Piše: Livija Marini
U posljednje vrijeme sve češće se uhvatim kako razmišljam o odlasku iz Dalmacije. Ne turistički, ne na tjedan dana kako bih uživao u besposličarenju, upoznavanju novih mjesta i ljudi. Iz destinacije u koju se vraćam nakon godišnjeg odmora, Dalmaciju pretvoriti u destinaciju iz koje odlazim nakon godišnjeg odmora.
Pretvoriti je u destinaciju koja će me vidjeti nekoliko puta godišnje isključivo radi posjete roditeljima i nekolicini dragih ljudi koji mi doista nešto znače u životu. Ostali ionako više nisu tu, tako da je potpuno svejedno.
Je li "žrtvovanje za opće dobro" puko pišanje uz vjetar?
Vjerojatno me više od petnest godina prati razmišljanje o odlasku van. Ne o vlastitom odlasku, nego općenito o razlozima za i protiv. Generalno, suprotstavljena su dva argumenta. Prvi bih mogao nazvati kolektivističkim, drugi bih nazvao individualističkim. Kolektivistički argument zagovara ostanak. Osobno žrtvovanje radi kolektiva. Lošije danas za bolje sutra. Istina, odu li svi oni koji su u stanju Dalmaciju učiniti ugodnijim mjestom za život svim njezinim stanovnicima, do promjene neće doći.
Tko će donijeti promjenu, ako svi ti ljudi odu? Argumentira se na način da ne treba gledati sebično. Da treba, na neki način, vlastiti život žrtvovati radi budućih generacija i radi općeg dobra. Da treba težiti idealima, velikim stvarima i romantiziranoj verziji junaštva, gdje žrtvovan vlastiti život nije ništa naspram pokazane ljudske veličine, altruizma i časti.
Individualistički argument, s druge strane, zagovara odlazak. Govori da individualni život nije vrijedan žrtvovanja imaginarnom kolektivu. Pogotovo kad je toliko upitno hoće li žrtva doista i donijeti neku dobrobit svima. Ili će više nalikovati pišanju u vjetar. Individualistički argument govori da treba misliti na vlastitu sreću i na to da vlastiti život trebamo učiniti boljim.
Ako mislimo da će nam život biti bolji negdje drugdje, onda trebamo ići za tim. Da treba zaboraviti ideale, megalomanske i mesijanske ideje o vlastitoj žrtvi i spašavanju cijelog svijeta. Ili, u ovom slučaju, jedne omanje europske države. Za pravog Mesiju tako nešto ne bi trebao biti problem.
Dosadilo mi je radi drugih pokušavati biti ono što nisam
Dugo sam bio na strani kolektivističkog argumenta. Nisam ga zagovarao kao argument koji svi drugi moraju prihvatiti. Ali sam ga prihvaćao kao argument za vlastiti ostanak. I kao objašnjenje zašto nikad nisam ozbiljno razmišljao o odlasku, kamoli da bih poduzeo i prvi konkretan korak. Ili, drugim riječima, nikad mi nije bilo toliko loše da bih morao otići.
Uz malo vlastitog znanja i pameti, malo sreće i malo privilegiranosti, uspio sam doći do toga da u posljednjih deset godina, cijeli radni staž, radim u struci. Dapače, da sam u struci počeo raditi još kao apsolvent. Još k tome u firmi iz snova, za moje tadašnje pojmove. Uspio sam doći do toga da u tih deset godina dana nisam bio bez posla protiv svoje volje.
Da, čak sam si mogao priuštiti da namjerno između dva posla napravim više od godinu dana pauze. Uspio sam doći do toga da sam posao uspio promijeniti baš svaki put kad mi je došlo da promijenim posao. I, naravno, da ta promjena bude nabolje. U situaciji u kojoj ljudi masovno bježe iz Dalmacije zato što ne mogu naći apsolutno nikakav posao, kamoli u struci, da ne govorimo o tome da još bude i dostojno plaćen. Bio bih lud kad bih rekao da mi je loše u životu i da moram otići negdje van.
Ne moram. Ali mogu, ako želim. Zapravo, razlog za odlazak bi bio potpuno jednak razlogu izlaska iz ormara neke gay teen priče. Vrlo jednostavno, nije mi se više dalo. Dosadilo mi je. Dopizdilo mi je radi drugih pokušavati biti ono što nisam.
U ormarima se lavanda istroši, pa moljci krenu napadati
Kad razmislim, razmišljanja o odlasku ili neodlasku iz Dalmacije podsjećaju me na moja nekadašnja razmišljanja o izlasku ili neizlasku iz nje.
Kao što rekoh, iz Dalmacije ne moram izaći. Sasvim mi je ugodno i lijepo. Imam dobar posao, bavim se mnogim stvarima u kojima uživam i živim relativno lagodnim životom.
Ne znam što me čeka ako odem iz Dalmacije. Ali nekako osjećam da, bez obzira na posljedice, to moram napraviti. Jebiga, koliko god velika Dalmacije bila, s vremenom postane zagušljivo u njoj. Kao u ormaru: lavanda se istroši, pa moljci krenu napadati. Dosada i lijenost definitivno privlače moljce. A iz dosade i lijenosti rade se fantastične stvari. Čovjeku postane dosadno u tako skučenom prostoru. I iz lijenosti mu se ne da više održavati iluziju.
Naravno, ne znam što me čeka ako ostanem. Kao što ne znam niti što me čeka ako odlučim odseliti u inozemstvo. Sve je to rizik. Možda doživim potpuno olakšanje, a možda mi oteža život do nezamislivih razmjera. I svi oni koji su odselili u inozemstvo nisu znali što ih čeka. Ali, većina koji su otišli, otišli su kod rodbine ili prijatelja koji već duže vrijeme žive vani.
Neki su otišli i doživjeli rasterećenje kakvo nisu mogli niti zamisliti. Niti su bili svjesni da ikakvo opterećenje osjećaju dok nisu odselili u inozemstvo. Drugi su odselili i zaključili da im je grozno. I vrlo brzo su se vratili. Ili su ostali vani cijeli ostatak života i cijeli taj ostatak života žalili što su ikad otišli van iz Dalmacije.
Razmišljanja o neodlasku u inozemstvo i o neizlasku iz ormara dijele čak i istu argumentaciju
Čini mi se da to ima veze s razlozima odlaska i očekivanjima. Onaj tko smatra da je ovdje sve najgore na svijetu, a da je bilo gdje drugdje sve najbolje na svijetu te samo treba otići van i sve će biti savršeno, taj će vjerojatno ostati razočaran. Ostati razočaran ili se vratiti razočaran. Onaj tko shvati da nigdje nije idealno, teško da će se razočarati. Ako razumije da ga, ako i ode tamo gdje je bolje, svejedno čeka puno borbe, rizika, nesigurnosti i neočekivanih stvari.
Ali da mu možda to "tamo gdje je bolje", unatoč borbi koja se podrazumijeva, ipak pruža više mogućnosti da bude ono što želi biti. Više mogućnosti i potencijala da ostvari svoje želje. Jednako će se razočarani vratiti u ormar oni koji misle da su tim izlaskom riješili sve i da će odjednom sve biti savršeno. Da se neće morati boriti s reakcijama okoline, da će biti potpuno prihvaćeni i da će ih svi dočekivati širom raširenih ruku.
Da se neće morati iz dana u dan, pa makar i na sitnicama, iznova emancipirati i dokazivati. I iznova izlaziti iz ormara. I iznova se boriti za svoje privilegije. Takvi će se, vjerojatno, razočarani pokušati vratiti u Dalmaciju. Ili će ostatak života žaliti što su otišli iz Dalmacije. Oni koji prihvate, odmah ili putem, da odlazak ne rješava ništa samo po sebi, vjerojatno se neće razočarani pokušavati vratiti doma. Niti će sekunde žaliti što su otišli. Zato što im, čak i uz te negativnosti, život izvan Dalmacije ipak pruža više mogućnosti da budu ono što jesu.
Razmišljanja o neodlasku u inozemstvo i o neizlasku iz ormara dijele čak i istu argumentaciju. Kolektivističku, naravno. Ne bismo trebali pobjeći van zato što trebamo misliti na neki viši cilj. Na neke nadolazeće generacije. Ili na živuće generacije. Razmišljat ćemo kako ostavljamo roditelje same. Je li u redu da im tako vraćamo za sve što su napravili za nas? Razmišljat ćemo kako ostavljamo prijatelje, kolege i kraj/grad u kojem smo odrasli.
Podređivanje vlastitih želja tuđima
O tome je li doista trčanje za nekim osobnim snovima, možda nerealnim i nedostižnim, vrijedno da se rasturi nekoliko divnih prijateljstava. Razmišljamo i o tome kako će reagirati roditelji i prijatelji kad čuju to što im želimo reći.
Razmišljamo o tome koliko će im to boli nanijeti, hoće li na naše riječi reagirati odobravajuće ili neće. O istim stvarima se razmišlja prije izlaska iz ormara. Je li u redu da roditeljima tako vraćamo za sve što su napravili za nas? Sigurni smo u to da će biti razočarani kad pred njih istrčimo iz ormara. Bit će razočarani, neće to moći podnijeti, sigurni smo u to. Zato je i bolje da to ne napravimo. Što kad sve to kažemo prijateljima?
Razmišljamo o tome je li doista trčanje za nekim osobnim snovima, možda nerealnim i nedostižnim, vrijedno da se rasturi nekoliko divnih prijateljstava. Snovima poput onih da slobodno možeš biti i Dalmatin/ac tamo negdje u Barceloni, Parizu ili Milanu. Razmišljamo o tome hoće li biti sretni kad im kažemo sve i da to nikako neće utjecati na prijateljstvo. Razmišljamo o tome da neće biti sretni kad im sve kažemo i da će ta glupa želja da budemo slobodni uništiti divno prijateljstvo.
Nit koja povezuje sva ova razmišljanja jest podređivanje vlastitih želja tuđima. Zamišljenim tuđim željama. Stavljanje drugih ispred sebe i suluda zamisao da tek zadovoljavanjem drugih i njihovih očekivanja imamo pravo zadovoljiti vlastita očekivanja i želje. Svodi se na podređivanje vlastitog života tuđima.
Izlazak iz ormara samo je prvi ali nužan korak
Istina je da je izlazak iz ormara, bez obzira radilo se o gay osobama ili dalmatinstvu, stvar osobne odluke i osobnih razloga. Na temelju njih svatko za sebe odlučuje hoće li izaći iz ormara ili ostati u njemu. Isto kao što svatko za sebe odlučuje hoće li odseliti iz Dalmacije ili ostati u njoj. Ono što sigurno znam je to da je izlazak iz ormara za mene, a možda za još ponekog, znači osjećaj rasterećenja od tereta za kojeg nisam niti bio svjestan da postoji.
Znači shvaćanje da je taj izlazak iz ormara samo prvi, ali nužan, korak koji je potrebno napraviti da se uopće dođe u priliku biti ono što jesam. U konačnici, izlazak iz ormara znači prestanak podređivanja vlastitog života tuđim životima. Postavljanja samog sebe kao drugotnog, kako je to popularno reći ovih dana.
Za izlazak iz ormara mogu reći te stvari zato što sam ih prošao. Oni koji nisu, mogu to samo zamišljati i o svemu razmišljati. Kao što ja razmišljam o tome što bi mi mogao donijeti odlazak u inozemstvo. Iz hrvatskog ormara punog moljaca sam izašao zato što mi se više nije dalo tamo biti. Bio sam prefrustriran kako bih održavao iluziju hrvatstva. Iz ormara sazdanog od tvrde i nepoderive hrvatske hrastovine izašao sam zato što mi se tamo više nije dalo biti!
I zato što sam prefrustriran kako bih nastavio održavati iluziju hrvatstva? I zato što nisam sebično đubre koje življenje vlastitog života stavlja ispred življenja tuđih života u Dalmaciji? Stoga, možda ću otići iz Dalmacije, a ožda neću. Ako i hoću, možda ću se vratiti potpuno razočaran. Ako se to i dogodi, volio bih se vratiti i vidjeti ovdje puno više Dalmatina i Dalmatini, Dalmatinaca i Dalmatinki koji su prefrustrirani kako bi održavali iluziju hrvatstva i koji nisu sebična đubrad da življenje vlastitog života stavljaju ispred života svoje Dalmacije.
Comments