Piše: Roko Karaman
Danas sam Dalmatin ne zbog dalmatskog jezika (kojeg ne znam), obiteljske povijesti, nekih posebnih vjerovanja i tradicije, nego prije svega zbog zločina počinjenih nad Dalmacijom.
S osjećajem epohalnog poraza i tuge, onoga što će me pratiti do smrti, znam kako sam samo zbog toga danas Dalmatin. Pokušaj genocida nad mojim (novim) narodom 1990. od strane velikohrvatske fašističke falange, dopuštanje bombardiranja mog rodnog Dubrovnika, ali i Zadra, Šibenika, Splita, Sinja, Metkovića, Ploča...; invazija na Bosnu i Hercegovinu u pokušaju otcjepljenja znatnog dijela te države i pripajanje RH, gašenje vode Zadru, a struje Splitu; 298 Dalmatina ubijenih na najbrutalniji način od strane fašističke diktature određuju me kao Dalmatina. Na selu u životu nisam bio duže od nekoliko dana, gradsko sam dijete i kada vidim seljake, nepismene i one s kupljenim diplomama, vlasnike trgovina, obrta i kafića u gradovima koja nisu njihova to je kao da gledam Indijance. Ali kada pomislim na masovnu smrt, svireposti i užase koji su planirani i izvršeni u ime nekakve Velike Hrvatske, kažem sebi sad više nisi Hrvat turskog porijekla, sad si Dalmatin zauvijek.
Prije ratova i mržnje devedesetih nisam točno znao šta znači nacionalna pripadnost. Pisao sam se kao Hrvat, moji preci su turskog porijekla, ali nisam znao da sam ovo ili ono. To mi nije bilo bitno, određujuće, nego više kao neka vanjska etiketa za bića koja su mnogo dublja i složenija. I nije me bilo briga. Maglovito je bilo to u mojoj glavi jer osim Roma, tradicionalno diskriminiranih, nisam mnogo sretao pripadnike drugih nacija. Gdje koji Srbin, Crnogorac ili Makedonac možda.
Osjećao sam se kao Dalmatinac, kako se zvala moja domovina, koju iskreno volim; nisam je mogao sagledati što je bilo dovoljno za ljubav, za stalni izazov, fascinaciju. Ok, znao sam da sam čistokrvni Dalmatinac rođen u Dubrovniku, jer Dalmacija je moj zavičaj. Pridjev hrvatski i imenice Hrvat i Hrvatska, bile su apstraktne riječi korištene u svakodnevnom govoru u narodnim izrazima, („Razumiješš li hrvatski?“, često mi je govorila profesorica iz hrvatskog) više književna, po pravilu konzervativne, patrijarhalne, skučene, komične, satirične, u najboljem slučaju kao oznaka za udaljenu živopisnost, ne i za mene kao čovjeka; i zato kao karakteristike neprivlačne i nejasne tinejdžeru koji je sazrijevao u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, u doba Novog romantizma, electro-popa, brit-popa, MTV-a, Madonne, George Michaela, Michaela Jacksona... koji je bio zapljusnut otvorenošću prema svijetu, svime što je dolazilo iz njega. Mjera privlačnosti bila je baš egzotičnost, tj. što čudnije, stranije, dalje, nerazumljivije, to primamljivije. Kako uopće može biti privlačno ono što znam kao svoj džep? Bio je to znak slabe inteligencije, tuposti, zaparloženosti, nekulture.
Uvijek kada bih putovao iz Dubrovnika rodbini u Split na velikoj zgradi kod Ploča čitao sam: „Elektrodalmacija“, sada čitam “Hrvatska elektroprivreda” i to mi je čudno. Vrlo rijetko se upotrebljavao taj pridjev hrvatski u službenim nazivima poduzeća i tvrtki, kao da je dolazio iz nekog drugog svijeta. I logično mi je bilo ne naglašavati nešto što nema veze s Dalamcijom, obzirom na to gdje se tvrtka nalazi. Kako može biti “Hrvatska elektroprivreda” kad se postrojenje nalazi u Dalmaciji. To je isto kao da piše kenijska ili uzbečka. Osjećam to hrvatski, taj višak riječi kao nešto tamno, neprozirno, kao stilsku grešku, simptom nečega što ne mogu imenovati, što istovremeno guši, uništava, razara. Kao zlo koje se nadvilo nad Dalamcijom. Nisam ni sanjao kako me vrijeme, u kojem je nastao ovaj novi naziv, čeka odmah iza ugla, u neposrednoj budućnosti.
To vrijeme stiglo je kao dugo pripremano uništenje moje zemlje, programirano, podzemno, u vidu najstrašnije apokalipse ljudskosti, i danas sam Dalmatin ne zbog jezika, obitelji, nekih posebnih vjerovanja i tradicije, nego prije svega zbog zločina počinjenih u Dalmaciji. S osjećajem epohalnog poraza i tuge, onoga što će me pratiti do smrti, znam kako sam samo zbog toga danas Dalmatin. Pokušaj genocida nad mojim narodom 1990. od strane velikohrvatske fašističke falange, dopušatnje bombardiranja mog rodnog Dubrovnika, Zadra, Šibenika, Splita, Sinja, Metkovića, Ploča; invazija na Bosnu i Hercegovinu u pokušaju otcjepljenja znatnog dijela te države i pripajanje RH, gašenje vode Zadru, a struje Splitu; 298 Dalmatina ubijenih na najbrutalniji način od strane fašističke diktature određuju me kao Dalmatina. Na selu u životu nisam bio duže od nekoliko dana, gradsko sam dijete i kada vidim seljake, nepismene i one s kupljenim diplomama, vlasnike trgovina, obrta i kafića u gradovima koja nisu njihova to je kao da gledam Indijance. Ali kada pomislim na masovnu smrt, svireposti i užase koji su planirani i izvršeni u ime nekakve Velike Hrvatske, kažem sebi sad više nisi Hrvat turskog porijekla, sad si Dalmatin zauvijek.
Po izlasku iz ratova, i više godina kasnije, imao sam problem s identitetom. Čovjek postaje netko kada mu drugi, potpuno drugačiji, to stavi do znanja, prizna u najdubljem smislu, kao djetetu odrasli, muškarcu žena, itd… Vrijednost se rađa iz suprotnosti jer ako mi netko tko je isti kao ja, u tome što treba identificirati, to učini, to nije dovoljno vjerodostojno. Realnost, ona prava, sastoji se iz nepomirljivih, transcedentalnih, sukobljenih stvari, i to je divno, ta igra i punoća raznolikosti znak su nečega živog. Zato treba biti pažljiv s drugima ali i sa sobom. I u jednom čovjeku ima više, nebrojeno osobnosti, koje se međusobno bore za prevlast. Život je vatra i bogatstvo. U mrtvom je sve jednako. Nema ničega.
Stvarnost je poslije ratova devedesetih najdublje i najšire određena zlom koje je počinjeno. Tu treba tražiti razlike i sličnosti, međusobnu identifikaciju. Dok nisam upoznao neke ljude iz Sarajeva, Hrvatske, Crne Gore, s Kosova, poslije raspada Jugoslavije, imao sam osjećaj nestvarnosti, svoje osobnosti. Sve je kao funkcioniralo, i iako sam bio svjestan službenih laži nije bilo živog čovjeka koji bi bio s druge strane, nebitno koliko se slažem s njim ili ne, u vezi bilo čega; nije bilo Drugog do li probušiti balon hermetički zatvorene fantazmagorije servirane u medijima.
Trajalo je to sve dok nisam u Puli, na jednom književnom festivalu, upoznao katalonskog pjesnika Quima Monzóa. Do tada sam vjerovao kako je Catalonia nešto divlje, mjesto puno terorista i divljaka koji se žele odvojiti od matične zemlje jer su blentavi. Tada sam shvatio, kako je situacija drugačija. Gaudí je samo najpoznatiji primjer zasebne katalonske kulture i borbe za sebe i svoju regiju na svim pozicijama ljudskog djelovanja. Sjećam se dok sam s Mozóom prolazio pored Arene, ujeo sam se za jezik jer sam za malo, onako usput bez razmišljanja, mu htio reći zašto ne piše na katiljanskom (španjolskom op.a).
Istinitost je nešto opipljivo, ljudsko, nesavršeno, oporo, prelijepo. U medijima se Dalmacija predstavljano kao i prije rata, kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije ubijeno 293 ljudi isključivo zbog svoje dalmatske nacionalnosti, kao da stotine tisuća starosjedioca: Dalmatina i Srba nije protjerano iz svojih domova kako bi se ostavilo mjesta za Slavene katolike iz BiH, Vojvodine i Kosova, kao da Dalmacija ne živi u medijskoj izolaciji u kojoj su dostupne isključivo informacije progurane od strane režimskih fake news medija, kao da se nije opljačkalo svo bogatstvo koje je Dalmacija imala; kao da tvornice nisu planski uništene, a radnici istjerani na ulice... I još uvijek je tako, izolacija je apsolutna. I da, radi se o govoru mržnje prema Dalmaciji i njenim stanovnicima, poricanju i neprenošenju istine u regiji koja je najviše propatila ovih 30 i kusur godina.
Zato mi je bilo ravno otkrivenju kada sam uspostavio komunikaciju s nekoliko ljudi u kojima je percepcija stvarnosti mnogo realnija. Osjetio sam kako se ponovo rađam. Oni su me vidjeli, razgovarali sa mnom kao s čovjekom, i time prešutno rekli: ok, nisi ti kriv za užase koji su utemeljili zajedničku realnost. Dalmatini, ljudi otvorenog uma sa željom za komunikacijom izvukli su me iz simulakruma laži velikohrvatske politike i režimskih fake news medija, samodostatnosti i samosažaljenja. Nadam se kako sam i ja njima bar malo pomogao u sličnom smislu, kako bi im istina života bila bliža i produbljenija.
Elite u Republici Hrvatskoj već se desetljećima trude ratne zločince i profitere, karikature od ljudi načiniti uzorima društva, a psihopatološke interpretacije i lažirane rekonstrukcije događaja, paranoidne teorije zavjere i obmane, priznati kao jedinu zbilja i vrhovni nauk. Na žalost, to im uspijeva, ali treba vjerovati kako će život pobijediti, pružiti otpor kao trava što niče u ruševini. Nejaka, ali uporna travica su svi oni koji pokušavaju zagrliti ovaj razvaljeni, propali svijet zvan Dalmacija, obnoviti ga makar malo i učiniti ga podnošljivijim.
Comments