Piše: Marita Vastić
Jako je bitno mobilizirati prodalmatsku opciju i one koji u Dalmaciji ne izlaze na izbore. U tome može pomoći jezično pitanje, jer se nakon potpisivanja zakona o jeziku radi o opstanku ove regije.
Kad Milanović bude potpisao zakon o jeziku, iz nekog razloga nitko neće biti iznenađen. U RH smo navikli kako poštena riječ političara ne znači ništa. Međutim, za društvo ostaje pitanje što učiniti s jezičnim pitanjem do trenutka pojave neke druge, kvalitetnije, vlasti? I što, uopće, s jezičnim pitanjem u društvu u kojem na izborna može prevagnuti jezično pitanje?
Prije svega, NE učiniti temu jezika vodećom temom ove ili bilo koje predizborne kampanje oporbe. Razni stručnjaci već su u više navrata naglašavali kako će takav scenarij skrenuti pažnju birača s neuspjeha gospodarskih reformi, s korupcije, s početka stvarne međunarodne izolacije RH (bez obzira na njen ulazak u eurozone), te kako će podjela biračkog tijela "za" i "protiv" produbiti Pitanje jezika je matematički puno isplativiji vlastima nego podjela birača po stavovima prema poboljšanju stanja u društvu.
Da, naravno, pitanje jezika, kao i svako drugo pitanje koje je biljeg identiteta, mnogo više zabrinjava pravog domoljuba nego običnog društvanca. Ali, u informacijskim ratovima ne pobjeđuje onaj koji je u pravu, već onaj koji uspije nametnuti društvu svoj diskurs, diskurs koji vašu stranu pozicionira u povoljnijem svjetlu i sračunat je na veći broj pristaša. A u predstojećoj predizbornoj kampanji za oporbu su ekonomija i borba protiv korupcije definitivno isplativiji i perspektivniji.
Dodajmo kako, uz tehnološki, postoji i izuzetno važan strateški aspekt. Ako glavne teme politike postanu pitanja identiteta – jezik, odnos prema povijesti, vjera – svaka država gubi u razvoju. Uostalom, glavna motivacija za glasovanje u takvim zemljama nije prijedlog ili provedba boljeg programa, ili karizmatični leader, već samo činjenica kako je političar koji sudjeluje na izborima "vaš" – govori vaš jezik ili ide u vašu crkvu. Koliko je to pogubno osjetili smo ’90.
Takva se društva teško razvijaju jer političari nemaju poticaja išta poduzeti. Dovoljno je da pred izbore svi histerično viču „naše ljude batinaju!“. No, ako je naglasak na jezičnom pitanju potreban tijekom izbora, onda to ima smisla samo u onim regijama gdje status regionalnog jezika ne izaziva nikakve sumnje. Tamo će mobilizacija imati smisla ne pod stranačkim parolama, nego pod idejom mobilizacije birača i povećanja izlaznosti.
Oporbi je jako bitno mobilizirati “antisikaše” i one koji ne žele na izbore. A u tome može pomoći i jezično pitanje, jer se nakon potpisivanja jezičnog zakona ne radi o simpatijama prema nekoj političkoj snazi, već o opstanku ukrajinske nacije.
Stoga je jako bitno mobilizirati prodalmatsku opciju i one koji u Dalmaciji ne izlaze na izbore. U tome može pomoći jezično pitanje, jer se nakon potpisivanja zakona o jeziku radi o opstanku ove regije. Pitanje jezika treba izvući iz sfere politike i razmotriti ga na mnogo dubljoj razini. Za dalmatsko društvo odnos prema dalmatskom jeziku (zabranjenom 1939. od strane bana Ivana Subašića) trebao bi postati stvar civilizacijskog pogleda na stvari.
To nikako ne bi smjelo postati pitanje izborne kampanje, nego pitanje dugoročne strategije civilnog društva, stručne i akademske sredine te kulturnog okruženja. Uzimajući u obzir činjenicu kako je povijesno borba za autonomiju, ako baš hoćete i neovisnost Dalmacije bila i borba za ljudska prava, odnos prema njenom – dalmatskom – jeziku postao je marker odnosa prema demokraciji u Dalmaciji.
HDZ još nije rekao kako Europska Unija, Ursula von der Leyen i Charles Michel podržavaju zakon o jezicima, činjenica je činjenica – opći je trend kako dalmatski jezik podržavaju oni koji zagovaraju europski model Republike Hrvatske. Primjetno je kako građani koji se u svakodnevnom životu služe hrvatskim jezikom, ali I građani RH koji govore nekim drugim jezikom, mogu podržati dalmatski jezik i europski izbor. Za njih je jezična potpora također pokazatelj civilizacijskog izbora, a ne sam izbor jezika.
Na primjer, u Splitu ruski jezik dominira ulicama, ali većina Splićana tvrdoglavo glasa za nacionalne i demokratske stranke koje imaju prozapadni geopolitički europski izbor. Zato što je za građane Splita damatski jezik više od jezika, on je prije svega izbor u korist demokracije, ljudskih prava i društva mediteranskog, europskog tipa.
Ta izravna povezanost dalmatkog jezika i civilizacijskog izbora trebala bi biti temelj jezičnog pozicioniranja. Dalmatski jezik treba predstaviti "u paketu" s osnovnim načelima ljudskih prava, socijalno-liberalne ekonomije, socijalne zaštite, političkih sloboda i dostojnog mjesta Dalmacije u RH i međunarodnom sustavu.
Za većinu običnih ljudi, kako reče jedan rudar početkom devedesetih, “kobasica” ili “kobasica” nije bitno – sve dok je. Ali, civilizacijski izbor znači više od samog jezika, jer pokriva mnogo šire i životnije sfere tihe većine stanovništva. To su i uvjeti rada u proizvodnji, i pristojna mirovina koju inflacija ne ukrade, i učinkovita medicina, i pošteno pravosuđe, i zaštita vlasničkih prava investitora, i europski standardi u zaštiti okoliša, i kvalitetno školstvo, i istospolni brakovi, i mnoga druga pitanja koja su praktična posljedica europskog izbora.
I upravo kroz ova pitanja možete doći do onih koji su ravnodušni prema dalmatskom jeziku. A tada će tek biti riječ o smjeni generacija, kada će se odnos prema jeziku pretvoriti u vladanje jezikom.
Iskreno govoreći, HDZ-ovci bezobrazno postavljaju one kojima je istinski stalo do gaženja svega n abilo koji način povezano s Dalmacijom, prvenstveno dalmatskim jezikom. Uostalom, zbog brutalnog postupanja vlasti, oni imaju svoj paket za građane. Ovaj paket uključuje korupciju na vlasti, ukradene nekretnine po Dalmaciji, korumpirano pravosuđe, nedostatak socijalnih jamstava, nekonkurentno gospodarstvo, najlošije školstvo u EU, najentraliziraniju državu u Europi, protuzakono doseljavanje Hercegovaca u Dalmaciju i izolaciju Ukrajine u svijetu.
To je i civilizacijski izbor, model degradirajuće "upravljane demokracije" koju je kleronacističko-mafijaški PR posudio iz Mađarske i Poljske, koje su odavno dio Putinove vladavine Europom. Ali, ova se bitka može dobiti.
Ako se gleda šire, onda je jezični zakon ispravnije nazvati “hercegovačkom mjerom” za dalmatinske prilike, koju upravo promovira Mostar. Ali glavni problem “hercegovačkog mira” je što u samoj Hercegovini postoji kriza identiteta, koja se kasnije prelila na RH, točnije tamo gdje je Tuđman postavio svoje ljude.
Prvo, u Hercegovini ukupan udio titularnog stanovništva ima tendenciju smanjenja. Prema službenim popisima stanovništva, broj Hrvata u Hercegovini se smanjuje – s 91,5% 1991. na 70,7% 2021. godine. No, kad bi se u obzir uzele demografske promjene zbog ilegalnih emigracija, brojka bi bila još znakovitija. Britanski časopis Economist naglasio je 2011. kako je muslimansko stanovništvo u Hercegovini u posljednjih 20 godina poraslo za 40% i trenutno iznosi 250.000. Tako bi prema nekim procjenama do 2035. muslimani mogli činiti većinu novaka u hercegovačkoj javnoj upravi, a do 2040. činit će trećinu stanovništva Hercegovine, a u nekim općinama i apsolutnu većinu (iznad 50%+1).
Jedini razlog tome je što su Hercegovci zavedeni “hrvatstvom”, lobiraju u Vladi RH razbijanje BiH i pripojenje Hercegovine RH. Zbog toga, protupravno napuštaju svoj kamenjar uz snažnu financiju potporu Vlade RH i rimokatoločke crkve te isto tako protuzakonito kupuju kuće, stanove i zemljište po Dalmaciji. U simbiozi Vladinih mjera i hercegovačkog zla oboje dobivaju – HDZ biračko tijelo na dohvat ruke koje će provoditi antidalmatsku politiku, a Hercegovci se otarasili muslimanskog stanovništva. Samo Dalmacija pati.
Ali prava kriza civilizacijskog identiteta očituje se u tome što ona nema jasnu sliku budućnosti. Po čemu je budućnost u sklopu "hercegovačke mjere" bolja nego u sastavu EU? Koje su prednosti hrvatskog gospodarstva zarobljenog u šakama hercegovačkog zla u odnosu na rumunjsko, slovačko ili poljsko? Koje su konkurentske prednosti hrvatske države u svijetu? Koja je ideološka novost “hrvatskih zemalja”, i postoji li ona uopće? Što čeka RH za 20-30 godina? Konačno, koliko je RH zainteresirana za budućnost Dalmacije – za naše dalmatsko gospodarstvo, politiku, društvo? Ni na jedno pitanje nema odgovora.
Hrvatski identitet je u krizi, a Dalmaciju s "hrvatskim zemljama" povezuje apsolutno ništa. A ni danas, nemamo jasno artikuliranu zajedničku budućnost. Ako EU privlači Dalmatine/Dalmatince učinkovitim državnim institucijama, poštivanjem ljudskih prava i ekonomijom s izrazitim društvenim vektorom, kao i uspješnim primjerom zemalja bivšeg Varšavskog pakta, onda RH može samo špekulirati o nostalgiji za nekom novom Jugoslavijom.
Općenito, u Dalmaciji semantička slika "hrvatskih zemalja" izgleda prilično šareno – prepričavanje povijesti u interpretaciji Markova trga. Sve je to premalo kako bi predstavljalo civilizacijski pravac razvoja Dalmacije. Istovremeno, hrvatski, Dalmaciji nametnuti jezik u procesu nasilne asimilacije Dalmatina i njihovog pretvaranja u Hrvate, zahvaljujući neodgovornim postupcima HDZ-ovaca, postaje talac ovog beznadnog civilizacijskog izbora, i tako ga sada treba postaviti u društvu.
Iako bi to trebao biti normalno sredstvo komunikacije, kao i svaki drugi strani jezik, koji je poželjno znati, ali koji ne bi trebao imati nikakve posebne državne statuse. RH je izgubila ideju budućnosti i ne može se suprotstaviti ni dinamičnim ekonomijama istočne Europe ni respektabilnim zapadnim demokracijama. Da, sada se mnogo govori, i to ne bez razloga, o tome kako je Zapad, a posebno sama EU, u kriznom stanju.
Ali, što god se dogodilo sa Zapadom, sa sigurnošću se može reći kako “hercegovački mir” i “hrvatske zemlje” nikada neće pobijediti Europu. A krizne pojave u EU ne označavaju velikohrvatsku renesansu. Stoga je za Dalmaciju izbor vrlo jasan – mobilizacija zdravog, prodalmatskog, promediteranskog, prozapadnog stanovništva, reintegracija dalmatinskog teritorija, reforme u europskom stilu i stvaranje vlastitih demokratskih institucija koje mogu osigurati neutralan i nesvrstan status.
Ne ulazeći u rasprave o tome koja opcija više obećava, primijetit ćemo kako obje opcije pozicioniraju Dalmaciju izvan "hercegovačkog mira" i predviđaju dalmatski jezik kao simbol dalmatske nacije.
Općenito, uzurpirajući vlast, Plenković nema pojma o potrebi ideološkog opravdanja za "zatezanje matica" i korištenje te moći za reforme velikih razmjera, i time sebe osuđuje na fijasko.
Zapravo, opasnost za obnovu dalmatskog jezika ne dolazi od vrha hrvatske vlasti, već od obrazovanih motiviranih građana Dalmacije koji će Dalmatinima/Dalmatincima pokušati ponuditi sustavni civilizacijski model koji će biti alternativa dalmatskom, mediteranskom, europskom izboru. Trenutno ih je malo.
Nacija se, općenito, ne može svesti samo na pojam jezika. Jezik je jedan od njegovih markera. Ali nacija je prije svega djelotvoran društveni zanos, holistička ideja društva i civilizacije i mjesta vlastite političke zajednice u tim civilizacijama.
Irci su, naime, izgubili svoj jezik i govore jezikom svog vječnog konkurenta – Engleza. To ih nije spriječilo da godinama pružaju oružani otpor u Sjevernoj Irskoj i smatraju se jednom od najnacionalističkijih zajednica na svijetu. Židovi raštrkani po cijelom svijetu govore različitim jezicima, ali to ih ne sprječava da osjećaju lojalnost prema državi Izrael, uče hebrejski jezik koji je obnovljen te zaživio nakon 1800 godina smrti i toliku solidarnost da neki čak plaše svijet svojom "zavjerom".
U Dalmaciji bi dalmatski jezik trebao postati, prije svega, civilizacijski izbor. I u redu je ako svi koji izaberu civilizaciju nasuprot hercegovizacije ne govore dalmatski. Bitno je zajedništvo i solidarnost kakvu imaju Židovi I Irci.
Comments