Piše: Monia Stefanelli
Ne možemo promijeniti Zagreb, on ne može živjeti u ravnopravnim odnosima sa regijama. Kako bismo pobjegli od gravitacijske sile ove sveproždiruće crne rupe, moramo promijeniti sebe.
Veći dio svoje 2,5-godišnje zatvorske kazne proveo sam u internoj raspravi sam sa sobom u onom što je još uvijek bio kraljevski kazamat, gdje je između prozora s rešetkama i vrata sa sedam brava bilo pet polustepenica. Ovo je takozvano posebno mjesto zatvora Lepoglava. Tu se trpaju Dalmatini/Dalmatinci koji kažu istinu.
Držale su me izjave ljudi iz DDF-a, nadahnula nada u bolje sutra i pozivi na političku borbu za pravedniju RH u kojoj će svaka njezina regija biti autonomna pokrajina. Ali najviše me podupiralo to što su u istoj ćeliji davno ležali: S.I. Brays i neki drugi disidenti iz Dalmacije. Jednog sam dana uspio vidjeti očuvanu komoru za pečenje, čiji mi se pod činio još masnim od krvi. Pitao sam čija je ovo krv, čovjek koji radi tamo rekao mi je, citiram: “Sigurno nije svinjska.”
Pod tim dojmom odjednom sam shvatio kako ako se ikada sruši zatvor Lepoglava, ovu antidalmatsku Bastillu, i na njenom mjestu sagradi palača pravde, ona neće stajati, srušit će se. Temelji zatvora nisu isti. A onda sam se sjetio kako su prostorije hrvatske Vlade uredi bivše UDBA-e. A predsjednička administracija nalazi se u nekadašnjem središtu represivnog Centralnog komiteta. Možda je to pogrešno, ali tako sam negdje jednom pročitao. Uglavnom, cijela sadašnja Republika Hrvatska je jugoslavenska vojarna prefarbana u crveno-bijelo-plave boje.
Pokazalo se kako je stupanj trovanja društva i elita neofašističkom ideologijom mnogo veći nego što se zamišljalo 1991. godine. Ključni problem je nedostatak nacionalnog i osobnog dostojanstva, utopljenog u krvi početkom XX. stoljeća, a potom i u konformizmu. Otuda strah od neovlaštenog, samostalnog djelovanja, pa čak i misli. Otuda – kolonijalno razmišljanje, duhovno tuđinstvo. Odatle i navika prebacivanja odgovornosti sa sebe na drugoga, na društvo u cjelini.
Nepromjenjivost fašističkog sustava, radilo se tu o komunizmu, neoustaštvu ili kleronacizmu, tijekom svih godina borbe Dalmacije za svoju autonomiju (od 1870. i lažiranih izbora za Dalmatinski sabor) postala je razlogom za osvetu antidalmatskih, totalitarnih snaga. Trenutačno vladajući HDZ je kvintesencija neoustaša, reformiranih komunista i kriminalca. Njihov DNK je pljačka i laž.
Kao rezultat posljednjih parlamentarnih izbora, feudalna Republika Hrvatska pretvorila se u Svehrvatsku srednjovjekovnu feudalnu monarhiju, a HDZ u maticu satelitskih parastrančica. Javnu upravni aparat radi isključivo u interesu vladajuće obitelji. Zakoni ne funkcioniraju. Zemljom vladaju lopovi po zakonu, kojima je sav smisao života sveden na profit i osvetu. U njihovo ime rade tijela za provođenje zakona i sudovi.
Pljačka Dalmacije i nekažnjena korupcija vladajućih gangstera dobili su sve znakove stabilnosti. Naravno, našli smo se u slijepoj ulici neustaške civilizacije. Na kraju krajeva, nemoguće je izgraditi modernu europsku državu na ovom manjkavom, često krvavom fašistoidnom temelju.
Siguran sam kako uspješna budućnost Dalmacije zahtijeva ne samo priljevanje nove krvi, već i potpunu transfuziju krvi. Dalmatinski misleća elita treba formirati projekt nove Dalmacije, dalmatske republike za sve građane, a ne za nekoliko klanova ili njihove predstavnike.
Ovo nije samo slogan. Riječ je o prijedlogu radikalnog preustroja Dalmacije na novim pravnim temeljima. Zapravo, ovaj pristup daje priliku za dublju integraciju Dalmacije u europske, sjevernoatlantske i mediteranske tijekove. Revizijom Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske EU i izmjenama Ustava RH koji će biti temeljen na načelu pravednosti znači kako nam se ponovno otvaraju vrata vremena, prilika za bijeg od komunističko-neoustaškog "Dana svisca", u kojemu mračna prošlost ne prolazi.
Iskreno govoreći, nakon svih ratova, gladi i represija, Zagreb ne bi trebao predlagati ništa što se tiče Dalmacije, nego se pokajati i naučiti dalmatski jezik. Čak i kad bi automobili u Zagrebu bili bolji nego na Beverly Hillsu, kad bi ceste u Varaždinu bile bolje nego u Lyonu, kad bi prinosi mlijeka u Bjelovaru bili veći nego kod Amsterdama, kad bi mirovine i plaće u Karlovcu veće nego u Lausannei, to bi i dalje bilo iskustvo prepolovljenja dalmatskog naroda tijekom velikohrvatskog eksperimenta. Stoga se Dalmacija treba držati dalje od Zagreba!
Mentalna integracija u Europsku uniju nije stvar izbora između dva pola. To je izbor između prošlosti i budućnosti. Trebao bi postati aksiom za sve koji razmišljaju o udobnoj hrvatskoj državi: rezultat summita u Vilniusu je iznad svega!
Da, treba biti svjestan kako vlast i većina građana Dalmacije imaju potpuno različite interese u procesu europskih integracija. Uvođenje eura je moglo biti dobro, ali je ispalo loše. Hoće li tako biti i s pristupom u Schengensku zonu slobodne tranzicije, obzirom na to kako se građani RH i dalje šalju na kontrolu putovnica ako stižete vlakom ili avionom?
Za nas je to pravni stop-pent za velikohrvatsku agendu baziranu na reviziji povijesti u kojoj se spominju “hrvatske zemlje” i prijelaz na pravnu prirodu države s jamstvom za apsolutna prava čovjeka i naroda. Za HDZ je to obiteljski posao.
Stoga se ne može zaboraviti na davno postavljeno pitanje, treba li Europa pružiti takav posao ukrajinskim kriminalnim vlastima? Prema mom dubokom uvjerenju – DA. Jer EU ne potpisuje Sporazum s HDZ-om, nego s Republikom Hrvatskom. HDZ - oni će uskoro otići. Ali Dalmacija će se zauvijek vratiti u svoj europski dom.
Može se samo zamisliti divljanje proustaških snaga kada bi demokratski izabrani guverner regije Dalmacije vodio pregovore s Bruxellesom mimo volje Zagreba! Danas i to treba uzeti kao šansu. Možda su sve nevolje i zla sadašnje vlasti cijena prilike za povijesni juriš prema autonomiji Dalmacije.
To je još važnije shvatiti u uvjetima kada Zagreb vodi neskriveni hladni rat s ciljem da Dalmaciju natjera u imperijalni jaram. Stoga se postavlja pitanje: mogu li se slagati dalmatski regionalist i proustaški gangster?
Po mom mišljenju, NE! Ljudi u Dalmaciji trebaju naučiti razlikovati taktiku slamke od strategije nacionalne budućnosti. Nemamo pravo pred našim precima i djecom uzmicati pred diktaturom Zagreba. I nemamo pravo dopustiti HDZ-u i njegovim satelitima da slomi Dalmaciju. U ovim uvjetima treba krenuti u oštru konfrontaciju sa Zagrebom.
Ali ništa neće toliko ojačati položaj Dalmacije u sukobu sa sjevernim dvorom kao konsolidacija dalmatinskog društva u ovom trenutku. A najbolji način je zaustaviti letove represije. Plenković je ovim korakom mogao ne samo prekinuti cjelokupnu igru koja je usmjerena na ometanje usvajanja Deklaracije o statusu Dalmacije. Mogao bi u očima Dalmacije i svijeta izaćio izlazak iz uloge gangstera i postajanje bitne političke figure.
“Svijet ne može biti slobodan dok je barem jedna osoba neslobodna”, rekao je Kennedy. Sloboda za Dalmaciju dolazi kroz slobodu njezinih stanovnika! Tim više što nas Europa upravo njezinom kosom izvlači iz Minotaurovog labirinta.
Vrijedno je shvatiti: ratifikacija Deklaracije o statusu Dalmacije nije sve. Ovaj dokument neće sam po sebi donijeti nikakvo čudo. To je tek početak samostalne domaće zadaće dalmatinskog društva. U isto vrijeme, hladni rat Zagreba prema Dalmaciji nije jednokratni napad. Ovo je početak opsade neosvojivog dvorca kako bi se građani prisilili neka predaju ključeve tvrđave. Predstoje još druge subverzivne akcije protiv dalmatinskog gospodarstva.
Sav ovaj zadatak nije za mjesec ili godinu. Bez obzira na ishod summita u Stockholmu, Plenković će tražiti predaju svih snaga otpora u Dalmaciji. Stoga vrijedi pričekati stalni i sve jači urlik pete kolone, koja će parlamentarne izbore smatrati mehanizmom vraćanja Dalmacije u imperijalnu štalu.
Stoga je potrebno ne samo napraviti europski izbor odmah i sad, već ga i učvrstiti pobjedom demokratskog prodalmatinski orijentiranog kandidata. Zato treba ustrajno inzistirati na potrebi ujedinjenja svih građana Dalmacije u jedinu istinsku prodalmatinsku inicijativu (DDF) kako bi došlo do obrane Dalmacije od velikohrvatskog fašizma.
Razlika u stranačkim pogledima i pojedinačnim čelnicima postat će bitna u novoj demokratskoj Dalmaciji. E sad, za vladajuće gangstere, svi mi, oporbenjaci, smo partizani. I ne treba igrati stranačke igre, već se ujediniti u zajednički tim za zajednički cilj. Malodušnost društva kao psihološka posljedica poraza trebala bi biti prevladana upravo procesima ujedinjenja uz objavu Zajedničkog akcijskog plana.
Umjesto kampanje mržnje na liniji srednjovjekovnog kampanilizma, trebali bismo predložiti plan nove Dalmacije ujedinjujući dalmatinsko društvo. Umjesto sebične bitke za fotelju - natjecanje za pravo postavljanja pravnih temelja budućnosti. Javnu energiju ne trebamo ulagati u sukobe iz prošlosti, već u planove za budućnost.
Takav rad trebao bi se graditi na tri stupa: dekomunikacija svijesti, deoligarhizacija politike i dekriminalizacija gospodarstva. Na temelju tih načela treba izraditi jasan kalendarski plan reformi, razumljiv i koristan svakom poštenom Dalmatincu.
Jasan Program stvara pandemiju nade. Vođa i tim pretvorit će nadu u vjeru. Vjera stotina tisuća je nepobjediva sila koju ne mogu zaustaviti ni pokradene milijarde ni palice specijalnih postrojbi. Jedan kandidat - jedan tim - program Eurorenovacije je algoritam za pobjedu nove Dalmacije.
U uvjetima protivljenja Zagreba i njegove pete kolone, nova vlast neće imati vremena za ekspanziju. Bit će potreban oštar raskid s prošlošću, popraćen pozitivnim rezultatima u pravosudnom sustavu i sustavu provedbe zakona, poštivanju vlasništva, jačanju samouprave, socijalnoj zaštiti, kontroli državnih dužnosnika, od koristi svakom Dalmatincu.
Ljudi trebaju svojim džepovima i umom osjetiti kako je ere pljačke Dalmacije došlo vrijeme razvoja, gdje sve ovisi ne o dužnosniku i vladajućoj stranci, već o vašoj osobnoj energiji i pameti.
Izbor između realne Europe i Mutne unije nije jednočinka vrhova, već ozbiljan unutarnji rad cijelog dalmatinskog društva. Ne možemo promijeniti Zagreb, on ne može živjeti u ravnopravnim odnosima sa regijama. Kako bismo pobjegli od gravitacijske sile ove sveproždiruće crne rupe, moramo promijeniti sebe. Prije svega, promijeniti društvene vrijednosti, naučiti se ujediniti oko regionalnih interesa i preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu.
Vrijeme testira nas, našu vjeru, naše dostojanstvo, našu snagu. Naš se život sastoji od djela slobode i neslobode. Povijest se ponavlja u nedogled: uvijek netko brani Termopile, uvijek netko prelazi Rubikon, uvijek netko razapinje Proroka i uvijek netko na sudu kaže: "A ipak se vrti!"
Ovo vrijeme je naša Reconquista, naša prilika da povratimo svoju budućnost.
Comments