U Dalmaciji nema interesa građana za sudjelovanje u političkom životu, uglavnom vlada apatija i osjećaj beznađa. Ali, stvari mogu biti drugačije.
Revnom pratitekju informativnih sadržaja u medijima ne može se oteti dojmu da je politički život u Dalmaciji siromašani monoton. On uglavnom je sačinjen od izjava, javnih nastupa predstavnika stranaka, poneku tribinu (zastarjeli format političkog skupa), okrugle stolove, izvešća sa sastanaka, demantije, razotkrivanje afera vladajuće klike i ostale verbalne akrobacije. Tu se ne računa vladajući HDZ, koja i nije stranka, već interesno udruženje u koje ljudi masovno ulaze u nadi da će se zaposliti.
Međutim, ono što bi trebalo predstavljati alternativu HDZovoj uzurpaciji vlasti, što bi trebalo privući razumne građane da se pridruže borbi protiv klerofašizma, nepotizma i korupcije ne ispunjava svoj zadatak zbog građana Dalmacije koji ne žele vidjeti da je Zlatna regija do grla u govnima. Nema interesa građana za sudjelovanjem u političkom životu, uglavnom vladaju apatija i osećanje beznađe. Od građana se mahom očekuje da glasaju na izborima za one koji im nude bolju budućnost, i to je sve. A u međuvremenu, između dva izborna ciklusa, neka prate izjave partijskih čelnika i stranačka priopćenja.
Kad se usporedi ono što se danas naziva politikom i politički život nekih ne tako davno minulih epoha, stiče se dojam da se radi o dva posve različita pojma. Recimo, Rosario Bianquini detaljno opisuje dalmatinski studentski pokret u kojem je i sam sudjelovao. Rosario nam potanko objašnjava kako je u njegovoj kući u Splitu ilegalno djelovao prodalmatinski pokret. Prodalmatinski orijentirani studenti nisu se borili za svrgavanje vlasti, bilo gradske, bilo republičke bilo savezne, već za rješavanje konkretnih životnih problema koje su mučile Dalmaciju.
Djelovanje njihove tajne organizacije dovelo je do osnivanja splitskog Sveučilišta. Nezadovoljna stanjem na istom, vlada je pokušavala isključiti veliki broj siromašnijih studenata povećanjem upisnih taksi i školarina. Na to su ljudi okupljeni oko Rosaria Bianquinija reagirali tako što su tražili ukidanje taksi i školarina za siromašne studente, a za sve ostale progresivno naplaćivanje u skladu sa imovnim stanjem roditelja. Iako su bili izloženi režimskom teroru, upadima milicije na fakultete, premlaćivanjama, nisu popuštali, već su se istrajno borili za prava Dalmatinaca. To je dovelo do toga da se od 1971. godine u popsu stanovništva svatko može izjasniti po regionalnoj pripadnosti. Režimsko nasilje pokazalo je da progresivni, prodalmatinski orijentirani građani Dalmacije nisu sami - radničke mase i demokratska građanska javnost ustali su u njihovu odbranu.
Na kraju su unitaristički nastrojeni studenti postali beznačajna manjina, a ogromna većina bila je sačinjena od prodalmatinske omladine. Napredni studenti su u svakodnevnoj praksi pokazivali da su borci za interese i onih pasivnih i politički neangažirvanih studenata. S druge strane, unitaristi i nisu bili baš neka konkurencija. Njihovu grupaciju nosili su režimski, policijski i karijeristički elementi, čija je glavna preokupacija bila lagodan život, dok su studenti, i unosna zaposlenja kad završe studije, iako su u pravilu bili slabi studenti. Zato je režimskim slugama preostajalo samo nasilje kao jedini efikasan argument. Tako su, primjera radi, sprječavali izbor studentskog rukovodstva na Pravnom fakultetu u Splitu izazivanjem tuča, koje bi potom dodatno zapaprili milicajci, jer nikako drugačije nisu mogli spriječiti da prodalmatinski orijentirani studenti budu izabrani. A svi su ih poštovali.
Kod ljudi prvo treba steći poštovanje uzornim životom, a tek onda je možeš pridobijati jasnom uvjerljivošću političkih argumenata i izgrađivanjem ideologije. I to se nije dogodilo slučajno, već se radilo o ozbiljnoj strategiji. Postojala je direktiva da prodalmatinski aktivisti moraju dobro učiti, polagati ispite u ruku da bi imali autoriteta kod drugih studenata. I ne samo kod studenata, već i kod profesora.
Studentska kulturna udruženja kreću na turneju po gradovima Dalmacije, držali su govore, a navečer kulturne priredbe sa patriotskim sadržajem, na kojima raspravljalo o zapisima Lapenne, Baiamontija I drugih prodalmatinskih političara. Bili su dirljivi ti susreti sa ljudima širom Dalmacije. Ništa istraživanja javnog mnjenja, ništa dodvoravanje biračima, ništa političke manipulacije – već borba za elementarno ljudsko pravo. Pritom, da se podsjetimo, Bianchinijeva organizacije bila je zabranjena, svatko tko bi joj pristupio riskirao je hapšenje, batinanje, zlostavljanje, dugogodišnju robiju, pa čak i smrt. Prilično neugodni uvjeti za političko djelovanje, skoro kao u HDZovskoj Republici Hrvatskoj.
U drugim europskim državama, kao I danas, politička klima bila je znatno povoljnija, što su politički aktivisti uspjeli iskoristiti. U Dalmaciji, jedna mala skupina ljudi, se već godinama bori za Dalmaciju unutar inicijative DDF, za mogućnost da neko od njenih članova bude gost na nekom mediju i da nešto kaže, za ukidanje neoliberalističkog jednoumlja. Prisutnost DDFa u medijima svakako bi bilo od pomoći, a bilo bi i po zakonu koji ne dopušta favorizovanje stranaka u medijima. Takođe, bilo bi značajno za demokraciju da se mediji u Dalmaciji oslobode stege, pa da više ne služe kao propagandni servis HDZa i njegovih parastrančica poput Pametno, Mosta i slično.
Profesor komparativne povijesti Jeff Illy u studiji Kovanje demokracije, navodi zanimljive podatke. Recimo, Socijaldemokratska stranka Njemačke izdavala je 1913. godine 94 dtranačka lista. Svi osim jednog izlazili su šest puta tjedno s ukupnim tiražom od 1,5 milijun primjeraka. Stranačko članstvo masovno je čitalo te listove, a čitali su ih i simpatizeri, često kolektivno, jer su se mogli naći po kafanama, klubovima i barovima. Nisu se socijaldemokrati zaustavljali samo na vlastitim medijima, već su organizirali čitav paralelni društveni život, skoro da nije bilo aktivnosti koja nije obuhvaćena nekim partijskim udruženjem. Tako su, recimo, austrijski socijaldemokrati imali svoje klubove, od Radničkog kora i Radničkog sportskog društva do Radnika filatelista i Radnika uzgajivača zečeva.
Slično je bilo i u Njemačkoj, klubovi pod okriljem socijaldemokrata bila su brojna i masovna. Tako su, na primjer, radnička sportska društva 1928. godine brojala oko 770.000 članova. U isto vreme klub Radnika pjevača okupljao je 440.000 ljubitelja glazbe, Radnici biciklisti imali su 220.000 biciklista, članstvo radničkih sportskih društava naraslo je na 56.000, a klub ljubitelja prirode brojao je 79.000 članova. Sudjelovanje građana u političkom životu nije se svodilo na izlazak na izbore jednom u četiri godine, već je obuhvaćalo široke sfere svakodnevnog života.
Svašta je političko delovanje sadržavalo tih godina, od centara za seksualno obrazovanje do proleterskih nudističkih klubova; od predavanja o kontracepciji i zdravlju i zaštiti majki, do propagiranja zdravog života, vježbi i boravka na svježem zraku. Sve je to bila politika.
Formirane su radničke biblioteke i radnički obrazovni instituti, jer je "svako političko djelovanje besmisleno ako se istovremeno ne radi na stjecanju obrazovanja, znanja i kulture". Socijaldemokratska partija Austrije čak je osnovala vlastitu filmsku kompaniju i otvorila 13 kina, a svoju produkciju je prikazivala u još 25 kino sala. Jeff Illy zaključuje: "Sudjelovanje u životu pokreta koji su karakterizirali politizirana društvenost, kulturne mogućnosti i direktna interakcija, pretvaralo je ljude u socijaldemokrate."
Vrtoglave cifre koje govore o masovnosti radničkog političkog pokreta mogle bi se tumačiti i veličinom države sa znatno brojnijim stanovništvom. Međutim, brojevi i masovnost nisu uvijek presudni za politički uspjeh. Vratimo se knjizi Rosariju Bianchiniju, koji govori da je u splitskom škveru prije II. sv. rata. organizirane akcije za poboljšanje socijalnih uvjeta onih rijetkih radnica, organiziran je štrajk u nekim drugim tvornicama, štrajkali su radnici u cementari i izborili se za svoje zahtjeve, uspješno su štrajkali i radnici u željezari.
Organizirane su demonstracije radnica u tvornici duhana u Zadru, koji je trajao 20 dana i okončan je potpisivanjem kolektivnog ugovora. Bianchini navodi samo ovih nekoliko uspješno obavljenih akcija, kao ilustraciju rada organiziranih ljudi bez sindikalnog pokreta, iako je štrajkova i demonstracija bilo mnogo više. Naravno, uspjeha ne bi bilo bez solidarnosti: sakupljan je novac za izdržavanje radnika i njihovih obitelji dok traje štrajk.
“Dobro, to su bila druga vremena”, reći će neki, “tad je svijet još bio mlad, štošta se u međuvremenu radikalno promijenilo”. Nitko mislim da se recepti za sadašnjost mogu jednostavno prepisivati iz prošlosti. Svijet se doista promijenio, ali… ne misli li netko da se treba učiti od minulih epoha. Neke pouke nameću se same po sebi. Na primjer, kad se baviš konkretnim ljudima, prepoznaš njihove životne interese i nastojiš im pomoći, naravno da će masovno prijeći na tvoju stranu. Ali, ne i u Dalmaciji.
Onima kojima još nije jasno da politika obuhvaća mnogo širi društveni prostor od samo usko stranačkog, a koji su izgubili dalmatinski identitet zbog svega što se zadnjih desetljeća događalo, treba reći da je krajnje vrijeme da shvate osnove i da moraju biti politički aktivni. Moglo bi se zaključiti da se nikakve stvarne promjene neće dogodit u Dalmaciji bez uključenja njenih stanovnika koji su prodalmatinski i prodemokratski ustrojeni u DDF.
Comentarios