Piše: mr. Damir Roki
Mislim kako na Zemlji nema čovjeka koji želi čist zrak, čistu vodu i čisto tlo te stoga svi žele obnovljive izvore energije, ali mnogi ne znaju dosta o tome. Često su te teme dio propagandne mašinerije onih koji pričaju o globalnom zagrijavanju i klimatskim promjenama.
Početkom svake sezone grijanja zrak se u većini dalmatinskih gradova može vidjeti i osjetiti. Ipak, tema od čega i kako proizvodimo električnu i toplinsku energiju postaje zabačena u najdonju ladicu deskova medijskih kuća. Važnije je prepucavanje na relaciji Milanović-Plenković, nego li zdravlje građana Dalmacije. Ova je tema postala zanimljivija zbog vanjskih čimbenika, odnosno velikog rasta cijena električne energije i plina uslijed nestašica u Europi. Velika potražnja za plinom dovela je do nezabilježenog rasta cijene plina i cijene električne energije u europskim državama, što će se, na ovaj ili onaj način, osjetiti i kod nas. Je li izlaz iz ova dva problema u obnovljivim izvorima energije (OIE) ili nečemu drugom?
Zašto udišemo loš zrak?
Postoje tri razloga kao odgovor na ovo pitanje, a dva od njih se međusobno isprepliću.
U prvi razlog spadaju gradovi s premalo zelenila, a previše automobila koje pokreću motori na unutrašnje sagorijevanje.
Drugi je taj što i dalje sagorijevamo ugljen, i to lignit, koji je loše kvalitete, i plin kako bi dobili električnu energiju. Tijekom 2019. ovim je putem generirano 22,954 GWh struje ili 67% ukupne struje koju proizvede HEP. Treći je razlog što se velik dio domaćinstava i dalje grije na čvrsto gorivo, prvenstveno ugljen i drva – u pitanju su stare peći i kotlovnice, a često se koristi i sasvim neadekvatno gorivo.
Jasno je kako postoje dva glavna izlaska iz ovog problema: prelazak na drugačije izvore energije, ali i izvore generiranja električne energije. Nažalost, ovaj zaključak je ranga ako želimo smršaviti moramo manje jesti i više se kretati. To je mnogo lakše reći nego učiniti. Najčešće se obnovljivi izvori energije spominju kao oni koji bi trebali zamijeniti fosilna goriva: ako želimo prestati koristiti ugljen i naftu to će biti moguće samo uz veće korištenje OIE. Ili barem to najčešće čujemo.
Ekološka svijest ili dublji džep
Što se tiče toplinske energije, ovdje se podrazumijeva prelazak velikog broja individualnih domaćinstava na druge izvore grijanja u odnosu na trenutna drva i ugalj. U gradovima je najlogičniji prijelaz na daljinsko grijanje, što je povezano s nekoliko problema. Prvi preduvjet za tako nešto je širenje mreže toplovoda što je proces koji je spor i skup, pa ni veliki dijelovi Zagreba još uvijek nemaju pristup ovoj mreži; drugi problem je taj što iako se toplane uglavnom griju na plin, dio njih i dalje koriste mazut što zagađuje zrak pa je takvo rješenje možda čak i ekološki lošije od trenutnih malih individualnih ložišta; i treće je pitanje cijene daljinskog grijanja – grijanje na pelete i dalje je dva puta jeftinija od daljinskog grijanja. Za prostor od 100 kvadrata s dobrom izolacijom za jednu sezonu potrebno je oko 6 kubika drva (maksimalno 400 eura), ili 3 tone peleta (oko 600 eura) dok bi daljinsko grijanje s paušalnim obračunom koštalo oko 1.200 eura. S ovakvim odnosom cijena i prosječnim mjesečnim prihodima takvim kakvi su trenutno, masovniji prelazak na daljinsko grijanje ne može omogućiti nikakva ekološka svijest, već samo mnogo dublji džepovi.
Nordijske države i neke druge europske razvijene zemlje, otkupljuju smeće kako bi ga palili, ali njihov nusprodukt – dim ne odlazi u zrak, već u toplovode kojim griju najvažnije lokalne ustanove, od škola, vrtića, bolnica, policije, zatvora, zgrada javne uprave..., pa čak i domova.
Toplinska energija iz OIE može imati smisla kao solarna energija. Ovdje postoje određena tehnička ograničenja, ali je moguće na krovove individualnih domaćinstava postaviti solarne panele koji će generirati toplinsku i električnu energiju. Međutim, ovdje je u pitanju varijabilna proizvodnja – ljeti kada je insolacija veća proizvodi se više električne i toplinske energije, a zimi mnogo manje. Ipak, postoje akumulatori u kojima se ta energija sakuplja za pokretanje tijekom dana kada nema dovoljno sunca. Prema Strategiji razvoja energetike, procjenjuje se kako je moguće dobiti oko 0,194 miliona ekvivalentnih tona nafte pod uvjetom kada bi 50% svih objekata u zemlji stavilo solarne kolektore. Ovo je u domeni procjene jer ni u jednoj državi do sada nije solarnim panelima pokriveno 50% postojećih objekata. Također, za ovako nešto nedostaju ekonomski poticaji – višak proizvedene energije teško se u praksi prodaje dalje, pa sve završava na tome kako se višak energije tijekom ljeta kompenzira dobivanjem struje tijekom zime. A teško će netko postaviti solarne panele na krov koji koštaju nekoliko tisuća eura kako bi uštedio na računu par stotina kuna mjesečno.
Kako dozirati proizvodnju struje?
Dok HEP proizvede oko 34,000 GWh električne energije godišnje, od čega oko 67% iz ugljena (oko 23,000 GWh). Procjene iz Strategije energetike govore kako je moguće računati na 1,200 GWh električne energije dobivene od vjetra, i na oko 540 GWh struje od sunca, što je samo 7,5% el. energije dobivene iz ugljena. Drugim riječima, izgleda kako OIE nisu baš ’’game changer’’, čak i kad bi ovi potencijali danas u potpunosti bili iskorišteni. Tehnički kapaciteti elektrodistributivne mreže morali bi se značajno povećati kako bi se povećala mogućnost uvođenja više OIE u proizvodnji energije. Ovo je na duži rok moguće ali sa sobom vuče i visoka ulaganja u mrežu, plus zahtjeva i dosta vremena.
Dodatan problem OIE u odnosu na nuklearne, plinske i termoelektrane je to što se ne može dozirati proizvodnja struje nego ona ovisi od eksternih faktora – je li sunčan dan ili puše vjetar. S druge strane, kada je proizvodnja manja od potrošnje onda je neophodno imati neki drugi izvor struje koji bi nadomjestio razliku. Zato su zemlje Zapadne Europe koje gase termoelektrane istovremeno gradile i nove plinske elektrane – one funkcioniraju kao veliki štednjaci na plin i lako je doziranje – kada vam treba manje el. energije smanji se dotok plina, kada vam treba više on se poveća. S problemima u snabdijevanju plinom i njegovom cijenom, pitanje je je li ovo financijski moguće, da ne spominjemo i geopolitičku stranu ove priče vezano za odnos Rusije sa Zapadom.
Kako drugačije riješiti problem viška struje u sustavu kada ona nije potrebna, i manjak kada jeste? Ovo se djelomično može nadomjestiti reverzibilnim hidroelektranama. Ovo bi značilo kako se akumulacijsko jezero puni pumpama na struju dok el. energije ima, a ono se potom prazni kada je veća potražnja za njom. Na primer, jezero bi se punilo onih dana kada puše vjetar, a kada ga nema ono bi se koristilo za generiranje el. energije. Ili ako je u pitanju solarna energija, jezero bi se punilo tijekom dana, a praznilo noću. Ovakva postrojenja trebala bi doprinijeti stabilnosti elektroenergetskog sustava, i većoj mogućnosti korištenja OIE, ali kao što se vidi u oba ova slučaja su nedovoljna u odnosu na cjelokupni energetski sustav, mada bi njihova snaga mogla biti jednaka trenutnom najvećoj elektrani onoj na Perući.
OIE nisu baš ni jeftini
Cijena el. energije u Njemačkoj, kao državi koja se naviše okrenula OIE gašenjem termoelektranama, pa čak i gašenjem nuklearnih elektrana, je otprilike 1,5 puta veći od trenutne cijena u Srbiji (0,32 € po kW prema 0,13). Možda se treba prebaciti na OIE pa barem djelomičnu proizvodnju el. energije, ali trebamo shvatiti kako će to značiti i visoki rast cijene – na prosječnu potrošnju domaćinstva u RH od 460 kW to znači kako će račun za el. energiju iznositi do 150 € umjesto trenutnih 50 €, ako iskustvo Njemačke uzmemo kao parametar.
Naravno, cijena el. energije u Dalmaciji je previše visoka, jer u sebi oslikava višak troškova od potrebnih, no ipak je daleko jeftinija od one u Italiji, Španjolskoj, Austriji, Portugalu... Kada bi ovi troškovi nastali njenim stvarnim generiranjem, bez dodatnih trošarina i sličnih nameta, ispostavilo bi se kako je realna cijena električne energije proizvedena u Dalmaciji mnogo jeftinija od trenutne cijene, prvenstveno jer nema dodatnih ulaganja i nove oblike proizvodnje iste.
Biomasa kao velika nada
Biomasa se spominje kao pojedinačno najveći izvor OIE. Najveći identificirani potencijali biomase nalaze se u za sada neiskorištenim dijelovima biljaka – kao što je na primer strnina koja ostaje na poljima nakon žetve. Ali ovakvu biomasu treba sakupiti, prevesti, obraditi pa tek onda iskoristiti ili prodati dalje, a to sve sa sobom nosi i troškove pošto za to treba angažirati novu radnu snagu i mašineriju, a nemamo ni uspostavljeno tržište.
Imajući u vidu malu prosječnu veličinu parcele u Dalmaciji, biomasa bi se mogla koristiti samo u slučaju velikih igrača kao što su poljoprivredni kombinati ili veliki individualni farmeri. Procjene kapaciteta biomase iz Strategije razvoja energetike iznose 3,448 mten dok prema Energetskom bilansu za 2020. trenutna potrošnja iznosi 0,504 mten, što znači kako čak i ako uspijemo napraviti velike iskorake u korištenju biomase, to neće previše promijeniti cjelokupnu situaciju.
Korištenje biomase za dobivanje energije na prvi pogled je neutralno po emisiju ugljika u atmosferu – spaljivanjem biomase ispušta se CO2 u atmosferu, ali je prethodni rast prirodne materije vezivao za sebe ugljik iz zraka. Prema tome, sagorijevanjem biomase nivo ugljika u atmosferi ostaje isti, za razliku od spaljivanja fosilnih goriva kao što su ugljen, plin ili nafta, jer će narasti nove biljke koje će za sebe vezati prethodno ispušteni ugljik. Međutim, ovdje postoji jedna mana – a to je pretpostavka kako će se za svako posječeno stablo posaditi novo koje će ga zamijeniti. Dalmacija ima prilično loše iskustvo sa menadžmentom šumskih dobara koja su u javnom vlasništvu – a tu je prisutan i raširen problem krađe šuma. Lopovi nemaju namjeru saditi nove zasade šume, a to na adekvatan način ne radi ni javno poduzeće koje bi se time trebalo baviti. Stoga će značajan dio biomase biti reklamiran kao zeleno, a zapravo će biti fosilno gorivo. Na to treba dodati i drugu važnu priču o zagađenju – sagorijevanjem biomase isto nastaju suspendirane čestice (PM 2,5 i PM 10) kao i prilikom sagorijevanja ugljena, pa ni to neće dobro utjecati na kvalitetu zraka.
Nuklearna energija kao zelenija energija
Kada se svede konačni račun, OIE u Dalmaciji ne mogu u potpunosti zamijeniti korištenje ugljena za generiranje električne energije. Naravno, njihovo je korištenje moguće povećati, ali je za to neophodno i ulagati u razvoj elektroenergetsku mrežu, potom u balansiranje sustava putem reverzibilnih hidroelektrana ili plinskih elektrana. Čak i s tim, najveći dio el. energije bi dolazio iz ugljena. Jedino što bi istinski moglo zamijeniti ugljen je primjena nuklearne energije.
Postoje različiti modaliteti korištenja nuklearne energije, od kojih je najrizičniji onaj u kojem bi država preko nekog svog javnog poduzeća upravljala nuklearnom elektranom i tako proizvodila el. energiju dok bi sama izgradnja postrojenja bila povjerena stranom partneru. Mnogo pametniji potez bio bi zajedničko ulaganje u neku nuklearnu elektranu u nekoj susjednoj državi, gdje bi Dalmacija za svoj udio dobivala udio u proizvedenoj struji. Od susjednih država nuklearne elektrane imaju Italija, Mađarska, Rumunjska, Bugarska i Slovenija. Od njih, najvjerojatniji kandidat za ovakve pregovore je Italija, koja ima nezavršeni projekt elektrane kao i mogućnost izgradnje dva nova bloka. Tu je i mogućnost izgradnje nuklearne elektrane u Dalmaciji, ali kao dio javno-privatnog partnerstva gdje bi privatni investitori izgradili i upravljali elektranom, ali bi imali obavezu tijekom određenog perioda struju po dogovorenoj cijeni prodati HEP-u. Ovime bi se, između ostalog, izbjegla mogućnost da vlasnik pečenjarnice postane direktor nuklearne elektrane. Ipak, postavlja se pitanje, gdje u Dalmaciji čiji je jedini prihod turizam i ugostiteljstvo, zbog uništenih tvornica, postaviti nuklearku?
Izgradnja nuklearke jako je skup i dugotrajan proces, i postoje mogući rizici od havarija – ali ukupno gledano nuklearna energija je i dalje najsigurnija energija koja postoji – na godišnjem nivou samo u Dalamciji od posljedica sagorijevanja ugljena umre više ljudi nego što je ukupan broj svih ljudi koji su umrli od direktnih posljedica zračenja u incidentima s nuklearnim elektranama. Procijenjen broj indirektnih žrtava katastrofe u Chernobylu kreće se između 4,000 – 27,000; ako bi kao točan broj uzeli vrijednost između ove dvije krajnosti, to znači kako je od puštanja u rad TE Sisak do sada umrlo više ljudi nego što je to uradio Chernobyl. Rizik je tu, ali su i nuklearne elektrane postale mnogo sigurnije nego ranije – o čemu govori i slučaj Francuske, države u kojoj nije zabilježen niti jedan incident iako već nekoliko desetljeća većinu svoje energije dobiva iz nuklearnih elektrana.
Ova tema jeste kompleksna, ali o njoj vrijedi raspravljati jer iako nam budućnost djeluje daleko ona je uvijek mnogo bliže nego što se misli. Bez ozbiljnih promišljanja o energetskoj politici, možemo se vrlo lako suočiti sa situacijom u kojoj struje nećemo imati ili će to postati ozbiljan teret po industriju, da ne pričamo o indirektnim troškovima po zdravlje stanovnika uslijed korištenja fosilnih goriva.
Prvi bi korak trebao biti točan proračun koliko nas zapravo košta sagorijevanje fosilnih goriva, a koliki bi bili troškovi OIE i koliko iznosi njen maksimalan potencijal, kao i troškovi korištenja nuklearne energije. Za to nam trebaju i prava javna, a ne fingirana stručna debata, kao i mediji koji će o tome govoriti. Stavovi prema nuklearnoj energiji već se mijenjaju, postoje ozbiljni pritisci na Europsku komisiju (od strane Francuske, Litve i Češke) kako bi se nuklearna energija proglasila zelenom energijom, nešto što je prije par godina djelovalo nezamislivo; dok EU isplanirala uvođenje prelevementa na CO2 koji bi mogao pogoditi naš izvoz el. energije u EU jer se najveći udio naše struje proizvodi putem ugljena.
Комментарии