Kad je jedan od koordinatora DDF-a za Split, došao u Kijev, odao je počast Frariju i ponio sa sobom dalmatinsku bandiru. Upravo izišao iz aviona zadirkivao je dok je prepričavao kako se borio sa sobom: ponijeti sa sobom Frarijevu dalmatinsku bandiru ili ne. Razmišljao je: “Mogu je kupiti i u Ukrajini, pa skoro je ista.” No ne. Ponio je svoju, jer je napravjena u Dalmaciji.
Gospodin Bralić svoju priču ispričao je na dalmatinskom dijalektu. Kao i mnogi drugi Dalmatinci iz sa šireg splitskog područja, ali i ostatka Dalmacije i gospodin Bralić – koji je morao otići zbog političko-ekonomske situacije u Dalmaciji – ne govori pravilno hrvatski knjiženi jezik u svakodnevnim situacijama.
Gospodin Bralić, rođen u dalmatskoj, splitskoj, obitelji u kojoj se govorio splitski govor, nekoliko je minuta kasnije u svojoj daljnjoj priči napomenuo je da bi želio još bolje naučiti dalmatski jezik. On dalmatski jezik jako dobro zna, drži privatne satove dalmatskoj jezika, jer niti jedna škola stranih jezika ne želi imati posla s tim, originalnim jezikom Dalmacije koji je zabranjen banskim dekretom Banovine Hrvatske 1939. godine.
Prema starom konceptu nacionalnosti bivše Jugoslavije nasljeđenu od Kraljevine Jugoslavije koja je taj koncept nasljedila od paranacionalne piramide prije njenog stvaranja 1921, a koji je dalmatsku pripadnost jedinstvenoj hrvatskoj naciji podredio krvlju, a ne umom i tako izbrisao dalmatsku nacionalnost, niti jedan čovjek se ne bi smio deklarirati kao Dalmatin/Dalmatinac, jer se Republika Hrvatska u svojih 28 godina neovisnosti, kao prije toga Socijalistička Republika Hrvatska, prije nje Narodna Republika Hrvatska, prije toga Nezavisna Država Hrvatska i napokon prije nje Banovina Hrvatska odlučno prihvatila francuskog modela nacionalnosti pa je „etnički Dalmatin“ nepostojeća kategorija u redovnom političko-pravnom životu. Postoje samo Dalmatinci kao regionalna pripadnost.
Taj se proces ubrzao posljednjih 5-6 godina pod utjecajem klerofašističke politike udruge „U ime obitelji“, profašističke vladavine Kolinde Grabar-Kitarović i HDZ-a, ekonomskom krizom što je rezultiralo takvim okolnostima koje su poticale na mržnju prema svim nacionalnim i drugim, prvenstveno seksualnim, manjinama. Ipak, putanja DDFa stoji nasuprot hrvatskom konceptu “demokracije” u kojem su nacionalizam “krvi i zemlje” i antimigracijski osjećaji porastali u istom razdoblju s popularizacijom populističkih stranaka, udruge „U ime obitelji“ i dolaskom na vlast još uvjek aktualne predsjednice Grabar-Kitarovič. Umjesto da se Dalmacija dijeli prema etničkoj i vjersoj osnovi, DDF zagorava suprotan učinak: jačanje jedinstva svih stanovnika u Dalmaciji, bez obzira na nacionalnu, vjersku i seksulanu i drugu pripadnost, zbog obrane Dalmacije od pljačke, korupcije, nepotizma i reintegriranje svih dijelova Dalmacije (onih u RH) u jednu autonomnu regiju.
“Da bi bio Dalmatinac, ne moraš biti etnički Dalmatin. Morate biti taj koji brine da Dalmacija postane uspješna zemlja i da dalmatski narod dostojanstveno živi “, rekla je Marita Vastić, lingvistkinja, leksikografkinja, rođena Splićanka.
Projekt Slavonija premijera Andreja Plenkovića gurnuo je Dalmaciju u središte novih korupcijskih afera koje će tek trebati biti istražene. Ta neočekivana turbulencija pogodila je regiju od 898.000 ljudi (popis 2011.) koja od 1991. nikako da uđe u neko optimistično razdoblje. Dalmatsko gospodarstvo, koje se u razdoblju 2014.-2016. ponovo počelo buditi, ostvarilo je pad od 4,6% na godišnjem nivou u II. kvartalu 2019., jer se lova, koja je bila namjenjena za dalmatinsko gopodarstvo, umjesto da se inputira u primarni cilj iz njega isisalo i injektiralo u korupcijske poslove po Slavoniji.
Dalmacija također doživljava kulturno nazadovanje. U Splitu, Zadru i drugim velikim gradovima promoviraju se novi orijentalni brendovi. Glavne zvijezde pop scene nisu Ariana Grande, Rita Ora (što je dokaz krah njenog koncerta u Zadru) i George Ezra, već Sandra Afrika i Jelena Karleuša. Zatvaraju se umjetnički centri, galerije i muzeji, osim onih koji se financiraju iz državnog proračuna. Kazališta gotovo više nitko ni ne posjećuje. Zahvaljujući velikim svjetskim brendovima otvaraju se kina u trgovačkim centrima (cineplexx). Studiji modnog dizajna bilježe pad upisa polaznika. Jedna od prvih odluka DDFa trebala bi biti vraćanje festivala mladih glazbenika u regiji kao drugačije vizije nacionalno/regionalnog ponosa Dalmacije. „Možda je konačno vrijeme za Dalmaciju“, rekla je u neformalnom interviju mlada Leona iz Zadra čija glazba spaja dalmatski etno stil s elektroničkom glazbom. “Shvaćamo da više ne trebamo čekati bolji život, možemo ga sami napraviti.”
Ne radi se samo o umjetnosti. Rastuća scena novih hip-restorana, barova i klubova privlači turiste. No, na žalost, većina takvih mjesta nisu dostupna građanima Dalmacije, jer cijene usluga i prozvoda nisu za njihov džep. One su skrojene za džep turista i to onih od višeg srednjeg staleža na gore. “Dalmacija bi mogla na neki način biti najzanimljivije mjesto u Europi.“ – rekao je Vladislav Davidzon, urednik časopisa Odessa Review, tromjesečnog časopisa koji se fokusirao na ukrajinsku kulturu i politiku, koji je ovo ljeto proveo u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, te na dalmatskim otocima od Raba do Mljeta. “Trebate krenuti sa stvaranje nacionalno/regionalne kulture i identiteta u stvarnom vremenu i prostoru. Gosti danas ne žele samo sunce i more. Trebate moderne sadržaje koji će goste ispuniti.”
Put Dalmacije do inkluzivnog identiteta bit će dug i mukotrpan. On datira od dana osnutka Dalmatinske akcije u prosincu 1990. godine. Ona – za razliku od drugih država/regija nastalih raspadom Jugoslavije – treba dati pravo na pripadnost svim svojim stanovnicima. Također bi trebala maknuti etničku pripadnost iz svih službenih dokumenata.
“Regionalnost (pripadnost regiji) ne bi trebala postati dio stvaranja regije.” rekao je Vedran Bralić, u jednom razgovoru samnom. „Koncept dalmatske regionalnosti znači da se krećemo u civilizirani svijet i da vidimo razvoj Dalmatina/Dalmatinaca kao dio svjetskog civilizacijskog procesa. Važno je kako se osoba odnosi prema Dalmaciji kao regiji, izgrađuje li je ili uništava. ”
Više od desetljeća nakon izlaska s konceptom DDFa (lipanj 2008.), mnogi još ne znaju kako izgleda dalmatska bandira, ne znaju za dalmatski jezik, ne znaju kao se zove dalmatska himna, mnogi ne znaju da je postojao Dalmatinski sabor, pa je pitanje identiteta ostala glavna razdjelnica u dalmatskom društvu. Dok jedni, DDF i oni koji ga podržavaju, žele stvoriti zdravo društvo, jaku socijalnu i demokratsku regiju sretnih i slobodnih ljudi, dok drugi i dalje misle kako je ZDS stari hrvatski pozdrav, te negiraju zlodjela počinjena u Jasenovcu. Trebat će godine i godine političke borbe kako bi se stanje u Dalmaciji dovelo na prihvatljivu demokratsku razinu. Tu DDF ima najvažniju ulogu.
“Regionalzacija i decentralizacija Republike Hrvatske ne smije biti po lingvističkoj osnovi, ni po religijskoj osnovi, ni po etničkoj osnovi”, rekao Roger Torrent, predsjednik katalonskog Parlamenta. “Treba biti po zakonu, po etosu i po građanskim pravima – po regionalnosti koja se neće pokoriti diktatoru bilo u Zagrebu, bilo u nekom drugom gradu. Ugledajte se na Kataloniju u kojoj su veći zagovorici neovisnosti Katalonije kroz povijest bili Španjolci nego Katalonci.”
To ne znači da Dalmacija nema ili neće imati desne ekstremiste. Postoji nekoliko takvih skupina, od kojih je najviše njih sadržano u navijačkim skupinama Torcida, Tornado i Funcuti. One potiču iz obitelji bliskih ustaškom režimu 1940ih, dobrovoljačkih jedinica stvorenih za vrijeme Domovinskog rata, ali i onih koji su uvezeni iz Vatikana i Rusije prije 5-6 godina. Sudeći po zanemarivoj potpori koju ekstrenmo desne stranke dosljedno dobivaju na izborima, ti su pokreti u Dalmaciji manje privlačni nego u većini drugih europskih demokracija. “No, diskurs etničke pripadnosti potpuno je uzurpiran od strane krajnje desnice koja promovira povijesnu neistinu da je Dalmacija oduvijek bila dio Hrvatske.”, rekla je Mila Grubšić, splitska povjesničarka. “I vrlo je marginalna, ali jako opasna!”, dodala je.
Osnaživanjem nove generacije Dalmatina/Dalmatinaca, često obojen religioznim konzervativizmom, ne samo zbog vjeronauka u školama – oni će samo političkim akcijama promocije dalmatske samobitnosti krenuti prema zdravijem smjeru. Marš ponosa u Splitu, više nije izraz prkosa LGBTIQ zajednice u kojem ima više pripadnika policije od sudionika, sada je to festival nade. U tim marševima sada ima i heteroseksualnih osoba koje podržavaju LGBTIQ pokret, prava LGBTIQ osoba i bore se za ravnopravnost svake pojedine osobe. Zajedničkim prodalmatinskim aktivizmom, pod kapom DDFa, možemo učiniti isto – doći do točke da se čuje za realne probleme Dalmacije i da prikupimo što više ljudi koji će se zalagati za Dalmaciju.
Generacija ljudi rođenih u Dalmaciji od neovisnosti Republike Hrvatske dobiva sve veći i veći politički zamah. No, žalosti ćinjenica što su gotovo svi antidalmatinski raspoloženi. Na nama je da radimo na tome da se stanje promijeni, jer samo administrativno-pravna podjela Republike Hrvatske na pet autonomnih regija: Dalmaciju, Istru, (Središnju) Hrvatsku, Primorsko-goransku regiju i Slavoniju mogu promijeniti stvari u Dalmaciji. Posebno pošto će taj čin pratiti i fiskalna decentralizacija. Ljudi moraju shvatiti kako borba za Dalmaciju nije čin pokušaja uhljebljivanja, već borba za svakog njenog stanovnika i svakog njenog radnika, za djecu koja dolaze iza nas.
Dubrovačka modna dizajnerica Paulina Consuo kaže da se osjeća jaz generacija svakodnevno: “Moja mama misli da vam država nešto duguje i da država mora brinuti za svakog svog građanina. To je istina. Ali, ja znam da moram računati na svoje vlastite snage, ako želim biti uspješna. Iako mnogi Dubrovčani misle kako Dubrovnik može, zbog svoje ljepote i povijesne važnosti, biti samostalna regija, ja znam da griješe. Dubrovniku je, kao i Zadru i Šibeniku i Sinju, mjesto u Dalmatinskoj regiji. (…) Nikada neću biti članica niti jedne stranke, no DDF ima šansu, samo je ljudi trebaju prepoznati. Kao poduzetnica znam da sam na programu DDFa postala poduzetnica i pokrenula vlastiti posao. S DDFom zapravo i možemo nešto postići, bez njega Dalmacija je mrtva.”
Comments