Knjiga o Dalmaciji (1)

Piše: Meri Laurentis

Kad je dalmatski pisac Anselmo Rosso napisao na dalmatskom jeziku „Knjigu o Dalmaciji“ ista je zabranjena, a Anselmo stjeran na splitski Katalinića brig gdje je ubijen. Donosimo izvode iz knjige.

Autonomija – vjekovna težnja stanovništva Dalmacije da odlučuje o svojoj sudbini. Nekada se ona ispoljavala kao borba za nacionalno oslobođenje (kao za vrijeme Austro-Ugarske), nekada kao borba i za nacionalno i za socijalno oslobođenje (kao u antifašističkom narodno-oslobodilačkom ratu), nekada kao bitka za ekonomsku i političku samostalnost a protiv unitarizma, centralizma i eksploatacije (kao u prvoj i drugoj Jugoslaviji), a nekada kao bitka protiv županizacije i metropolizacije (kao u Republici Hrvatskoj). Ovako ili onako, s trajnim ili privremenim, manjim ili većim rezultatima – ta težnja trajala je uvijek. Jer, sve bitne povijesne, ekonomske, etničke, kulturne i civilizacijske karakteristike Dalmacije – trajno i zakonito rađaju potrebu i težnju njenog stanovništva za autonomijom.

Zagora, Bukovica, Ravni Kotari, Konavle, Primorje i otoci – šest karakterističnih, međusobno različitih dalmatinskih subregija, koji čine jedinstvenu cjelinu. Mogla bi ovdje doći i mandolina, rera ili ganga ti tipični dalmatinski izraz radosti, veselja, humora, ponekad tuge, uvijek ljubavi, a nikad mržnje. Pogotovo ovdje mogu doći biblioteke, jer ih je dvostruko više nego naseljenih mjesta (888 biblioteka na 764 naselja), s tri i po puta više knjiga nego stanovnika (oko 3.388.000 svezaka na 986.000 stanovnika).

Dalmacija – danas jugoistočni dio Socijalističke Republike Hrvatska, koja je nastajala u raznim geološkim razdobljima. Ime se pojavilo, naravno, mnogo kasnije i to kao politički, a ne kao geografski pojam, a proteže se od vremena Ilira i ostalo je i opstalo sve do danas. Početkom pretprošlog stoljeća Dalmacija je bila poznata po političko-teritorijalnoj jedinici stvorenoj za vreme druge vladavine Habsburške monarhije. Danas se rasprostire na nešto više od 13.500 km2 i čini 5,28% teritorija SFR Jugoslavije. Na geografskim kartama Dalmacija je, uz Crnu Goru, najkršovitiji dio Jugoslavije, tj. izrazito planinski predio ispresijecan rijetkim rijekama, kanalima, putevima i željezničkim prugama. Pod ovo slovo mogu doći i vjerske zajednice, jer ih u Dalmaciji do 1947. bilo 34, kao i sajmovi, kojih još uvijek ima, iako su ih većim dijelom zamijenili robne kuće.

Učenici. Od kolijevke pa do groba, najljepše je školsko doba. Svi se uvijek u tome slažu, osim u vrijeme školovanja. Takvih koji se s time, privremeno, ne slažu ima u Dalmaciji oko 180.000, a to blizu 22% stanovništva. Prve osnovne škole otvorene su ovdje u XVII. stoljeću, a prve srednje 1778. Prve javne osnovne i srednje škole otvorene su za vrijeme Francuske vladavine Dalmacijom. Ukupan broj osnovnih i srednjih škola se danas kreće oko 630, s preko 11.000 odjela. Diljem Dalmacije učenici uče isključivo na hrvatskom jeziku, a druže se samo na jednom – učeničkom. Ne treba zaboraviti kako pod ovo slovo spadaju još neke karakteristike Dalmacije kao što su ujam i ulica. Ujma više nema, jer se više ne ide na mlin, a li je zato ulica sve više.

Električna energija je nešto čega se u Dalmaciji proizvodi relativno mnogo (mnogo više nego li se troši), ali su zato česte redukcije i zamračenja. Prve električne centrale podizane su u Dalmaciji krajem XIX. stoljeća (HE Jaruga n rijeci Krki puštena je u pogon 28. kolovoza 1895.), sve neke male i razbacane. Unatoč tome što je HE Jaruga bila mala, Šibenik je bio prvi grad na svijetu koji je dobio izmjeničnu struju. U XX. stoljeću izgradilo ih se dosta i to većinom na rijeci Cetini. Nema u Dalmaciji mnogo toga što počinje na slovo E, iako je danas sve elektronski.

Željeznička mreža u Dalmaciji je dugačka preko 900 km, a 0 km je elektrificirano. Nije mnogo, ali je znatno manje gusto nego u drugim krajevima Jugoslavije. Prve pruge izgrađene su još 1856., a najviše između 1869. i 1895. godine. U novije vrijeme pruge nisu građene nego ukidane, a cestovni promet potisnuo je željeznički. Možda će opet biti tako kad prođe sva ova kriza, a možda i neće. Ipak – brze elektrificirane pruge treba izgraditi.

Zdravstvena zaštita obuhvaća sve stanovnike Dalmacije. O bolesnicima se brine 26 općih i specijalističkih bolnica, s oko 12.200 postelja i oko 50 domova zdravlja. Najnovijih podataka baš i nema, ali procijenjeno je kako oko 3000 stanovnika Dalmacije dolazi na jednog liječnika opće prakse, a oko 165 na jednu bolesničku postelju. Međutim, opremljenost zdravstvenih ustanova lošija je nego ranije, jer društveni proizvod Jugoslavije ne može osigurati materijalno pokriće za onaj stupanj zdravstvene zaštite koji su Dalmaciji imali prije nekoliko godina.

Povijest Dalmacije je davno napisana, ali se stalno revidira. Partizanski osloboditelji pripremaju građu kojim će krenuti u detaljnu reviziju povijesti Dalmacije. Zna se da su na ovim prostorima još u paleolitiku ljudi lovili mamute. Stalni stanovnici, zemljoradnici i stočari pojavljuju se u mlađem kamenom dobu, neolitu – 6.000 – 3.500 godina prije naše ere. Brojna arheološka nalazišta svjedoče o tome. Od tih vremena stanovništvo se ovdje nikad nije ustalilo, ali ni prostor nikad nije opustio. Jedni su smjenjivali druge: Iliri, Kelti, Grci, pa onda Rimljani, Huni, Goti, Gepidi, Avari, Langobardi, Slaveni, Franci, Mađari, Bizantinci, Turci, Mlečani, Austrijanci, Francuzi, pa opet Austrijanci i na kraju Srbi i Hrvati. Poslije Turaka seobe se nastavljaju, ima i ratova, ali se ukupni uvjeti ipak stabiliziraju. Od 1870. ovamo se masovno doseljavaju Hrvati iz područja Hrvatske i Slavonije. Preko 110 godina ovo područje pripada Austrougarskoj, u okviru koje se Hrvati bore za izvjesne privilegije, pa i vlastiti teritorij, kojim će sami upravljati. Uspijevalo im je to samo privremeno i samo djelomično. Za vreme prve Jugoslavije pojam Dalmacije živi samo kao geografski, ali rijetko upotrebljavan. Tek u vrijeme antifašističkog narodnooslobodilačkog rata Dalmacija, u kojoj je osnovan prvi partizanski pokret u okupiranoj Europi, konstituira se kao autonomija s vlastitim organima vlasti, ali i orijentacijom na obnavljanje Jugoslavije uređene republikanski i federativno. 1945. godine na konstituiranju Vlade RH u Splitu, donijeta odluka o priključenju Dalmacije RH, uz garanciju autonomije u saveznom Ustavu. Status autonomije trajao je do donošenja Ustava Jugoslavije i ustava RH krajem veljače 1947. Ova se nepravda ispravila uspostavom Zajednica općina Ustavom S.R.H. iz veljače 1974. kada je Dalmacija dobila svoju ograničenu autonomiju. Najviši stupanj autonomije ostvaren je na osnovu Ustava 1974.

Kultura u Dalmaciji bila je mnogonacionalna i višejezična. Knjige se pišu, pjesme pjevaju i drame prikazuju. Preko 250 domova kulture, zadružnih, omladinskih i domova kulturno-umjetničkih društava. Sedam je profesionalnih, 3 dječja i dvadesetak amaterskih kazališta, koja godišnje izvedu i po 2.300 predstava, a broj posjetioca varira oko 550.000. U Dalmaciji ima 122 muzeja i 155 muzejskih zbirki. Časopisa je nekad bilo mnogo više. Broj kina je opao sa 135 na svega 35, a broj posjetioca na jednu petinu nekadašnjih. Broj radio i TV aparata je blizu granice zasićenja (skoro 500.000), tj. jedan televizor na 0,6 stanovnika. Poznate su slikarske, književne, kiparske i druge umjetničke kolonije u Dalmaciji (među prvima u Jugoslaviji), slikarski ateljei i brojne galerije u Splitu, Zadru, Šibeniku, Dubrovniku, Trogiru, Sinju, Makarskoj,… po otocima Izuzetno pod slovo K, u Dalmaciji može doći i kuriozitet, jer preko 3.000 umjetničkih djela u ovim galerijama potiče od darodavaca.

Dalmatin – je naziv originalnog stanovnika Dalmacije koji je zadržao svoje ilirsko, odnosno romansko prezime te kojemu su preci ilirskog ili romanskog porijekla i pričali dalmatskim jezikom. Za razliku od Dalmatina, Dalmatinci su stanovnici Dalmacije koji su slavenskog porijekla i koji pričaju jednom od varijanti južnoslavenskog jezika, najčešće hrvatskim. Ovaj naziv danas se često, ali pogrešno, upotrebljava za sve Vojvođane. Dalmatini su mirni, dobroćudni, uljudni i tolerantni ljudi koji izbjegavaju ratove i sukobe.

Ljudi –najveće bogatstvo Dalmacije, i to ne samo u figurativnom nego i u doslovnom smislu. Jesu tu i plodno more i resursi. Samo radom, ljudskim radom i znanjem, oplemenjeni su i obogaćeni ti prirodni resursi i stvoreni novi. Od ukupnog broja jugoslavenskih doktora nauka, u Dalmaciji je 17%, magistara i specijalista 27%. Postotak radno sposobnog stanovništva viši je nego u drugim krajevima Jugoslavije. Samo jednu trećinu zaposlenih čine radnici sa nižom stručnom spremom, nekvalificirani i polukvalificirani, a dvije trećine su kvalificirani, visokokvalificirani, sa srednjom, višom ili visokom stručnom spremom. Vrlo je značajan to stvaralački ekonomski potencijal. Brojevima treba dodati i solidne radne navike.

Matica dalmatska – najstarija kulturna ustanova u Dalmaciji, osnovana 1821. u Zadru, zabranjena 1921. Njena biblioteka, osnovana 1822., bila je jedna od najstarijih u Jugoslaviji. Raspolagala je s preko 600.000 naslova i preko 10.000 časopisa i listova. “Ljetopis Matice dalmatske”, koji je pokrenut još 1824. godine, bio je jedini u Europi s tako dugim neprekinutim periodom izlaženja. Svakako ovdje dolaze i migracije, kao trajna karakteristika Dalmacije. Samo u zadnjih nekoliko desetljeća zamijenjena je jedna četvrtina stanovništva na području Dalmacije. Nije to ni sreća, ni nesreća nego – realnost.

Naselja u Dalmaciji ima 764, među kojima 50 gradova. Sva sela su sela. Uz stambene zgrade na selu nalazimo staje, ambare, šupe, obori. Ovo je dalmatinski tip sela koji je nastao još početkom XVI. stoljeća. Poslije II. svjetskog rata nikle su nove kuće, popločane ulice, uvedena struja, izgrađeni vodovodi, robne kuće. Gradovi su međusobno dosta slični: u centru katedrala s trgom oko kojeg se šire zgrade na kat s trgovinom i zanatlijama u prizemlju, a periferija sliči na selo. Sve u svemu – i sela i gradovi nisu manje-više planski uređivani, pa je Dalmacija naj manje ravnomjerno urbanizirani dio S. Republike Hrvatske i SFR Jugoslavije.

Općina u Dalmaciji ima 24. Po broju stanovnika najveći je Split, pa Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Sinj…, a najmanji su Vrgorac, Pag, Ploče, Vis i Lastovo. Sve dalmatinske općine, kao i Dalmacija u cjelini, imaju usvojene prostorne planove, kao i generalne urbanističke planove za sve općinske centre i njihovu okolicu. To će značajno olakšati i donošenje prostornog plana S.R. Hrvatske, što se očekuje iduće godine. Granice dalmatinskih općina nisu se mijenjale od kraja 1800ih, te bi bio grijeh mijenjati ih.

Ceste u Dalmaciji dugačke su blizu 7.000 km, tj. 7 puta duže nego li je duljina željezničkih pruga. Suvremeni kolovozi novijeg su datuma i dugi su oko 5.000 km. Zajedno sa željezničkom mrežom i morskim linijama znače ne baš dobru povezanost dalmatinskih gradova, a prema Zagrebu još ne postoji autocesta koja bi glavni grad S.R. Hrvatske spajala sa Zadrom i Splitom i s Jugoslavijom, kao i sa susjednim državama i Europom.

Pošta je ustanova preko koje se neko pismo, dokument ili valuta šalju primatelju. U Dalmaciji imamo oko 420 poštanskih ureda. Na svakih 2000 stanovnika po jedna. Prvi poštanski ured u Dalmaciji podignut još 1737. godine na Hvaru od strane Mletačke Republike.