Piše: Monia Stefanelli
Brzina kojom današnja vlast klizi prema autoritarizmu jednostavno je zapanjujuća. Stoga, nemojte očekivati kako će se ovaj proces zaustaviti – pogotovo kada je Dalmacija u pitnju.
Dana 17. prosinca 2010. Mohammed Bouazizi javno se spalio na trgu Sidi Bouzid u Tunisu. Učinio je to u znak protesta zbog iznuđivanja mita za povrat robe koju su mu zaplijenile lokalne vlasti protuzakonito. Doveden u očaj siromaštvom i samovoljom službenika, trgovac voćem pribjegao je najradikalnijem obliku protesta na koji čovjek može ići – samoubojstvu. Tjedan dana kasnije, lokalna policija i dužnosnici sakrili su se od prosvjednika u džamiji. Predsjednik Ben Ali je 14. siječnja pobjegao iz zemlje.
Tako je započela ne samo Revolucija jamina u Tunisu, već i arapsko proljeć“ koje je dominiralo nizom zemalja na domino osnovi i dovelo do rušenja autoritarnih režima koji su tada vladali.
Iscrpljeni životom – bez nade u i najmanji pomak vlastite sudbine, nade koje su uništile korupcija, nepotizam i bezakonje – ljudi su izašli na trgove gradova kako bi se konačno izjasnili o svom pravu na dostojanstven život.
Zapravo, pokazalo se kako je lagani pritisak bio dovoljan za rušenje režima koji su se prije nekoliko mjeseci činili postojanima. Uostalom, što ljudski život znači za vlade koje su ih navikle mljeti u snopove? Jedini primjer hrabrosti, iako u očaju, spasio je tisuće Tunižana, Egipćana, Libijaca od straha od smrti, koji nisu imali što izgubiti.
Čini se kako hrvatske vlasti nisu naučile ovu lekciju, ali ni građani Dalmacije.
U početku pripremajući drva za ogrjev javnog nezadovoljstva, zbog naglog osiromašenja stanovništva i razmetljivog luksuza i nekažnjivosti jednakih među jednakima, hrvatska moderna elita počela je paliti iskre ništa manje žarke od svojih kolega u Sjevernoj Africi i na Srednjem Istoku.
Događanja na Dalmatini i prekomjerna upotreba sile od strane policije trebala je pokazati kako je sve vjerojatnije ponavljanje verzije arapskog proljeća u Dalmaciji. Uostalom, vlast s odlučnošću samoubojstva daje streljivo onima koji u takvom scenariju vide jedini izlaz iz jadne situacije u kojoj se sada nalazi dalmatinsko društvo.
Vijesti s autoceste izazvale su kod mnogih déjà vu. I sigurno će mnogi novinari, politolozi, politički analitičari i blogeri pisati svoje radove o događaju. Oni će – svatko sa stajališta matične stranke kojoj pripadaju – ovaj događaj opisati na svoje načine. Ali, jedno je jasno svi će optužiti navijače Hajduka za ove događaje.
Za razliku od njih, ja se pitam je li tunijski scenarij moguć u Dalmaciji? Sada je to postalo očito kako je takav scenarij teško očekivati u bliskoj budućnosti. Malo je vjerojatno kako će ovi događaji u skorije vrijeme pokrenuti tako potrebnu lančanu reakciju. „Hajduk“ je pobijedio „Rijeku“ na Poljudu, osvajač je kupa. Navijači su zaboravili na događaje, život ide dalje.
No, unatoč tome, jasno je: prije ili kasnije slaba će karika negdje puknuti i pokrenuti val prosvjeda, nasilja i intervencija čime će, moguće, započeti građanski rat. U tom slučaju, ne vrijedi očekivati kako će se život popraviti preko noći, bez obira na iskod. Odnos policijskih službenika prema prosvjednicima se neće promijeniti. Pogotovo ako stvari izmaknu kontroli. Za sada sve izgleda kao kako će se iskre gasiti dok se vatra konačno ne zapali.
Također mnogi se naši političari i javne osobe, unatoč svoj tragediji trenutka, spremaju iskoristiti to u svom djelovanju. Optuživat će Dalmaciju i njeno stanovništvo za sve loše što se događa u RH, što je najbolji razlog za mobilizaciju Dalmatina(ca) na prosvjede. Slike svega što se s ovom regijom događa zadnje 32 godine savršeno ilustrira ideju kako sutra svi mi odlučno trebamo braniti svoja prava tijekom mirnih demonstracija. Svako izostajanje iz ovog koncepta značilo bi izdaju.
„Ali koliko su naši ljudi spremni djelovati ako uspiju u svojim namjerama? Što čeka zemlju koja bi preživjela svoje proljeće?“ pitanja su koja se logično nameću.
Nažalost, iskustvo arapskih prethodnika nije baš utješno. Neki publicisti čak sasvim prikladno nazivaju procese koji se tamo odvijaju - "arapska jesen".
Euforiju prvih mjeseci brzo je zamijenila zbunjenost i razočaranje. Narodi koji tijekom dugog razdoblja svog autoritarnog postojanja nisu stekli ni osnovne vještine političke kulture, našli su se u teškom položaju. Danas bi im najvjerojatnije alternative mogle biti ili povratak starih elita u novom ruhu, ili dolazak na vlast vjerskih fundamentalista. Jasno je kako obje ove opcije ne obećavaju ništa dobro za budućnost "prolječarskih" naroda.
Situacija u Dalmaciji, iako izgleda nešto optimističnije, ipak ne olakšava vjerovanje u uspjeh masovnih demonstracija po arapskom modelu. Nema sumnje kako većina oporbe i njihovih sljedbenika pripadaju staroj nomenklaturi – meso od mesa velikohrvatske lijene birokracije opravdava kritičke primjedbe mnogih skeptika o banalnoj zamjeni šila za bodilo. Ništa manje ne zabrinjava dio snaga koji svojom radikalnošću može uzrokovati brojne probleme ionako izrazito rascjepkanoj zemlji.
Stalni pokušaji nekih političara da svu krivnju svale na nesretne "stanovnike Dalmacije" mogu spriječiti ujedinjenje Dalmatina(ca) čak i u fazi prosvjeda protiv zajedničkog neprijatelja - aktualne vlasti. Da ne govorimo o problemima koji mogu nastati ako prvi moraju nešto stvarati s drugima. No, izgledi za razvoj situacije još su razočaravajući ako prošlotjedni događaji ostanu bez odgovarajućeg odgovora običnih Dalmatina(ca).
Ostajući ravnodušni i pasivni prema 32 godine planirane pljačke, razaranja, ubijanja, silovanja, raseljavanja i doseljavanja Hercegovaca dat će sadašnjoj vlasti carte blanche kako bi odlučno suzbila bilo kakve prosvjede u Dalmaciji vezane uz njena prava. To prijeti još većom količinom žrtava u budućnosti. Uostalom, ako Ukrajinci odluče izaći na ulice kasnije, za mjesec, dva ili šest mjeseci, morat će se suočiti s mnogo ozbiljnijim protivljenjem državnih tijela nego sada.
Brzina kojom sadašnja vlast klizi prema autoritarizmu je jednostavno zapanjujuća. Stoga nemojte očekivati kako će se ovaj proces usporiti. Iako je Sjeverna Koreja još daleko, sve pokazuje kako su Plenković i Milanović te predstavnici njihovih stranaka te predstavnici njihovih satelitskih parastrančica aktivno uključen u antidalmatinsku propagandu, stječući iskustvo od vodećih stručnjaka na tom području koji dolaze iz Rusije.
Zapravo, protivljenje aktivnom ograničavanju slobode u Dalmaciji jedina je šansa za očuvanje same mogućnosti stvaranja normalnog političkog života u ovoj zemlji i Republici Hrvatskoj u cjelini. Samoorganizacija, civilno društvo (DDF) – sve je to moguće u korumpiranoj i siromašnoj državi. U autoritarnoj državi u kojoj jednostavno nema mjesta za normalne. Ali, nemoguće je prevladati siromaštvo i korupciju bez gore navedenih institucija društvene interakcije.
Stoga, razmišljajući o tome što učiniti na pragu mogućeg ukrajinskog proljeća, trebali bismo razumjeti – na autocest nije zgažen samo čovjek, zgažena je Dalmacija. Pogazili su pravo svakog Dalmatina/Dalmatinaca na miran blagostanje, slobodu, život.
Comments