Sanjao sam: ….. „Dalmatian lives matter“, prosvjede u Splitu, da se kod nas, ovdje, danas, čuje, viče kao što u Sjedinjenim Državama i ostatku svijeta odjekuje, te se po ulicama izvikuje, na plakatima ispisuje ono što njih, tamo, tišti, – „Black lives matter“. Ali, kome su kod nas, u Dalmaciji, bitni životi Dalmatina? Možda onima koji u svojoj poluobrazovanosti mogu samo citirati jedan stih A.G. Matoša: „I dok je srca, bit će i Kroacije“?
Sanjao sam, u maniru Martin Luthera Kinga, Jr. da ćemo jednog dana živjeti u naciji u kojoj se nikoga neće procjenjivati zbog njegove vjeroispovijesti, nacionalnosti, jezika, pisma, seksualnosti nego po kvaliteti njegove osobnosti! Dobro: Martin Luther King, kao vođa pokreta za građanska civilna prava crnaca, takvu je svoju iluziju gromko izrazio još 15. lipnja 1963. godine na velikom miroljubivom maršu protestu u Washingtonu, pred cca. 250.000 ljudi i govorio je o negativnom prosuđivanju prema boji kože, ali problem se svodi na isto. Rasizam, kao segregaciju prema boji kože u SAD-u i drugdje, moguće je izjednačiti s fašizmom, ovdje, kod nas u Dalmaciji, u kojoj neogdojena, divlja rulja još uvijek svršava na ono što je načula, naime na još neke stihove A.G. Matoša: „Samo tebe volim, draga nacijo/Samo tebi služim, oj, Kroacijo…“
Ostavimo, ni kriva ni dužna velikoga Matoša, ali koliko je ljudi kod nas svjesno da su Dalmatini, kao ravnopravni građani Kraljevine Dalmacije, do 1921. godine statistički, u ukupnom broju predstavljali 72% opće populacije. Zajeb je jedino i nažalost u tome što su Afroamerikanci, kao crnci (da se tako piše, bez straha, od frustrirajuće političke korektnosti), naprosto vidljivi, lako uočljivi, upadljivi, pa je stoga ova neizjednačenost u postotku između Dalmatina i američkih crnaca malo tko kod nas svjestan. A kako bi i bio, kad se od kraja 30ih godina, pa nadalje, fašistoidne kamarile i soldateske uprle da taj postotak (koji je i Anti Paveliću promaknuo!?), što više, što brže, javno ili tajno, smanji. Najprije su od konstitutivne većine u u Kraljevini Dalmaciji, sa 72%, bili toliko okrnjeni da ih se moglo izbaciti iz preambule Statuta, a onda postepeno, šikaniranjem, segregacijom, asimilacijom i fizičkom brutalnom silom zgromiti do nepostojeće manjine.
Kad se nekidan jedna grupa (cca 200 osoba, ne znam čijom inicijativom) našla u Zagrebu, da bi odavde podržala zbilja jadne, ponižavane i ubijene američke crnce, onda se neka mlada žena, u televizijskom kadru zatečena, sva uplakana, naravno nije ni mogla zapitati: „A, zašto se ovako nismo našli 90ih godina, kad su nam pred očima, iz naših zgrada vadili, odvodili, trgali, vukli Srbe i Dalmatine, te ih transportirali na Pakračku poljanu, za likvidaciju?“ Gdje su naši humanistički sućutnici bili kada su iz srca Splita, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Makarske cijeli članovi obitelji bili odvođeni da bi ih ustrijelili kao bjesnilom zaražene životinje i onda ih, umjesto u kafileriju, bacili u jamu pokraj staze… A ta staza vodi do Banskih dvora i Sabora iz kojih su krenule dojave.
O ovome odavno sanjam, a sada, poučen primjerom uličnog ispisivanja „Black lives matter“ zamišljam i predlažem da se od Markova trga, preko Peristila do Straduna napravi staza na kojoj bi se golemim slovima pisalo: „Dalmatian lives matter“
Na ovu je temu već ispotiha zabugarila legendarna Jelena Lovrić (u Nacionalu od 16. lipnja): „Teško je ovdje zamisliti bilo kakav pokret koji bi, poput onoga koji je krenuo iz SAD-a, na svojim zastavama ispisao 'Black lives matter' …. Koji bi hrvatskoj javnosti poslao poruku da su i srpski životi važni…“ I obrazlaže: „prvo, zato što su Srbi u Hrvatskoj postali teška manjina. Nemaju brojnost koja Afroamerikancima u SAD-u daje snagu. Drugo, još ih prati kolektivna stigma neprijatelja države iz ratova devedesetih, nepravedna jer je generalizirajuća, ali vrlo raširena. Treće, ideja ljudskih prava slabo je u Hrvatskoj ukorijenjena…“
Ali, opet ni Jelena Lovrić nije govorila o problemima Dalmatina, njihovoj, gotovo, stogodišnjoj diskriminaciji i nasilnoj asimilaciji u njima, protuprirodan savez s južnim Slavenima. Opet se nije progovorilo o istrebljenju Dalmatina, stradanjima u ustaškim logorima smrti, u novije vrijeme nasilno izbacivanje s posla, nasilno deložiranje iz njihovih kuća i stanova tei o njihovoj borbi za opstanak.
Tako da staza „Dalmatian lives matter“ ne bi bila samo ona na liniji Hrvatski sabor – Peristil – Stradun, već bi se, bilo kontinuirano ili isprekidano, mogla/trebala protezati od splitske Lore, preko Zagreba do Vukovara u kojemu i dan-danas bjesne vampiri žedni krvi ono nešto preostalih Srba i Dalmatina. Krasan bi to bio prizor, za Google satelit: cijela jedna minijaturna državica, komadić utisnut između Balkana, Srednje Europe i Mediterana, omotana kao povijesni dar kilometrima modrih traka ispisanih žutim velikim slovima. Teb bi tada Torcida, sva slatka ka belgijska bombonjera mogala bi na svoje špancir fešte još ponosije uzvikivati: „Za dom spremni“
Comments