Kako denacificirati Dalmaciju

Piše: Tina Peribonio

"Bit će potreban grčeviti napor da se opravdaju optužbe i mržnja cijelog svijeta," rekao je švicarski psihoanalitičar Carl Gustav Jung u svibnju 1945. o Nijemcima.

Franjo Tuđman i njegov tim ubojica izgubili su Herceg-Bosnu čim je započeo rat protiv Bošnjaka, nazivajući pokušaj otcijepljenja i pripajanja Hrvatskoj dijela Bosne i Hercegovine "ograničenom specijalnom vojnom operacijom" i “denacifikacijom muslimana”. I ruski pomahnitali diktator, Vladimir Vladimirovich Putin svoju invaziju na Ukrajinu naziva “ograničenom specijalnom vojnom operacijom” i “denacifikacijom Ukrajine”.

Sudionici hrvatsko-bošnjačkog rata u BiH i dalje žive u paradigmi “i naši su se djedovi borili” i nisu vodili računa o tome kako se svijet promijenio. 1990. ratovi su se vodili drugačije nego prije 50 godina. Cijeli svijet ratne zločine mogao je vidjeti na TV-u 24/7.

"Denacionalizirati" rodilišta, škole, kazališta, vjerske objekte, ubijati i silovati civile, uključujući i zatvorenike nacističkih koncentracijskih logora, previše je čak i za Balkan naviknut na hibridnost i dvostruke standarde.

Boomerang "denacifikacije" vratit će se onima koji su ga pokrenuli. Baš kao što su se u Zagreb vratile riječi hrvatskog predsjednika Tuđmana: "tko se zove, taj se zove".

Međutim, na Jungovom jeziku to zvuči drugačije od jezika delikvenata iz zagrebačke Dubrave: "Za primitivnog čovjeka svijet je pun demona i tajanstvenih sila dizajniranih za vanjski svijet kojih se boji."

Nepoznavanje povijesti ne oslobađa članove fašističko-komunističko-kriminalne stranke opasnih namjera – HDZ, njihove uže političke i poslovne suradnike, niti stotine tisuća onih čijim rukama ili glasovima i dalje čine zločine protiv Dalmacije.

Stoga je potrebno posjetiti kako se odvijala denacifikacija u poslijeratnoj Njemačkoj.

Optuženi

"Ovo je Tuđmanov rat. On je jedini odgovoran za ovo," rekao je 1992. njemački kancelar Helmut Kohl na summitu tadašnje Europske Ekonomske Zajednice u Luxembourgu.

Malo je vjerojatno kako kancelar, koji je rođen 1930., 9 godina prije rusko-njemačke podjele Poljske, nije od svojih roditelja čuo i zapazio što se događa u Njemačkoj. Nakon završetka rata, Kohl je imao 15 godina.

"Previše ljudi i u Sjedinjenim Državama i u Britaniji smatra kako njemački narod nije kolektivno odgovoran za ono što se dogodilo. Prema njima, krivi su samo neki nacisti. Nažalost, to nije istina. Njemački narod mora shvatiti kako je cijela nacija bila upletena u bezakonje, u zavjeru protiv moderne civilizacije,” rekao je tadašnji američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt.

Davno prije njemačke kapitulacije, počevši od 1942., američka uprava za strateške usluge pripremala se za buduću denacifikaciju Njemačke. Konkretno, pružili su ruke njemačkim znanstvenicima, sveučilišnim profesorima, umjetnicima, oporbenim političarima koji su uspjeli emigrirati u Sjedinjene Države nakon što je Hitler došao na vlast.

Među njima su bili politolog, sociolog i pravnik Franz Neumann, politolog Otto Kirchheimer i filozof Herbert Marcuse. Sastavili su crne liste nacista koji su trebali biti smijenjeni s vodećih pozicija nakon predaje III. Reicha, kao i bijele popise onih koji će ih zamijeniti.

Denacifikacija Njemačke započela je u jesen 1944. godine. Posebno stvorene jedinice započele su inspekcije na oslobođenim područjima. Prva faza bilo je popunjavanje upitnika od strane Nijemaca, koji se sastoji od 131 pitanja. Podaci su provjeravani uz pomoć arhivskih, protuobavještajnih i drugih izvora.

Oni koji su pokušali izbjeći ovaj postupak bili su prisiljeni na to na najučinkovitiji način u to vrijeme – kartica proizvoda izdavana je samo ispitanicima. Lažni podaci kažnjavali su se zatvorom ili novčanom kaznom.

U zapadnoj okupacijskoj zoni Njemačke, Amerikanci, Englezi i Francuzi podijelili su sve Nijemce u nekoliko skupina: glavni optuženi, optuženi, djelomično optuženi, suputnici. Svaki je imao svoju kaznu. Na primjer, za kategoriju optuženi to bi moglo biti:

a) radni logor do 5 godina ili uključivanje u javne radove;

b) dodatno potpuno ili djelomično oduzimanje imovine, osim predmeta svakodnevne upotrebe;

c) oduzimanje biračkog prava ili zabrana obnašanja određenih funkcija najmanje 5 godina.

Samo u američkoj zoni u prvim godinama denacifikacije obrađeno je 3,5 milijuna upitnika. Utvrđeno je kako su glavni optuženici 1.654 osobe; optuženi - 22.122; djelomično optuženi - 106.422; putnika - 485.057; nevinih - 18.454; amnestirano je 2.789.196 predmeta, 200.207 predmeta je obustavljeno iz različitih razloga.

U ožujku 1946. započela je druga faza denacifikacije u američkoj zoni.

Amerikanci su postupno prenosili vlast na same Nijemce. U svakoj njemačkoj saveznoj zemlji osnovano je ministarstvo političkog oslobođenja, a u svakom gradu i okrugu osnovani su sudovi za denacifikaciju. Osnovano je ukupno 545 tribunala s 22.000 ljudi. Zbog manjka kadrova, suci su često bili oni kojima je trebalo suditi.

"Nemam pojma gdje pronaći barem mali dio od potrebnog broja ljudi," napisao je ministar političkog oslobođenja jedne od zemalja kao odgovor na zahtjev za imenovanjem 10.000 politički pouzdanih i iskusnih njemačkih sudaca.

Ovaj grad je kriv!

Denacifikacija Njemačke nije provedena samo pravosudnim metodama.

Psihološke temelje denacifikacije razvio je Carl Jung. Ono što se dogodilo Nijemcima otkako je Hitler došao na vlast opisao je kao psihičku bolest. Prema njegovim riječima, ova bolest je pogodila sve, bez obzira na članstvo u nacističkoj stranci.

“Terapija za Nijemaca može biti samo šok,” rekao je Jung.

U nekim su gradovima odvođeni na prisilne “izlete” u bivše koncentracijske logore. Uslijedio je dokumentarac o logorima za istrebljenje Mlina smrti i slike žrtava nacizma.

“Gomila se okupila oko fotografija na kojima se na prvi pogled vidi smeće, a zapravo su ljudska tijela,” rekao je engleski pisac James Stern. “Ispod svake fotografije piše: ‘Tko je kriv?’,” pričao je Stern.

Kasnije će plakati biti zamijenjen jasnijim fotografijama s natpisom: „Ovaj grad je kriv! To je tvoja krivnja! "

Drugi instrument denacifikacije bilo je sudjelovanje Nijemaca u ekshumaciji tijela žrtava nacizma u masovnim grobnicama. Uključujući i one Nijemce koji su tvrdili kako je “Hitler kriv za sve” i “Nismo znali”.

Pitam se jesu li među njima bili i Helmut Kohl ili bar njegovi roditelji?

Svi su upleteni u užase

Četiri dana nakon predaje njemačke vojske u Reimsu, Carl Gustav Jung dao je interview za “Die Weltwoche”.

Danas je to relevantnije nego ikad. Točnije – kao i uvijek. Dovoljno je promijeniti “Njemačku” u “Republiku Hrvatsku”, “Hitlera” u “Tuđmana”, a “Nijemce” u “Hrvate”.

Evo glavnih Jungovih teza iz ovog interviewa:

"Psihologu je jasno samo jedno, a to je kako ne treba slijediti raširenu sentimentalnu podjelu između nacista i protivnika režima. Imam dva pacijenta, očito antinacista, koji su izrazili nacističku psihologiju sa svom svojom nasilnošću i okrutnošću.

Kada je švicarski novinar upitao feldmaršala von Kühlera, koji je u rujnu 1939. predvodio invaziju na zapadnu Poljsku, o zvjerstvima Nijemaca u Poljskoj, on je ogorčeno uzviknuo: "Oprostite, ovo nije Wehrmacht, ovo je zabava!" - sjajan primjer kako je podjela na pristojne i nepoštene Nijemce krajnje naivna. Svi oni, svjesno ili nesvjesno, aktivno ili pasivno, uključeni su u strahote.

Pitanje kolektivne krivnje za psihologa je nedvojbena činjenica, a jedan od najvažnijih zadataka liječenja je prisiliti Nijemce neka priznaju svoju krivnju.

Mnogi od njih već sada traže moje liječenje. Ako zahtjevi dolaze od onih "pristojnih Nijemaca" kojima ne smeta okriviti par ljudi iz Gestapa, smatram kako je slučaj beznadan. Ne preostaje mi ništa drugo nego ponuditi im upitnike s nedvosmislenim pitanjima poput: „Što mislite o Buchenwaldu?“. Tek kada pacijent shvati i prizna svoju krivnju, možete primijeniti individualni tretman.

Nijemci su duboko ukorijenjeni u kompleks inferiornosti, koji pokušavaju nadomjestiti manijom veličine …

Njemačka je oduvijek bila država mentalne katastrofe: reformacije, seljačkih i vjerskih ratova. U nacionalsocijalizmu se pritisak demona toliko povećao da su ljudska bića koja su pala pod njihovu vlast postala somnambulistički nadljudi, od kojih je prvi bio Hitler, koji je zarazio sve ostale.

Svi nacistički vođe doslovno su opsjednuti i nema sumnje kako nije slučajno što je njihov ministar propagande označen kao hrom čovjek. Deset posto njemačkog stanovništva danas su beznadni psihopati.

Nacisti su se bavili samo formiranjem ogromnih masa i nikada - formiranjem osobnosti. I iz tog razloga, lica demoniziranih ljudi danas su troma, smrznuta, prazna.

Danas su Nijemci poput pijanog čovjeka koji se ujutro budi s mamurlukom. Ne znaju što su učinili i ne žele znati. Postoji samo jedan osjećaj bezgranične nesreće.

Iskupljenje, kao što sam već istaknuo, leži samo u potpunom priznanju vlastite krivnje. Moja greška, moja najveća greška!”

Primjer Dalmacije

U Dalmaciji danas, 27 godina nakon završetka Trećeg balkanskog rata, hoću reći Domovinskog rata, situacija je ista kao u Njemačkoj 1946. Većina stanovnika hrvatske nacionalnosti ne shvaća što se zbilja događalo od 1990. do 1996. Žive u bunilu i ne priznaju vlastitu krivnju.

No, za razliku od Njemačke u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, teže je provesti denacifikaciju zbog nekoliko osnovnih činjenica:

1. Hrvatski fašizam i dalje je postojan - što je najžalosnije jer radi se o vladajućoj stranci i njihovim satelitima;

2. Politički, medijski i obrazovni mainstream gura teoriju o krivnji drugih za “istrebljenje” ili bar “pokušaj istrebljenja” hrvatskog naroda, što je nonsens koji nema uporište u povijesnoj znanosti;

3. Obrazovni program ne podržava organizirano putovanje učenika u Jasenovac kako bi se čulo o zločinima Hrvata nad Srbima, Romima, Židovima, Dalmatinima, homoseksualaca, komunista... ali gura organizirano putovanje učenika u Vukovar gdje su Srbi počinili zločin protiv Hrvata;

4. Rimokatolička crkva, sportski i navijački klubovi podržavaju jačanje fašističkog narativa u društvu.

Dakle, za uspješno provođenje denacifikacije u Dalmaciji potreban je drugačiji odnos prema materiji od one koju su Amerikanci, Englezi i Francuzi proveli u Zapadnoj Njemačkoj. Ovdje je potrebna

1. odlučna politička akcija jačanja prodalmatinskih i prodemokratskih opcija (a to je za sada samo DDF), njeno dovođenje na vlast što bi bio početak korijenite prodalmatinske reforme svijesti;

2. Reforma regionalnog školskog sustava

3. Vraćanje dalmatinskim, mediteranskim korijenima, a odbacivanje fizičkom silom i psihičkom prisilom nametnutog slaveno-balkanskog načina razmišljanja i ponašanja

Samo ove tri točke mogu dovesti do denacifikacije Dalmacije i pokretač su ekonomsko-socijalnog razvoja Dalmacije kao regije i svih njenih stanovnika.