Piše: prof. Mila Grubišić
Konstantno suočavanje Dalmacije i Dalmatina, odnosno Dalmatinaca s negiranjem njihove autentičnosti kulminiralo je ponižavajućim odnosom prema statusu ove povijesne regije.
Ono je logičan nastavak politike koju su sustavno i promišljeno provodile sve južnoslavenske i hrvatske vlade od 1921. do danas, s izuzetkom perioda vladavine Ustava SRH iz 1974. godine.
Dalmacija se još od 1870. godine, kada se prvi puta krenulo s ubojstvom njene tradicije, identiteta i osobnosti, suočava s falsificiranjem povijesti, kako bi se devalvirale ili potpuno potisnule u zaborav njene povijesne, kulturne, umjetničke, pa i sportske vrijednosti.
Sjećam se kako je Zadarskom sveučilištu godišnjica osporena 1996., kada je povodom 600-godišnjice trebala biti promovirana monografija Sveučilišta čiji su studenti prvu građansku obuku na latinskom i dalmatskom jeziku stjecali još 1396. godine. Obilježavanje događaja u najmanju je ruku bilo čudno. Gradska skupština tada je obilježila jubilej, ali bez prisustva rektora, dekana i većine profesora, bez studenata, još uvijek neobnovljenog sveučilišta, i uobičajenih gostiju. Resorno ministarstvo tada je, a i danas to čini, osporavalo je starost Zadarskog sveučilišta argumentirajući odluku nekontinuiranim radom.
Kako kontinuiteta ima, i to s tadašnjim stavom tog istog ministarstva možda najbolje pokazuje izvod iz teksta o povijesti Zadarskog sveučilišta, može se naći u Bečkom državnom arhivu.
“Dominikanci su Zadar 1393. godine proglasili pazarnim gradom. Tim statusom grad je stekao određene slobode, između ostalog i u prosvjetnoj upravi. Gradski magistrat obratio se molbom dominikanskom provincijalu neka pošalje profesore koji bi omladinu podučavao osnovama latinskog i dalmatskog jezika i sintakse, matematici, geometriji, teologiji, povijesti, medicini, filozofiji, pravu, ekonomiji i drugim za to doba bitnim predmetima. Dominikanci su ne samo poslali profesore, već odredili i prostor za tu svrhu i potpuno ga opremili. Tako je Zadarsko sveučilište (Universitas Iadertina) započelo svoj rad 1396. godine, čime su postavljeni temelji organiziranog obrazovanja u Dalmaciji. Prvi zakon o školstvu donijet je 1397. godine. Prema ovom zakonu, škole su se dijelile na gramatičke škole i gimnazije. Navedene su škole u kojima će biti osnovane gimnazije i škole u kojima će biti gramatički razredi, ali je ostavljena mogućnost da se i u onim školama u kojima postoje samo gramatički razredi otvore gimnazije, ako se za to stvore uvjeti. Gramatičke škole i gimnazije bile su pod patronatom gradskog magistrata, dok je Sveučilište bilo pod upravom dominikanskog reda. Zadar je bio na spisku sveučilišnih gradova, ali je zbog nerentabilnosti Sveučilište umalo ukinuto 1778. godine, ali je na zahtjev Gradskog magistrata opstao. Odredbom Carskog vijeća od 1. rujna 1797. godine, uz latinski i dalmatski, u škole se uvodi i njemački jezik. Pred dolazak Francuza na vlast u Dalmaciji, 1807. Sveučilište se gasi. To je izazvalo negodovanje, ali se ništa nije moglo učiniti po tom pitanju.”
U poslijeratnoj Jugoslaviji, kada je 1946. godine službeno obilježeno 550 godina Zadarskog sveučilišta, jubilej nije bio sporan. On sigurno nije bio obilježen na osnovi pretpostavki. Tada je Dalmacija bila autonomna pokrajina u sastavu Federalne Narodne Republike Hrvatske, no nekoliko mjeseci kasnije, Dalmacije nema u Ustavu NRH niti u Ustavu FNRJ, a od zamisli vraćanja Zadru statusa sveučilišnog grada, ostalo je samo prazna riječ. Tek 1974. Split dobiva svoje sveučilište, a Zadar humanističko-filozofske studije koje administrativno spadaju pod Splitsko sveučilište. Zadarsko sveučilište obnovljeno je 2002. Godine.
Zanimljivo je kako se argumenti kako se povijesne činjenice vezane uz Zadarsko sveučilište treba preispitati zbog diskontinuiteta ne odnosi se i na neke druge “diskontinuitete” koji su pratili rad nekih drugih odgojno-obrazovnih i visoko obrazovnih ustanova u drugim dijelovima Republike Hrvatske. Tako se, na primjer, uporno tvrdi kako je Zagrebačko sveučilište nastalo 1666. iako je nastalo 1869.
Falsificiranje sportske povijesti, one nogometne posebno, u Jugoslaviji je praktično započelo stvaranjem prve jugoslavenske države. Beogradski, pa i zagrebački sportski „povjesničari“ prosto su se utrkivali kako bi dokazali, čija je nogometna starost autentičnija i starija. Hrvatska nogometna historiografija pojavu prve nogometne lopte u gradu pod Sljemenom poistovjetila se s početkom najpopularnije igre u tom gradu. Srbijanski su im povjesničari uzvratili “argumentom”, kako je lopta kod njih zaskakutala još 1892. godine. Tvrdili su, pa tim povodom i službeno zapečatili njen datum 19. svibnja 1896. Tog datuma su navodno, kod Nebojšine kule, podno Kalemegdana, međusobno igrale dvije sekcije Beogradskog gimnastičkog društva “Soko”, za što je posebno zaslužan izvjesni Andra Nikolić, osnivač prvih loptačkih sekcija u Srbiji.
U tom smislu, vještog baratanja povijesnim činjenicama, i njihovom (zlo)uporabom u prigodnim prilikama, poučna je knjiga Pet desetljeća državnih prvenstava, izdana 1975. godine, u kojoj brojni bezimeni autori, pozivajući se na povijesnu 1891. godinu doslovno pišu: “Dvanaest godina kasnije (1903) osnovani su prvi klubovi: u Beogradu “Soko” i “Srpski mač”, u Kragujevcu “Šumadija”, a u Zagrebu “NK Zagreb” i “Hrvatski akademski šport klub” (HAŠK), koji se u početku zvao samo “Akademski šport klub”. Od njih su stariji subotička “Bačka” osnovana 1901. i “Cetina” iz Sinja, te “Dalmatin” iz Splita koji su osnovani 1890.”.
Svi ovi podaci, činjenice, o pionirskoj ulozi zagrebačko-beogradskih nogometnih klubova, zasnovani su na “rekla-kazala” izvorima, bez materijalnih činjenica, pa čak i autori vjerojano postiđeni zbog izrečenih neistina, počešće koriste riječ – navodno, nego pouzdano utvrđeno.
Dalmatinci suočeni s bestidnim falsificiranjem postojanja prvog sveučilišta na prostoru bivše Jugoslavije, digli su ruke od ispravlja one krive stvari mrtvom nogometnom magarcu, ali kako sami ne bi ispali tovari, potegli su u više nego argumentiranoj “Maloj povijesti dalmatskog sporta” (autora Laura Girardija), niz neoborivih činjenica, koje bjelodano kompromitiraju i velikosrbijanstvo i velikohrvatstvo tamošnjih nadri povjesničara. Knjiga u Republici Hrvatskoj nikada nije tiskana jer je pisana na dalmatskom jeziku, a i ruši niz lažnih istina o hrvatskom i jugoslavenskom sportu uopće.
Pri Zadarskom sveučilištu djelovalo je gimnastičkom društvu unutar kojeg je djelovala nogometna sekcija još 1790. godine, ali nikome nije padalo na pamet, na ovoj osnovi potezati priču o „službenom“ početku nogometa u Zadru i ovom dijelu bivše države. Pa čak ni Lauru Girardiju.
Nepobitno je utvrđeno, kako su onu prvu i pravu službenu nogometnu utakmicu na prostoru Balkana odigrali francuski “Le Havre” i splitski “Dalmatin” na Dan Dalmacije, 26. veljače 1891. godine. Utakmica se odigrala na placu u splitskom kvartu Spinut, tamo gdje je danas sportsko-rekreacijska zona s nogometnih igralištem i nekoliko teniskih terena. Da se to zbilja zbilo svjedoči članak u “Le Havre journal”, navodeći na neobičan način ishod susreta: “nisu kao pobjednici izašli Dalmatinci, jer dok su naši momci zabili samo sedam, dok su Splićani zabili više nego jedan, ali manje od sedam golova. Momcima iz Splita ne smijemo zamjeriti na lošoj igri, jer su se tek lani osnovali.”
Zagreb i Beograd mogu falsificirati koliko im srce želi, no točni činjenični podaci, prije ili poslije, nađu put do javnosti. Tako je i kip Gaja Lauberija s loptom, koji je pronađen u selu Gardun pored Trilja još jedan nepobitan dokaz o tome kako je Dalmacija uvijek bila ispred svoga vremena. Falsifikatori povijesti mogu samo plakati nad činjenicama.
Comments