piše: Livia Marini
Prilikom obilježavanja 80. godišnjice antifašističkog ustanka, gradonačelnica Siska, Kristina Ikić-Baniček izjavila je kako se nikada ne smije zaboraviti cijena slobode koju danas živimo. Zato je naša dužnost, dodaje, ustrajati u izgradnji društva zasnovanog na vrijednostima i idealima humanizma i nenasilja.
U pravu je gradonačelnica kada dovodi u vezu slobodu i humanizam. Najkraće rečeno, humanizam je pravac koji naglašava najveće vrijednosti ljudskih bića kao moralnih, razumnih i slobodnih. Društvo posvećeno humanističkim idealima vodi računa o sveobuhvatnom razvoju ljudi koji postaju sposobni prosuđivati o pitanjima dobra i zla, uspostaviti međusobne odnose i preispitati vrijedne oblike života. Pogled na obrazovanje najbolji je pokazatelj je li društvo stoji na humanističkim ili nekim drugim načelima.
Iz humanističke perspektive cilj obrazovnih institucija je osposobiti djecu razumnom i analitičkom razmišljaju. Danas se kritičko mišljenje često povezuje sa općim nepovjerenjem. Ali, ideja je zapravo u biti potpuno suprotna. Dijete ili odrasla osoba koja zna analitički razmišljati, sposobna je ostalim članovima zajednice ponuditi dobre razloge za svoje prijedloge koji bi svima bili prihvatljivi. Kako bi se analitički razmišljalo potrebno je razumjeti druge ljude, njihove težnje i interese, njihove poglede na svijet i njihove potrebe. Tek se tada mogu osmisliti razumni prijedlozi. Međusobno povjerenje preduvjet je suživota koji se temelji na humanističkim vrijednostima. Ako, slušajući druge, ne razmišljamo o njihovim argumentima, već pokušavamo otkriti njihove skrivene namjere, tu nema prostora za dogovore i uspostavlja se zakon jačeg.
Razum se u humanističkoj literaturi često vidi kao put do slobode. S jedne strane razum nam pomaže u preispitivanju kulture u kojoj živimo i njenom odbacivanju ukoliko procijenimo kako je duboko pogrešna. Škola bi mogla odigrati ključnu ulogu u borbi protiv patrijarhalnih matrica i pomoći djevojčicama kako bi razumjele i, ako žele, odbacile nametnute uloge. Djevojčice mogu uvidjeti kako su jednako sposobne kao dječaci, da nisu dužne same obavljati kućanske poslove i kako nema ničeg neprikladnog u tome da upišu tehničke fakultete. Škola, dakle, može značajno proširiti prostor njihove osobne slobode i autonomije.
S druge strane, škola može značajno prošiti i opseg javne ili političke slobode. Djeca se mogu osposobiti u prepoznavanju eksploatacije ili političke obmane i autoritarnost. Mogu znati kako put do boljeg života ne vodi jedino preko upisa na tehničke fakultete. Ukoliko se javno aktiviraju, politike se mogu drugačije osmisliti, resursi pravičnije raspodijeliti, a korupcija suzbiti. Tada bi se od svake vrste rada moglo dostojanstveno živjeti.
Ničega od navedenog nema u našim školama. Filozofija kao predmet se ukida, filološki fakultet (s pravom) nitko ne upisuje, a dualno obrazovanje širi se poput zaraze. Obrazovanje je postavljeno na temeljima potpuno suprotnim humanizmu. Profesor političkih i društvenih znanosti Pedro Flores Crespo nasuprot humanističkog vidi obrazovanje koje pomalo nezgrapno naziva modernističkim. Takvo obrazovanje u prvi plan stavlja razvoj ljudskog kapitala i ekonomiju zasnovanu na znanju. Sveobuhvatni razvoj sposobnosti pojedinaca za vođenjem slobodne živote i žive u pravednim društvenim aranžmanima, potpuno se zanemaruje. Ciljevi su isključivo ekonomsko-materijalistički.
Ukoliko na trenutnom tržištu radne snage nedostaje određenih profila, škole bi ih morale stvoriti. Dodatno, bilo bi dobro da radnici ne preispituju svoje mogućnosti i ne dovode u pitanju pravednost obrazovnih ishoda. Kako kažu iz resornog Ministarstva obrazovanja, za tehničare je najvažnije naučiti raditi, a ne i misliti.
Ekonomsko-materijalistička logika krupnog kapitala na još jedan način utječe na obrazovanje. S obzirom da je ukupni nacionalni profit (pitanje raspodijele uvijek je isključeno) ultimativni cilj, politike racionalizacije u obrazovanju su logičan ishod. Tamo gdje novac postaje cilj sam po sebi, za ljude više nema mjesta.
Humanizam je u školama ostao jedino u okviru takozvane nacionale grupe predmeta. I to nije nikakav propust, slučajni relikt prošlosti. Ovi predmeti obavljaju drugu važnu ulogu: kreiraju zatvoren i isključiv nacionalni identitet.
Promjene koje bruto domaći proizvod dižu na obrazovni pijedestal brišu dio humanističkog kurikuluma i blokiraju razvoj sposobnosti djece za proširenjem prostora osobne slobode. S druge strane, ono što od humanističkih predmeta ostaje, služi koruptivno-kompradatorskim političkim elitama kako bi se sakrili iza nacionalizma. Time se sužava prostor javne, političke slobode.
Slobodarskog humanizma o kojem gradonačelnica govori nema ni u tragovima. Ako se sad zapitamo zašto gđa Ikić-Baniček laže, potpuno ćemo promašiti metu. Pravo je pitanje zašto smo mi tako lako pristali da naše škole rade protiv naše djece.
Comments