top of page
Writer's pictureAutonomija Dalmacija

Kad žrtve ustaštva proglasiš žrtvama partizana

Piše: Mila Grubišić

U Splitu se nikada nije održao antifašistički skup u znak podrške Dalmatinskoj Akciji, stranke koja je prije nešto manje od 28. godina preživjela bombaški napad, njeni istaknuti članovi zatvoreni su u Lori i brutalno prebijani.

Nije se održao ni skup podrške Vedranu Braliću kojeg su fizički napali četvorica muškaraca premlaćivajući ga užarenim eljeznim šipkama; nije se održao skup podrške za zatočene građane Splita i ostatka Dalmacije srpske nacionalnosti u Lori. Nitko nikada u Splitu, u Dalmaciji, nije održao kontra prosvjed zbog okupljanja crnokošuljaša u kvartu u kojem su ti isti neoustaše izbacivali građane Splita iz njihovih stanova. Nitko se nije okupio na Rivi ili na Prokurativama da bi nakon održanih prosvjednih govora, produžili u protestnu šetnju kako bi ukazali na nepravdu koja se već 30 godina čini nad Dalmacijom. Možemo, stoga, samo zamišljati što bi bilo da se takav scenarij dogodio.


Dok su se antifašisti okupljali na Rivi, njihovi protivnici, neoustaše okupljeni oko pripadnika HOS-a organizirali su paralelni skup, takozvani kontramiting. Njih pedesetak okupilo se kod Bajamontuše, gdje su položili vijenac s crvenim i bijelim cvijećem, na prvi pogled bi se reklo u znak pijeteta. Tko bi rekao da protivnici antifašizma imaju potrebu izraziti sućut prema Dalmatinima, Židovima, Srbima i Romima koje su ustaše pobili za četiri ratne godine? Već na drugi pogled, čim se kamera približi vijencu i ukaže se komemorativni natpis, dojam se mijenja. Naime, desničari su na vijencu ispisali poruku koja bi se mirno mogla naći u rubrikama “Vjerovali ili ne”. Poruka bi glasila: “Žrtvama komunističke represije.”


Racija u Dalmaciji

Nakon što su neoustaše u Jasenovcu postavili tablu sa uklesanim ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, izgledalo je da se ne može otići dalje u cinizmu prema žrtvama fašizma, ali revizionisti i simpatizeri kukastih ideologija uvijek iznenade, vrag perverzije im prosto ne da mira. Tako su cvjetnim performansom nevini ljudi koje su pobili fašisti mirno proglašeni žrtvama komunizma. Skoro osam desetljeća znali smo za fašistički pogrom u Dalmaciji pod imenom “racija u Dalmaciji”, a sada, zahvaljujući kreativnoj mladeži, odjednom se pojavila i nekakva “komunistička represija”. Kako je krenulo, na kraju će se ispostaviti da su dalmatinski komunisti, prvenstveno formirani od veterana NOB odgovorni i za masovno istrebljenje Armenaca, Bartolomejsku noć, holodomor i masovni pokolj Tibetanaca u Kini.


Racija je bila najveći pokolj počinjen na području okupirane Dalmacije za vrijeme II. svjetskog rata. Bastianinijevi fašisti započeli su raciju u studenom 1941., a potom su nastavili sa ubojstvima diljem Dalmacije. Prema podacima koji su nam dostupni, u 27 naselja Srednje Dalmacije, fašisti su ubili 3.542 ljudi. Racija je nastavljena u Splitu, gdje je ubijeno još 624 nevina čovjeka, a okončana je u Dubrovniku i području crnogorskog dijela Dalmacije gdje je stradalo još 2.150 žrtava. Sveukupno, broj žrtava racije procenjuje se na preko 10.000, koliko su fašisti pobili u tih godinudana.


Vijenac za krvnike na spomeniku žrtava

Kao i u svim drugim krajevima koji su se našli pod okupacijom sila zla, i ovdje su fašistima pomagali domaći kolaboracionisti. Kada su partizani oslobodili Dalmaciju od okupatora, u listopadu 1944. godine formiran je Vojni sud Vojne oblasti za Dalmaciju koji je sudio zločincima i kvislinzima. Na to je podsjetila Antifašistička akcija Splita u priopćenju povodom spomenutog polaganja vijenca na spomenik žrtvama fašizma.


Podsjetili su kako je spomenuti sud osudio dvjestotinjak ratnih zločinaca, jer su “tijekom okupacije sudjelovali u zločinima nad civilnim stanovništvom za vrijeme ulaska talijanske okupacijske vojske u Dalmaciju u travnju 1941., kao i zbog zločina u racijama od studenog 1941. do kolovoza 1944., slanja u logore i zlostavljanja civilnog stanovništva i drugih nedjela počinjenih u razdoblju 1941. – 1944.“. Osuđeno je i 35 Dalmatina koji su surađivali s talijanskim fašistima, između ostalih i „Kukoč, zastupnik u talijanskom parlamentu koji je za potrebe okupatora sastavljao spiskove za strijeljanje”.


Splitski ultradesničari, većinom pristigli 80ih i 90ih godina XX: stoljeća iz BiH te iz graničnog područja Dalmacije i BiH, su ove suradnike okupatora, ljude koji su sudjelovali u fašističkom pokolju svojih sugrađana – proglasili za nevine žrtve komunizma. Vijenac posvećen krvnicima postavili su na spomenik njihovim žrtvama. Nešto morbidnije teško je zamisliti. Otprilike kao da su otišli u Auschwitz i tamo položili vijenac s natpisom “Nevinim žrtvama Pokreta otpora i Saveznika”. Usput budi rečeno, zapadnu Europu nisu oslobodili komunisti, pa su i tamo poslije rata saradnici okupatora i ratni zločinci masovno osuđivani na smrt i doživotne robije, a nerijetko se događalo da ljudi uzmu pravdu u svoje ruke. Nije bivša Jugoslavija tu nikakav izuzetak, slično se događalo i u Francuskoj, Belgiji, Danskoj ili Nizozemskoj, o čemu je napisano tko zna koliko spisa. Samo, tko će to čitati, neće valjda oni koji sebe nazivaju zaštitnicima hrvatskih vrijednosti, misleći da je vrijednost nešto što se automatski dobija u nasljeđe, a ne stječe teškim i napornim radom.


Ropstvo pod fašističkom čizmom kao ideal

Simpatizerima Hitlera i Pavelića nije bilo dovoljno što su 1990ih minirali na stotine antifašističkih spomenika, već su napali Vedrana Bralića koji se godinama kroz Inicijativu DDF bori za antifašističku Dalmaciju. O tome je jedan neoustaški portal koji slavi neonacističku paravojnu formaciju HOS ovako pisao: “Svojim djelima Bralić je pljunuo ne samo na žrtve fašizma u Novom Sadu, nego i u čitavom svijetu pokazujući svoje pravo lice skriveno iza nikad postojeće regije Dalmacije”. Nikad postojeću regiju Dalmaciju, regiju čije ime se proteže više od 2.200 godina, regiju koja je najduže zadržala svoj političko-pravni subjektivitet koji je prvi put u povijesti ukinut 1939., vraćen 1945., opet ukinut 1947. pa opet vraćen 1963., da bi opet bio ukinut 1990.


Tridesetak godina neprestanog revizionizma i rehabilitacije ustaštva neminovno su morali da ostave svoje gorke posljedice koje upravo gledamo. Ne možeš izjednačiti ustaše i partizane, kvislinge i antifašiste, blatiti i sotanizirati Narodno-oslobodilačku borbu, brisati imena narodnih heroja s liste ulica, pljuvati po najsvetlijim stranicama vlastite povijesti, podizati spomenike Franji Tuđmanu i služiti mise za Antu Pavelića, proglašavati junakom Antu Gotovinu, rehabilitirati zločine Frane Tente i s gađenjem okretati glavu od najboljih slobodarskih tradicija vlastitog naroda – i proći nekažnjeno. Prirodno je da na kraju tog anticivilizacijskog, posve samoubilačkog procesa dobiješ mlade kojima su srcu bliski suradnici okupatora, suučesnici u fašističkim zvjerstvima.


Zaista su velika junačka djela počinjena tijekom fašističke racije. Ubijanje djece i dojenčadi, strijeljanje i bacanje leševa u zaleđenu Cetinu i Neretvu, odsječeni nosovi, iščupani jezici, bacanje živih ljudi u zrak i dočekivati ih na vile i bajunete, strijeljanja po dvorištima i ulicama, mitraljiranje civila u žitnim magazinima… Golem je spisak ovakvih herojskih djela koja podsjećaju na djela hrvatskih heroja iz Varivoda i Ahmića.


Simpatije prema fašistima i njihovim kolaborantima u svakom dijelu svijeta su van pameti, ali su ipak najapsurdnije među pripadnicima (južno)slavenskih naroda. Da su u II. svjetskom ratu pobedili fašisti, u Hitlerovom poretku sudbina Slavena bi bila strašna. Prvo bi bili malo prorijeđeni, a potom bi svi koji ostanu postali robovi. U tom slučaju, današnji mladi, sve i ako bi bili rođeni, što je malo vjerojatno – ne bi nikakve vijence ni natpise nigdje polagali iz prostog razloga što bi bili nepismeno roblje koje arbajtuje za “višu rasu”. Ropstvo pod fašističkom čizmom kao ideal – zanimljivo shvaćanje slobode, originalno poput natpisa na vijencu: ni na šta ne liči.


Neofašisti bez tradicije

Koju to tradiciju baštine hrvatski neofašisti nije baš najjasnije. U II. svjetskom ratu pripadnici njihove nacije većinom su se borili protiv fašizma, kolaboracionisti su ipak bili teška manjina. Najbrojnija nacija u relativnom broju među partizanima bili su Dalmatini, zatim Hrvati iz Dalmacije (Dalmatinci), pa Bošnjaci, Židovi, Crnogorci i Srbi. Teško da se zločinačka suradnja s fašistima može proglasiti za dominantnu tradiciju. Ako neofašiste zanima nešto o tome, mogli su se bar raspitati ili pročitati koji povijesni zapis ili roman na tu temu. Bizarno je nazivati sebe čuvarem tradicionalnih vrijesnosti, a ne znati za S. I. Braysa, pisca koji je do smrti pisao na zabranjenom dalmatskom jeziku, a koji je preživjeo ustaški logor.


Reklo bih se kako dalmatinski čuvari tradicionalnih vrijednosti potpuno drugačije shvaćaju tradiciju od velikog pjesnika i esejista i čovjeka polukonzervativnih političkih stavova Tomasa Sternsa Eliota koji je u svom znamenitom eseju Tradicija i individualni talenat pisao: “Tradicija je stvar koja ima mnogo širi značaj. Ona se ne može nasljediti, a ako vam je potrebno morate je steći velikim trudom”.


Da je ova zemlja Dalmacija iole normalna i da vlast suzbija falangiste, umjesto što ih podržava, neoustaše bi za svoje okupljanje i slične prijestupe bili osuđeni na društveno-koristan rad. Na primjer, mogli bi da prekucati pjesme S. I. Braysa i tako shvatiti što dalmatinska tradicija zbilja jest.

39 views

Comments


bottom of page