Piše: Roko Karaman
Dalmaciji nije potreban poseban status, već njen zaseban Ustav.
Povijest govori kako je ovdje, u Dalmaciji, najbolje bilo kada smo imali punu autonomiju, dok smo koristili lyru kao platežno sredstvo (dalmatinska lyra, službena moneta u Dalmaciji od 1460. do 1921.), u doba “tamnice naroda” kako su i komunistička bagra i nacionalistička bagra nazivali Austrougarsku monarhiju ne bi li zabašurila činjenicu kako je ta država bila ”Periklovo doba” ovih prostora. Dalmacija je dobro stala i za vrijeme socijalističke Jugoslavije, posebno nakon Ustava iz 1974. Svi ekonomski pokazatelji od 1974. pa dok teledirigirani zombiji nisu prosuli nasilno ušli u regionalne institucije u Dalmaciji 1990. godine, govore u prilog tome kako se ovdje radilo a bogami i imalo! Tada Dalmacija nije imala svoj Ustav, ni zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, nije imala ni Vrhovni sud i još štošta…, ali se pokazalo kako ne samo da nismo maloumna mlađa sestra, kako nas tretiraju zagriženi centralisti kakvi uspijevaju u Zagrebu, već smo, eto, dogurali do BDP-a per capita koji je bio skoro kao onaj slovenski.
Što bi tek bilo da smo tada imali svoj Ustav, svoju zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, svoj Vrhovni i Ustavni sud, i još štošta…
Danas imamo koče koji su u prosjeku stari 40ak godina, voze bez svjetala i ubijaju umorne ribare koji se u njih zakucavaju. Imamo mrežu cesta, koja je, kvantitativno gledano, jednaka onoj austrijskoj, ali su u proteklih 20 godina potpuno zapuštene, mreža kanala za odvodnjavanje i navodnjavanje potpuno je neupotrebljiva, a ni melioraciji baš nešto ne cvjetaju ruže. Imamo vlakove stare 30ak godina, ali se njima nitko ne vozi, jer je lakše, jednostavnije i brže do, npr., Šibenika doći busom koji ne samo da nepodnošljivo smrde, nego voze sporije nego prije 80 godina! Imamo Solin, koji je imao najveći BDP u bivšoj Jugoslaviji a danas je ka Černobil! Imamo plaće koje su niže od moldovske medijalne plaće! Imamo prirodni priraštaj koji će od Dalmacije za 50 godina napraviti pustinju! Imamo gradove koji su mrtvi i sela u kojima se ljudi pitaju ima li života prije smrti… Imamo ruinirane tvornice, koje su prodane kojekakvim kriminalcima iz Tuđmanove ere. Imamo zemlju koju su pokupovali tycooni… Ali, jebi ga, Hrvatska je sebi pripojila Herceg-Bosnu, točnije Herceg-Bosanci su se naselili u RH – kud ćeš više od toga.
Sad, ako pokušamo uložiti napor kako bi bili politički pragmatični, mogli bi negdje nategnuto reći kako bi bilo dobro kad bi Dalmacija dobila status, nebitno kakav, samo da ga dobije, jer bi to u simboličkom smislu, možda (ali samo možda) imalo smisla na putu vraćanja zgaženog dostojanstva ove opljačkane, do temelja devastirane i raseljene “Južne Hrvatske”.
Drugim riječima, kada bi bilo ičega drugog osim pohlepe u pameti one uske zagrebačke političke vrhuške, oni bi bili pragmatični i pustili nek’ Zahtjev za promjenom statusa Dalmacije prođe glatko i tako začepili usta Dalmaciji i njenim uspavanim ka nešto autonomašima na duži vremenski period. Dakle, kad bih ja bio na njihovom mjestu i kad bi me me bolilo uho za Dalmacijom (kao što njih boli), ja bih odmah, po hitnom postupku usvojio zahtjev, a autonomiju Dalmacije putem zakona sveo na gomilu manjinskih autonomija i tako vjerojatno zauvijek obesmislio ideju građanske autonomije. Oni to, doduše i čine, ali prilično trapavo, iz prostog razloga što Dalamciju čuvaju kao jednog od džokera za proizvodnju nove krize koja će njih održati u sedlu. Pa makar jahali samo po “zagrebačkoj nadbiskupiji”. Koga briga, važno je da se jaše!
Vodi li Zahtjev za promjenom statusa Dalmacije dezintegraciji ili boljoj funkcionalnosti RH? Bi li usvajanje Zahtjeva bio pravi odgovor na potrebe Dalmacije?
Kao što rekoh, usvojeni Zahtjev bio bi daleko i predaleko od pravog odgovora na potrebe Dalmacije. Za ime boga, prilikom pisanja Zahtjeva vodilo se računa o tome da se poštuje Ustav RH! A svi znamo kako je taj Ustav donijet, uz kakvu medijsku cenzuru, pritiske političara, crkve, besramnu krađu u foto-finišu… Zastupnici su ga dobili da ga pogledaju pola sata prije glasanja u Hrvatskom Saboru, gore na zagrebačkom Markovom trgu! Ustavni tekst nije prošao ni korekturu, a kamoli lekturu… Ili kao što mi je jedna poznanica tada rekla: “A zašto ti toliko kritiziraš ovaj Prijedlog promjene Ustava, kada moj prijatelj dva dana nije spavao kako bi ga napisao. Jebi ga, Ustav tako i izgleda kako ga je netko neispavan pisao. A sada se ovi naši iz Dalmacije još hvale kako je Zahtjev za promjenom statusa u skladu sa Ustavom RH! Pa to nikako ne može valjati, nema logike! A oni koji su protiv Zahtjeva kažu kako su “neki članci protuustavni”. Mo’š misliti!
I inače, kada čujem te velike riječi “dezintegracija”, “funkcionalnost”…, moja reakcija je fiziološki izrazito negativna. Pa, mislim stvarno, o tome slušamo već najmanje 30 godina, o tim sranjima o teritorijalnom integritetu, suverenitetu… Pa dokle više tih nacionalističko-centralističkih bljezgarija?! Kako autonomija neke regije koja je autonoman od kako zna za sebe, dakle od Ilira može voditi dezintegraciji bilo čega?! Evo, na primjer Njemačke ili Austrije... Ili Švicarske ili Sjedinjenih Država. Pa nema decentraliziranijih država na svijetu nego što su ove četiri. A nema ni jačih u Europi i na svijetu. Pa tko je onda tu lud!?
Nemoguće je to više slušati! Sve su te nacionalističke, šovinističke, fašističke, centralističke, unitarističke priče toliko banalne, toliko ofucane, da zaista, ali zaista, uvijek mogu od riječi do riječi predvidjeti šta će ti plaćeni luđaci reći o Dalmaciji i njenoj autonomiji, o gay prideu, o pomračenju Sunca, o cijepljenju, o Putinu… Nacionalizam je na izdisaju, oni se noktima drže kako bi ostali još malo tamo gdje su sad, ali – nema više, gotovo, doviđenja, zbogom… Što, nažalost, ne znači kako nas tim istim noktima neće izgrebati ili barem pokušati, u samrtnom hropcu.
Iskreno, ja se pomalo bojim za Dalmaciju i za još neke krajeve RH gdje je moguće proizvesti sukob. Iskustvo nas uči kako je jedina konstanta ovog dvadesetogodišnjeg ludila – izazivanje sukoba i neprijatelja. A ne treba zaboraviti kako je raspad Jugoslavije započeo ustavnim pučem u Dalmaciji, leta i jeseni 1986. godine. Dakle, fatalistički gledano, krug se nije zatvorio a netko kao da se uporno trudi to nam i dokazati. Zatezanje odnosa s Dalmacijom bio bi, uostalom, vrhunac apsurda hrvatske politike, čije su jedine konstante: policijska država, “zakoni su za protivnike” i “jedna zemlja, jedan narod, jedan put, jedan gospodar”. A ima i ono: “caru carevo, bogu božje”.
I sad u takvim okolnostima, u takvom okruženju, među takvim političkim i intelektualnim “misliocima”, trebamo se zapitamo vodi li promjena statusa Dalmacije prema dezintegraciji, funkcionalnosti i slično. Bez veze! Model regionalizacije i decentralizacije RH, točnije devolucija RH može voditi samo prema integraciji! Pa o čemu mi pričamo, pa zar nije jasno i najvećim budalama kako RH nije čak ni država, jer ne zna gdje su joj granice (HDZ bi najradije da su na Ivan planini), da i dalje živi u srednjem vijeku, s blesavom idejom kako će uspjeti anektirati Herceg-Bosnu i kako će maznuti crnogorsko Primorje (koje je također Dalmacija). To su ideje koje nepovratno vode u “dezintegraciju” i u “nefunkcionalnost” same RH, a ne njena devolucija. Te ideje, doduše, vode i u sukobe…
Kojim odredbama bi trebalo dopuniti Zahtjev za promjenu statusa Dalmacije, a koje bi trebalo izostaviti?
Iskreno, nemam pojma, a nešto me baš i ne zanima. Kao što rekoh, mislim kako Dalmacija treba imati svoj Ustav, a ne posebni status, koji je u skladu s ovim bijednim i nepismenim, za zdravi razum ponižavajućim Ustavom RH. To što je “u skladu” upravo znači kako sam status ima manju snagu nego bilo koji republički zakon. Pa ni Tuđman nije išao baš toliko daleko u svome ludilu. Ali ne, tandem Plenković-Milanović čak ni to ne dopuštaju! A ako baš insistirate na konkretnim prijedlozima za izmjene, evo da kažem i to. Mislim kako bi trebalo izmijeniti naslov: umjesto “Zahtjev za promjenu statusa Dalmacije” tamo treba pisati “Ustav AR Dalmacije”.
Može li koncept regionalizacije i decentralizacije biti adekvatna zamjena ili samo dopuna procesa devolucije RH?
“Regionalizacija”, “decentralizacija”, “devolucija”… su samo riječi, ljušture koje su izgubile svaki smisao od silne pogrešne i demagoške upotrebe. O kakvom mi to konceptu pričamo? Pazite, Dalmacija se nije uspjela izboriti da bar jedna veća ulica u Splitu ili Zadru nosi naziv prema Antoniju Bajamontiju ili Juliju Bajamontiju, Franzu von Suppéu, koji je napisao dalmatinsku himnu, ili prema Angelu Antoniju Frarriju, koji je dizajnirao dalmatinsku zastavu. A kako se čini ni neće jer Dalmaciju to ne zanima. Dalmaciju danas zanima okorjelo ustaštvo i cajke. A znate li zašto? Zato što je samo izvjesna klerofašističko-mafijaška organizacija iz Zagreba zadužena za imenovanje ulica! I onda mi ovdje pričamo o “decentralizaciji”. Jebe se kome za decentralizacijom!
Decentralizacija zapravo znači kako se fašisti iz Zagreba više neće moći tako lako provozati do Splita, Zadra, Dubrovnika i Šibenika po lovu i odnijeti je u Zagreb, Slavoniju i Hercegovinu, a nas ovdje ostaviti gladne i bez gaća. Kako će im ostajati puno manje u džepovima i na tajnim računima. Budimo ozbiljni! Čitava priča je u lovi i nema tu druge filozofije. A oni se bez borbe neće predati i neće se nikada odreći svojih sinekura koje automatski znače i silno bogatstvo.
Međutim, ono što mene pozitivno iznenađuje je to kako se taj autonomaški virus nekako širi RH, unatoč svemu. Pričao sam sa ljudima iz Međimurja, Zagorja, Moslavine…, i koliko sam ih shvatio, i kad su bili trijezni i kad nisu, i njima je pun kufer tog pljačkaškog odnosa Zagreba vlasti prema regijama, gradovima, općinama…
Ali, opet ponavljam, nema ništa od stvarne decentralizacije, odnosno devolucije RH bez udruživanja i pritiska. Ili možda bez podmićivanja. Jer, kad “međunarodna zajednica” kaže kako je to obveza, a tu obvezu ne platiti s nekoliko milijardi eura s kojima će se popuniti rupe u bankrotiranom i nevidljivom proračunu RH – ništa od devolucije. No, kako je devolucija obveza RH prema Pristupnom ugovoru, a podmazivanja neće biti, jer je to jedan jedini way out za ostajanje u sedlu, morat ćemo se sami izboriti za to…
U stvari, da se opet vratimo na teren političke pragme. Mislim kako nisu daleko vremena kada ćete se iznenaditi tko će se sve zalagati za najširu moguću autonomiju Dalmacije. Biće tu svakojakih iznenađenja. Jer, ovdje u Dalmaciji, nezadovoljstvo sada već sasvim i vrlo evidentno postoji, kao i plodno tlo za populizam. Čak i onakav izrežirani poput HDZ-ovih izbornih krađa, u Dalmaciji je uspjela da iskamčiti tek 28% glasova. Što znači kako minimum 72% birača ili nije glasalo ili je glasalo protiv HDZ-a, o on je i dalje na sedlu. A to nikako nije zanemariv broj. Ma koliko se pravili blesavi, znaju to svi vrlo dobro… Pitanje je samo tko će, a još više kada će to neko prvi ozbiljno upotrijebiti.
Commentaires