne stope, kapitalisti su počeli nuditi kredite i tu dolazimo do financijalizacije kapitala. Kada pogledamo bilance banaka koje posluju u Dalmaciji, to su uglavnom nenamjenski krediti. Sada kada je uspostavljen novi model, inflacija je samo rizik za gubitak vrijednosti pa je fokus na zaštiti vjerovnika, slobodi protoka i zadržavanju vrijednosti kapitala i imovine.
Stagflacija 70-ih se dogodila upravo zato što su kapitalisti dizali cijene, a sindikati bili toliko jaki pa su uvijek podizali plaće. Dogodio se pad profitne stope pa je kapitalistička klasa krenula štrajkati manjom proizvodnjom i globalnom arbitražom rada, odnosno preseljenjem proizvodnje na Istok. To su dvije strategije kapitalističke klase kada još uvijek ima poluge nad sredstvima za proizvodnju i investicijama. To je dovelo do društvene paralize i pojavio se diskurs kako više ne može tako. Radnički pokret bio je pacificiran kroz politike klasnog kompromisa i kolektivnog pregovaranja. Jedino rješenje koje se nudilo je kako treba uvesti više reda i ne dozvoliti sindikatima djelovati. Tada se događa spomenuto slamanje sindikata, polarizacija radnici/neradnici, privatni/javni sektor. Diskurs o uhljebima u javnom sektoru koji žive na teret privatnog u Dalmaciji se počinje javljati s hiperinflacijom 1988.,dok se na Zapadu dogodio krajem 70-ih i početkom 80-ih s neoliberalnom ofenzivom.
Dakle, od 80-ih imamo rast financijskog kapitala, odnosno zaduživanje stanovništva i zaštitu vjerovnika borbom protiv inflacije, ali trenutni poremećaji globalnih lanaca i porast cijene energenata po svemu sudeći opet će se prebaciti na leđa građana koji će raditi za manje jer ne postoje dovoljno jaki sindikati koji bi se izborili za povećanje realnih nadnica, odnosno spajanje nadnica s produktivnošću. Radnici će nominalno imati iste plaće, uz manju kupovnu moć.
Budući kako je radničko organiziranje temelj za dizanje tereta inflacije sa leđa radništva, upitali smo Mikulu Zancchija kakav je odnos plaća na razinu cijena u Dalmaciji i kakav bi trebao biti:
“U Dalmaciji su plaće niske u odnosu na razinu cijena i to je slučaj već od odlaska Milke Planinc. To prepoznaje i Europska Komisija koja je krajem 2020. predložila direktivu kojom bi se uređivala visina minimalne plaće na prostoru Europske Unije. U obrazloženju ovog prijedloga tvrdi se kako je cilj direktive zaštita radnika EU, gdje god bili zaposleni, instrumentom primjerene minimalne plaće kojim im se omogućuje pristojan život. Komisija predlaže nek se pri određivanju nacionalnog iznosa minimalne plaće u obzir uzme i kupovna moć predloženog novčanog iznosa, a kriteriji za određivanje minimalne plaće treba se odrediti na jasan i stabilan način.”
Sada se u Republici Hrvatskoj visina minimalne plaće određuje uredbama Vlade, a ne postoje zakonom definirani kriteriji po kojima bi se određivao njen iznos, npr. odredba kako minimalna plaća ne može biti manja od 60% medijalne plaće ili 50% prosječne plaće. U pratećem dokumentu uz prijedlog Europske Komisije opsežno se analiza sadašnje stanje i procjenjuju učinci predložene direktive. Što se Dalmacije tiče navodi se kako visina propisane minimalne plaće nije adekvatna jer je njena kupovna moć oko devet puta niža od kupovne moći minimalnih plaća u vodećim državama Europske Unije (GER, FRA, SPA, ITA). Novi sindikat predstavio je metodologiju po kojoj bi se umjesto minimalne plaće uvela “dostojanstvena plaća” kao krajnji cilj, a u Dalmaciji bi trebala iznositi 1.377€, neto za isplatu. Metodologija je razvijena u sklopu DDF-a kojeg je razradila neovisna agencija CCO iz Splita.
U prijenosu ove inicijative dominira svjesna pogrešna interpretacija ove inicijative. Iz DDFa se ne traži podizanje minimalne plaće u iznosu od 1.377€ kroz zakon ili uredbu Vlade preko noći, već da se to tog iznosa dođe u razdoblju od nekoliko godina uz prethodno zamrzavanje cijena i pad broja nezaposlenih kroz otvaranje industrijskih pogona te jačanjem proizvodnosti. Nakon toga, tom bi se cilju trebalo pridodati i ostale razumno postavljene ekonomske i socijalne politike. Ovom inicijativom plasira se perspektiva dalmatinskih radnika, dakle većine stanovništva, umjesto trenutnog fokusa koji u obzir uzima samo perspektivu poduzetnika. Podizanje plaće išlo bi na ruku i povećanju domaće proizvodnje, jer plaće, barem onim dijelom koji se ne troši na plaćanje režija, predstavljaju izvor potražnje za domaćim proizvodima i uslugama. Inicijativa DDF dobra je za dalmatinsku ekonomiju jer zahtjev za dostojanstvenim rastom plaća implicira promjenu ekonomske politike – od utrke prema dnu snižavanjem troškova proizvodne do povećanja vrijednosti proizvedenih roba i usluga ulaganjem u istraživanje i razvoj vlastitih brandova.
Mikula Zancchi isto tako kaže kako postoji realan strah od negativnih utjecaja inflacije na građane Dalmacije:
“Iako se u javnosti vijesti o inflaciji pojavljuje vrlo ograničeno, dok sve mjerodavne institucije o njoj pričaju kao o fenomenu koji je u okvirima očekivanog i oko kojeg se ne očekuju neki značajniji ekonomski poremećaji, velik broj građana Dalmacije zabrinut je jer je vidljivo kako cijene osnovnih životnih namirnica i sirovina kontinuirano rastu – od porasta cijena hrane preko porasta cijene građevinskog materijala pa do najavljenog porasta cijene energenata. Taj porast cijena uglavnom se opravdava poremećajima u globalnim lancima opskrbe uzrokovanima posljedicama pandemije coronavirusa koji će se vratiti u uobičajeno stanje kada se ‘situacija normalizira’. Nažalost, osobno ne dijelim to mišljenje i smatram kako su problemi puno dublji i strukturalniji. Prije svega, mislim kako je očekivanje povrata ‘na staro’ nerealno u kratkom roku jer su posljedice pandemije dugoročno promijenile svijest i navike kako potrošača tako i poduzeća u mnogim aspektima. Potreba lokalne proizvodnje ključnih resursa, digitalizacija i automatizacija radnih mjesta radi smanjivanja rizika financijskih posljedica pandemije, smanjenje potrebe za uredskim prostorom i rad od kuće, promjena potrošačkih navika – to su sve elementi ekonomskog sustava koji su trajno izašli iz prethodne ravnoteže i koji će dugoročno utjecati na ekonomski sustav. Ukoliko uz to dodamo količinu monetarnog stimulansa koji su kroz programe otkupa korporativnih obveznica i druge alate HNBa i Vlade plasirale u ekonomski sustav, dolazimo do velike količine novaca koja nije imala pokriće u realnoj razini gospodarske aktivnosti te time stvara dodatni pritisak na rast inflacije. Nadalje, svjesni smo kako je ova inflacija nije proizvod coronavirusa, već prvenstveno nesposobnosti Vlade RH upravljanju posljedicama pandemije.”
Zancchi smatra kako trenutna inflacija još uvijek nije zabrinjavajuća. Naravno, sve ovisi o tome što će se dalje događati. Trenutno, ima dosta problema s nestašicama u nizu sektora jer su opskrbni lanci poremećeni. Moguće je kako će se to izgladiti kroz nekoliko mjeseci ili kroz godinu dana.
Na pitanje u kojem smjeru resorna ministarstva, sindikati i druga nadležna tijela i organizacije trebaju djelovati, Zancchi odgovara:
“Ovo vidim kao priliku obnove socijalnog dijaloga poslodavaca, sindikata i vlade oko niza pitanja, uključujući i politiku plaća. U smislu traženja makroekonomskog odgovora na ovakav izazov, Dalmacija bez jakog političkog vodstva neće biti u stanju kontrolirati inflaciju ako ona uhvati korijenje. Dalmacija, zbog neaktivnosti svojih ljudi oko zahtjeva za autonomijom, neće se moći othrvati inflatornim kretanjima – ona će samo uklizati jer smo mala i otvorena ekonomija, a ovisni smo o stranim energentima. Međutim, ono što ne može napraviti središnja banka, može napraviti dobra politika kolektivnog pregovaranja. I inače bi trebalo ulagati više napora u sve razine kolektivnog pregovaranja, a vanjski šokovi kao što je visoka inflacija, čine tu potrebu još akutnijom.”
Zancchi je istaknuo mogući porast cijene električne energije: “Pitanje je kako će HEP reagirati jer električnu energiju imamo svi. Ako dođe do najave porasta cijena, bit će potreban snažan politički pritisak i složnost stanovnika Dalmacije kako bi se adektvatno reagiralo.”
Napominje kako je “nažalost, u navedenim okolnostima prostor za djelovanje dosta ograničen jer se ne radi o problemu koji je vezan uz gospodarstvo Dalmacije, već se radi o globalnom problemu koji će svoje rješenje trebati tražiti u globalnoj ekonomskoj politici. Dalmaciji kao maloj regiji rascjepkanoj na šet djelova koja ima ograničen manevarski prostor za provođenje samostalne gospodarske politike, ne preostaje drugo nego tražiti rješenja kojima će maksimalno ublažiti posljedice nadolazeće inflacije. Ta rješenja među ostalim bi značila oprez, jačanje vlastitih proizvodnih kapaciteta strateških proizvoda (hrane, obnovljivih izvora energije, građevinskih materijala, lijekova i sl.), jasna strategija jačanja kupovne moći radnika i umirovljenika kroz poreznu i mirovinsku reformu te kroz sustave kratkih lanaca opskrbe koji će što je moguće veći postotak sredstava zadržavati unutar zajednice, omogućavajući time veći stupanj reinvestiranja u lokalno gospodarstvo.”
Comments