Karakteristika liberalno-demokratskog društva da se ovo što se dogodilo u Jasenovcu nikada više ne smije ponoviti, nikad više genocid, nikad više te strahote.
Ne samo kad se komemoriraju žrtve, nego da se različiti masovni zločini koji se događaju, ne bi ponavljali. To je jedina brana takvim zločinima u današnjem svijetu, rekla je za Autonomiju umirovljena profesorica povijesti Mila Grubišić.
"Mi smo društvu koje ne njeguje kulturu sjećanja stoga se moramo naučiti nositi i s lošim stranama poput Jasenovca. Problem s komemoracijom počeo je 2016. godine, sada je već šesta godina kako svjedočimo nepriličnim događanjima i nemogućnosti da se organizira jedinstvena komemoracija, to se dogodilo i ove godine. Nije problem sama komemoracija. Problem je to što je komemoracija rezultat puno negativnih događanja proteklih godina, a komemoracija je na kraju priče", rekla je Grubišić.
U svakom društvu postoje oni spremni na mržnju
Moja generacija je '61., '71. i '81. govorila: "Nikad više". Da nam je netko tada rekao da se može ponoviti zlo koje je bilo prisutno za vrijeme II. svj. rata nebismo vjerovali. I dogodila se '91. i '95.. U svakom društvu postoje oni koji spremni na mržnju, antisemitizam, homofobiju i na ubojstva drugačijih od sebe. Samo je pitanje koliko oni mogu doći do izražaja. U jednoj Danskoj ili na Islandu to ne mogu, ali '91. na Balkanu jesu. Na Balkanu su ljudi spremni nekome opsovati po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj ili seksualnoj osnovi, a to je uvod u ubijanje drugačijih.
Ni u Njemačkoj nije krenulo s Auschwitzom, krenulo je sa sporadičnim netrpeljivostima prema Židovima, što je rezultiralo kristalnom noći i na koncu rasnim zakonima da bi se došlo do konačnog rješenja "židovskog pitanja". Neki će reći da ne treba raditi od svakog incidenta problem, ali treba. Ne događa se ništa neočekivano, mi sada 2021. žanjemo ono što smo posijali '91. Imali smo deklariranog antifašistu za predsjednika - Tuđmana, imali smo Dan antifašističke borbe, to smo imali u teoriji, a u praksi smo rušili antifašističke spomenike, ulice nazivali po fašistima, abolirali mjerače kukuruza… Velikom dijelu javnosti jasno je da je ustaštvo najveća sramota hrvatskog naroda, ali postoji i dio koji misli da su ustaše patrioti.
Grubišić je u nastavku rekla kako se uvijek postavlja pitanje tko je bio na pravoj a tko na krivoj strani i kako od početka moramo znati da su partizani bili ti koji su bili na pravoj strani
“Iz činjenice da se pokušava zamagliti da su partizani bili na pravoj strani izvlače se zaključci koji su apsolutno neprihvatljivi. Hrvati su bili ustaše, Hrvate se može identificirati kao ustaše. Ova država ne želi krenuti od toga. Ova vlast koja je došla nakon 2016. posebno. Imali smo jedno razdoblje revizionizma i ustašofilije, onda je došlo do privremenog smirivanja do 2012. i do izbora 2015. i sada opet imamo eksploziju", objašnjava umirovljena profesorica Grubišić.
Premijeri Sanader i Kosor, koje politički ni malo ne preferira, su bili izrazito jasno na antifašističkim pozicijama. Plenković nije jasan. Sanader je na Budakovu spomen ploču poslao buldožer i tu diskusiju na taj način prekinuo. Plenković sad već 4 godine ima ustaški ‘Za dom spremni’ u Novskoj.
O tome postoje li činjenice oko kojih se slažu svi, bez obzira na političku opredijeljenost, Grubišić kaže:
“To je dobro pitanje, između koga konsenzus? Ako pitate neke od perjanica povijesnog revizionizma onda se nećemo složiti ni oko karaktera logora, ni oko broja žrtva ni zašto je logor osnovan. Ključno je da je logor osnova u ljeto 1941. godine, kako bi služio za istrebljenje. Jasenovac je mjesto zla, pakao na zemlji, u ovom trenu mi znamo za 90.000 ljudi, od toga oko 60.000 Srba, 16.000 Dalmatina (koje, zanimljivo, nitko nikada ne spominje), Roma, Židova, homoseksualaca, partizana, komunista... Oko toga će se složiti većina svjetskih povjesničara."
Oni u Dalmaciji koji se neće složiti spadaju među revizioniste, takvih ima i u Engleskoj, ali tamo nemaju pravo glasa, a kada se oglase prijeti im sud. Zamislite vi da predajte u osnovnoj školi u Splitu i govorite da su rasni zakoni zlo, a dijete kaže da živi u ulici Mile Budaka koji je potpisivao rasne zakone. To je taj kukavičluk balkanskih desničara. To su te nedosljednosti i ne može tako funkcionirati zdravo društvo. Ne mogu mladi ići na koncerte Thompsona i izvikivati 'Za dom spremni' i živjeti u ulicama ustaških revolucionara i onda znati razlikovati što je dobro, a što ne.
Grubišić je rekla i kako bi bilo važno zabraniti pozdrav “Za dom spremni”, ali kako je puno važniji čvrst stav politike:
“Bilo bi puno važnije kad bi se politička elita jasno postavila prema svinjarijama iz revizionističkih i ustaških usta. Jasenovac je bio logor smrti. Ljudima koje prisilite na teški rad dajete 600 kalorija dnevno, što znači da će ili skapati od gladi ili će ga napasti neka boleština umrijeti od nje. Generalna slika nije upitna, to proizlazi iz znanstvene spoznaje. U nekim radikalnim revizionističkim krugovima se uopće negira postojanje Jasenovca, a izmišljen je neki tamo komunistički logor iz 45. Jedna fantazmagorija”.
Njemačka, Francuska, Engleska su se znale nositi s time. Mi nemamo nikakvu šansu to napraviti u Dalmaciji, ali bar dok politika ne napravi odmak. Ova politika i dalje financira revizionistička i neoustaška društva. Ne mogu se oružane snage koje su išle na Bleiburg zvati Hrvatskoj vojskom. Hrvatska vojska su bili partizani, sastavljena najviše od stanovnika Dalmacije i Bosne. Od tih činjenica koje su se duboko integrirale u hrvatski javni život, treba početi.
U tu prljavu rabotu se uključila i crkva do te mjere da je Stepinac bio istaknuti partizan iz vizure današnje crkve. Našle su se moćne društvene snage koje podržavaju revizionistički narativ. Jednim djelom jer podržavaju de facto današnje stanje i projiciraju ono iz rata '91. do '95. u stanje iz '45. do te mjere da govore kako su ustaše bili malo jači momci koji su se malo zaigrali pa nekog ubili.
Grubišić se osvrnula na pozdrav “Za dom spremni”, kaže kako uvijek pita ljude što slijedi nakon njega jer su to obično povici “ubij Srbina” i “ubij pedera”.
“Idu li ljudi koji pozivaju na ubijanje s oznakama na kojima su tri okrunjena lava, s oznakama na kojima su srp i čekić ili s onima na kojima piše ‘Za dom spremni’? Imamo Dan antifašističke borbe, a onda imate dan koji ustaše naziva Hrvatsskom vojskom i Hrvatskim žrtvama koji su se borili za nezavisnost. Postoje neke stvari oko kojih ljudi mogu imati potpuno različita mišljenja, ali zrelost društva se pokazuje oko ovakvih stvari kada treba pokazati konsenzus, ali mi ih nemamo niti oko ovakvih stvari.
Ovako se dijeli u državnom vrhu i svatko će naći opravdanje. Ima promjena, ali mislim da bi trebalo biti bolje i da oni koji dođu na fnkciju ministra po zidovima ne bi trebali imali slike Pavelića, da treba maknuti ulice nazvane po ustašama… Ja bih voljela da živimo u društvu u kojem ne treba doći do kažnjavanja, ali očito da ovdje treba doći do kažnjavanja. Ako živimo u društvu koje treba kazne, onda treba kažnjavati.
Ne mogu se izjednačavati žrtve Bleiburga i Jasenovca
Grubišić dodaje kako je bitno što se na Bleiburgu govorilo te da ne može iskreno doživljavati ljude koji idu u Jasenovac i onda tri tjedna kasnije na Bleiburg. Također, ističe, kako se žrtve Jasenovca i Bleiburga ne mogu uspoređivati.
“Mi na Bleiburgu moramo razlikovati stvari, bilo je nevinih momaka od 16 do 18 godina starosti, koji su nasilno mobilizirani od strane glavnog ustaškog stana, koji nisu imali ni znali držati pušku u rukama i koji su bili štit elitnim ustašama. Ti momci su poginuli, a ova banda je pobjegla u Argentinu, Čile, Brazil, Novi Zeland, Venezuelu, Australiju. Dok se to ne kaže, da je banda otišla u Argentinu, Čile i Venezuelu gdje je živjela od opljačkanog, dok se to jasno ne kaže nema pomirenja i zajedničke komemoracije u istinskom smislu riječi. Ali dok mi imamo takav jedan rascjep pomirenja nema i nemojte ga ni tražiti”, govori Grubišić.
Grubišić se osvrnula i na obrazovanje djece, kaže kako ih ne treba učiti samo o žrtvama i stradavanju nego da postoje i alternative. Kaže kako obrazovni sustav nije jedini koji tu treba djelovati.
“Mislim da političke elite u Republici Hrvatskoj i susjedstvu, trebaju raditi na uspostavljanju ne zajedničke kulture sjećanja, nego na približavanju sada krajnje različitih kultura sjećanja. Mi moramo početi funkcionirati kao normalne države, a ne ako balkanske plemenske zajednice. Mora se dogoditi da predstavnici hrvatske, dalmatske, bošnjačke, crnogorske i srpske političke elite odu zajedno i u Vukovar, i u Varivode, i u Ahmiće i u Jasenovac... poslati poruku da se možda razlikujemo u percepciji tih događaja, ali hajdemo pokazati pijetet žrtvama”, objašnjava Grubišić.
Ušli smo u jednu fazu kada oko 73% ljudi smatra da država ide u krivom smjeru. Opća atmosfera pesimizma je obuzela ovo društvo. Upravo ta kontrapostiranje, ja sam živjela ovdje '90. i imala sam velike nade. Sada 30 godina kasnije imamo situaciju da je razočaranje jedno od dominantnih atmosferskih karakteristika, zašto je tako, pokušavam konstantno objasniti.
Pomaknuli smo se u nekim aspektima, ali činjenica da od 13 tranzicijskih zemlja koje su postale članice EU, bili smo drugi najpripremljeniji, odmah iza Slovenije a sada smo najgori. Čak nas je i Bugarska prešišala, a bojim se da će uskoro i Ukrajina. Slovenija je otišla bitno dalje od R. Hrvatske, a BiH i Srbija su dodatno pale”, kaže.
Za kraj je zaključila da misli kako Dalmacija treba pričati otvoreno o prošlosti bez vrijeđanja; postati društvo dijaloga i multiperspektivnosti, multikulturalnosti i uvažavanja diverziteta. Dalmacija, po njoj, treba početi uvažavati tuđa mišljenja, trebamo moći pričati s onima s kojima se i ne slažemo kako bi izgradili kvalitetnije društvo. Čini se da je svega toga bilo više '80. nego danas.
Comments