Prošle je zime (2014/2015) u losangeleskom kazalištu Ariston pripremio sam ring za verbalni okršaj između Tihomira Dujmovića i Igora Mandića. Polazeći od pretpostavke da ni o čemu njih dvoje ne misle isto, od dvojice velikih lajavaca očekivao sam boks. Ovaj meč bio je uvod za lažirane predsjedničke izbore u RH, a u publici su sjedili samo američki "Hrvati", uključujući i Branku Slavicu, dopisnicu režimskom profašističkog HRT-a iz New Yorka.
Jedna od najčešće spominjanih riječi bila je Jugoslavija.
O tom pojmu, bivšoj nam državi, Igor Mandić rekao je što je imao vrlo sažeto i jasno. Veliki polemičar i kritičar bez uvijanja je izjavio da žali za Jugoslavijom, citiram: "...snažnom i prosperitetnom federacijom koja je bila dobra za sve narode i narodnosti koji su u njoj živjeli. Pošto se puo toga dogodilo, Jugoslavija je definitivno pokojna!"
Pa ipak, u nastavku rasprave to nije spriječilo Dujmovića da neprestano i uvijek iznova nabija Mandiću na nos žal za Jugoslavijom i fantomsku želju za njenom obnovom. Takav je to, naime, diskurs. Tko god na grobu Jugoslavije ne pleše od sreće, izdajica je. Barem za dio publike te večeri u Aristonu takvo je diskreditiranje sugovornika bilo valjano, poželjno i uspješno.
Dujmovićev navijač u prvom redu živcirao me svojim poluglasnim ponavljanjem optužbi protiv Mandića: “Ti si Jugoslaven, ti nikada nisi želio Hrvatsku…”Kad mi je dozlogrdilo okrenuo sam se i pitao ga: “Pa dobro, tko ovdje stalno spominje Jugoslaviju, Mandić ili Dujmović?” Gospodin se zapiljio u mene i bez imalo argumenata rekao: “Znam ja tebe, i ti si jedna Jugoslavenčina”.
Svi mi koji smo živjeli u toj Jugoslaviji dobro znamo njene mane i narav režima koji je njom vladao. Dobro znamo da je to bila država koja nije falsificirala svoju prošlost i nije lagala i svojoj sadašnjosti. No, bilo bi tu materijala za istraživanje i razotkrivanje na pretek.
Ali, onda je došla 1990. godina, osamostaljenje Hrvatske. Mnogi od nas s nevjericom su gledali kako veliki komunisti postaju još veći nacionalisti, a dojučerašnji udbaški šefovi velike ustaše.. Umjesto oslobađajuće i što je moguće objektivnije istine, o Jugoslaviji se naveliko laže kako bi se onda na temelju tih laži bez ijednog valjanog argumenta obračunavalo ne samo s političkim protivnicima, nego i sa svima koji misle drugačije.
Ta laž glasi da je u temelju komunističke Jugoslavije bilo zatiranje svega hrvatskog, a osobito hrvatske kulture i državnosti. Od kada znam za sebe, a učio sam to već od prvog razreda osnovne škole (školska godina 1981/1982), znao sam da sam Dalmatin koji živi Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, koja je dio Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
U učeničkim knjižicama i studentskim indeksima stajao je ne jugoslavenski, nego hrvatski grb. Da, imao je u sebi petokraku zvijezdu, ali bio je to grb Hrvatske, federalne jedinice koja je imala svoju himnu, Lijepu našu, kao i svoj parlament koji se i tada zvao Sabor.
Granice te Socijalističke Republike Hrvatske granice su i današnje hrvatske države. Jezik kojim govorim i pišem naučio sam u toj školi u kojoj se on službeno zvao hrvatski ili srpski. Na tom sam jeziku čitao školsku lektiru u kojoj su bila djela i velikih hrvatskih pisaca (od Marulića, preko Matoša do Krleže). U toj sam državi išao u glazbenu školu koja je u mom gradu nosila ime hrvatskog skladatelja i jednog od istaknutih hrvatskih nacionalnih kulturnih preporoditelja iz 19. stoljeća Baltazar Adam Krčelić.
U glavni grad te države, Zagreb, išao sam na školsku ekskurziju (kraj š.g. 1988/1989.) kojima je jedno od glavnih odredišta bilo Hrvatsko narodno kazalište u kojem smo gledali hrvatsku nacionalnu operu Nikola Šubić Zrinjski. Usput rečeno, već u prvoj poslijeratnoj sezoni tog kazališta 1945./46., pod komunističkom, partizanskom i navodno kroatocidnom vlašću, Zajčeva je opera već bila na repertoaru.
Ne zaboravimo: u Topuskom, na partizanskom teritoriju, već je 1944. godine održan Kongres hrvatskih kulturnih radnika na kojem je, uz političku komponentu ZAVNOH-a, pripremljena platforma nastavka kulturnog i znanstvenog razvoja i života Hrvatske po završetku rata. Osjeća se čovjek malo glupo, ali u zaglupljujućim vremenima koja nikako da prestanu mora ukazivati i na tako krupne materijalne činjenice poput kapitalnih objekata hrvatske kulture koji su izgrađeni u toj komunističkoj, navodno zatiranju hrvatske kulture posvećenoj državi.
SRH je bila zemlja u kojoj je broj stanovnika i natalitet rastao. Prema popisu iz 1991. Hrvatska je imala 4,784.256 stanovnika. Od toga zaposlenih 2,286.971 stanovnika, a stopa nezaposlenih 6,1%., godinu ranije stopa nezaposlenih je bila ispo 2%. Ukupni dug iznosio je nešto manje od 3,5 milijarde USD, na BDP per capita od 23,654 USD, i prosječnom plaćom koja je 1990. iznosila 1,500 DEM (kada to pretvorimo u kune bez obračuna devalvacije 90ih iznosilo bi 11,250 Kn), te šesta industrijska sila u Europi i po životnom standardu. Prema životnom standardu, SRH je bila bolje rangirana od Italije, Njemačke i Španjolske, tik uz bok Švedskoj.
Kada znamo sve ove činjenice, pitam se kako itko, pa makar se on zvao i Tomislav Karamarko, može zazivati mržnju prema Hrvatskoj u Jugoslaviji? Kako itko može širiti laži i mržnju o SRH, državi koja je poštivala nacionalna i manjinska prava, u kojoj nitko nije znao tko je koje nacionalnosti i tko je gay ili ne. Nikoga nije bilo ni briga. Ljudi su radili, imali relativno dobre plaće i živjeli u sigurnom i prosperitetnom društvu. Ne kažem da je bilo idealno, ali za raničku klasu, one koji su živjeli od svoga rada bilo je idealnije nego danas.
Stoga razumijem zašto Igor Mandić žali za Jugoslavijom.
Comments