Piše: Meri Laurentis
Nastavljamo s citiranjem najvažnijih djelova knjige „Knjiga o Dalmaciji“ zbog koje je dalmatski pisac Anselmo Rosso ubijen u kazamatu na Katalinića brigu.
Ravnopravnost – filozofija i etika, koja je jedina mogućnost kako bi na ovom prostoru ljudi živjeli mirno i dugovječno. Etnička šarolikost Dalmacije je njena stoljetna karakteristika. Još kad je 535. – 1102. Bizant vladao ovim prostorima pored Dalmatina bilo je i Grka, Talijana, Hazara, Saracena, Ilira itd. Svi koji su se poslije doselili, poput Slavena mijenjali su nacionalni sastav stanovništva na ovom tlu, ali je raznolikost ostala. Kad su Mlečani prvo pobijedili i otjerali Turke i kad su Turci ponovo počeli prodirati na zapad, došlo je do poznate seobe Slavena. Još prije toga u XV. i XVI. stoljeću Turci su ovdje naseljavali slavenski živalj. Mleci poslije dovode Talijane. Nakon pada Mletačke Republike, Napoleonove trupe dovode sa sobom Francuze i Katalonce, a nakon pada Francuske 1815. Austrija dovodi Austrijance. Od 1740. doseljavaju se Slovaci, a u drugoj polovini XVIII. stoljeća Rumunji. Nastavljeno je s doseljavanjem Srba i Hrvata iz Like, Srbije i Bosne. Poslije I. svjetskog rata iseljavali su se iz Mađari, Nijemci i Rumunji, a doseljavali Srbi iz Like, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Srbije. Poslije II. svjetskog rata iz Dalmacije je istjerano se oko 300.000 Dalmatina i Talijana, a doselilo oko 370.000 katolika i pravoslavaca iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije. Nakon „Domovinskog rata“ iz Dalmacije je prema podacima MUP-a istjerano više od polovice njenog stanovništva, a doseljeno oko pola milijuna katolika iz BiH Srbije, Kosova i Crne Gore. Kako drugačije živjeti nego miru, radu i međusobnom pomaganju i stvarajući odnose nacionalne ravnopravnosti. Tu i tamo su ti odnosi narušavani ili izigravani, ali u svijesti ovoga življa i klimi ovog podneblja je to jedina solucija koja otvara perspektive. No, što se tiče ravnopravnosti ne misli se samo na nacionalnu ravnopravnost i suživot, već i na vjersku, rodnu, spolnu, seksualnu, rasnu, jezičnu, kulturološku i svekoliku drugu ravnopravnost.
Bajamontijevo kazalište – najstarije je moderno kazalište u Splitu. Ono se svečano otvorilo 27. prosinca 1859. pa je po tome najznačajnije kazalište u Dalmaciji. Kazalište je davalo predstave na dalmatskom jeziku, nešto rjeđe na talijanskom i slavenskom narodnom jeziku, koji se danas naziva hrvatski. Ako se gleda o suradnje na prostoru Jugoslavije među prvima je bilo ovo kazalište. Od 1859. godine, ovo kazalište je izuzetno poticajno djelovalo na razvoj dramske i operne umjetnosti dalmatskog i talijanskog naroda u Dalmaciji, kao i na razvoj kazališta i kazališne umjetnosti općenito. Sjajne predstave, briljantno odigrane uloge, prekrasne scenografije i kostimi – sve to ostaje neizbrisivo. Dana 15. svibnja 1882. Bajamontijevo kazalište nestaje u plamenu kojeg su potpalili predstavnici Narodne stranke, preteča kasnije Hrvatske stranke prava i ustaškog pokreta.
Sport i sportaši također su značajni za Dalmaciju. Sportaši iz Dalmacije osvojili su najviše medalja za Jugoslaviju otkako se ova država natječe na Olimpijskim igrama, isto tako i na svjetskim prvenstvima i na europskima. Prvi organizirani oblici sporta na području Dalmacije su bile streljačke družine (u Šibeniku 1777, u Zadru 1790). Sredinom XVIII. stoljeća niču mačevalačka, a sredinom XIX. stoljeća gimnastička društva. Veslački klub „Iadria”, osnovan u Zadru 1885. godine. Nakon što su aktivisti Narodnjačke stranke zapalili klub, te pritom ubili nekoliko ljudi, 1908. rađa se klub „Jadran“ koji postoji i danas. Pod slovom S trebali bi navesti i suše koje su bile redovita pojava u „žednoj Dalmaciji“. Suše su nailaze svake, a trajale su od ožujka do studenog. Temperature ljeti bi se redovito peljalo preko 45°C, vode nije bilo ni za piće ni za zalijevanje poljodjelskih uzgoja. Oni bliže rijekama i jezerima imali su sreće ako te godine rijeka ili jezero nije presušilo. Najteže je bilo na otocima u kojima nikako nema pitke vode. Nakon II. svjetskog rata tome se doskočilo time što su izgrađivani vodovodi koji su spojili kopnene rijeke s otocima. Tako otoci Brač i Hvar dobivaju vodu iz rijeke Cetine, Korčula, Lastovo i Pelješac iz rijeke Neretve...
Turizam spada u one grane koje bi u Dalmaciji tek trebalo razviti na kvalitetan i prihvatljiv te samoodrživ način. Otoci, planine, stare zapuštene kuće i crkve, jezera, kulturno-povijesni spomenici, arheološka nalazišta, lovišta, terme i lječilišta, stare igre poput Alke i Moreške, klapska pisma, vinski putevi, maslinarski putevi, biciklističke i bjakerske staze – potencijal su još uvijek nedovoljno uređen i neiskorišten. Turistima trebaju izazovne destinacije pune sadržaja, pa makar i izmišljenog ne samo plaža, sunce i hotel. Nedostaje malo investicija i marketing, za koji kao da do sada nije bilo smisla na ovom području.
Ugostiteljstvo – gospodarska grana usko vezana uz turizam. U Dalmaciji imamo oko 14.000 poslovnih jedinica i preko 30.000 zaposlenih u ugostiteljskoj djelatnosti. Konobe i kafiće, slastičarnice i pizzerije uračunate su ovdje samo ako su prijavljeni. Među njima je 165 hotela i 20 motela, s preko 28.000 kreveta. U kavane se, ipak, ne ide kao nekad, jer su cijene i zarade, pa i kvaliteta usluga, neujednačeni. Zato je i promet promjenljiv. Mnogi kafići se zatvaraju, ali se i otvaraju novi. Teško je skupiti točne podatke. A i promet ne ovisi samo od osnovne djelatnosti.
Temperament – pojam za koji u rječniku piše da je to skup psihičkih svojstava koji se ispoljavaju u ponašanju čovjeka i u njegovim postupcima; narav, priroda, karakter… “Ova naša dalmatinska raznolikost ravnica, brda, planina, visoravni, otoka ima svoje boje, svoju atmosferu, svoje klime, svoju floru i faunu, svoje specifične pejzaže, općenito ona je u braku s našim narodom rodila jedan naročiti tip čovjeka, s naročitim držanjem u svijetu i društvu, s posebnim načinom reagiranja na pravdu i nepravdu, osjetljivosti, posebnom kombinacijom čvrstoće i mekanosti, gotovo tvrdoglavosti sa sentimentalnom mekoćom, racionalnosti s romantičarskim sanjalaštvom…,” tako je pisao poznati pjesnik S. I. Brays o dalmatinskom temperamentu.
Dinara je najduža i najviša planina u Republici Hrvatskoj, pa tako i u Dalmaciji. Duga je 100 km, a široka između 7 na sjevernom dijelu i 15 km na južnom dijelu. Ističe se s 1086 m udaljenosti. Njen najviši vrh je Troglav (1913 m) i nalazi se u BiH. Najviši vrh u hrvatskom dijelu Dinare je Sinjal (1831 m) i najviši je vrh u S.R. Hrvatskoj. Po svemu tome Dinara spada u male i niske planine, ali se jasno ističe u reljefu Dalmacije. Pitoma je ovo planina i zato naseljavana od najstarijih vremena. Danas je na njenim padinama i u podnožju oko 100 većih i manjih naselja. Najbliži gradovi su joj Sinj, Knin, Vrlika i Livno u BiH. Biljna raznolikost područja planine Dinare obuhvaća veliku raznoliku skupinu biljaka prilagođenu životu na veoma različitim zemljištima i vremenskim uvjetima te klimi područja planine Dinare koja zna varirati po više faktora kao što su nadmorska visina, insolacija (izloženost suncu) te debljina zemnog pokrova te vrsta tla. Po dostupnim podacima na području planine Dinare postoji oko 750 biljnih vrsta, od kojih je više od 110 posebno zaštićeno a 55 je endemskih. Današnja republička granica između S.R. Hrvatske i S.R. BiH na planini Dinari proteže se duž tako zvane linije Mocenigo, po kojoj su u XVIII. stoljeću bili razgraničeni posjedi Otomanskog carstva i Mletačke Republike. Nakon Morejskog rata od 1715. i mira u Požarevcu 1718. godine, tu su graničnu liniju u razdoblju od 1721. – 1723. na terenu utvrdili mletački providur u Dalmaciji Alvise Mocenigo i otomanski opunomoćenik Mehmed Sialy. Dinara je za vrijeme II. svjetkog rata bila dragocjeno uporište dalmatinskih partizana i narodnooslobodilačke vojske u antifašističkoj borbi za oslobođenje. Na njenom tlu su formirane prve antifašističke brigade u okupiranoj Europi i narodnooslobodilački odbori.
Hazari – pripadnici nomadskih plemena turske jezičke skupine, koji se prvi put spominju u V. stoljeću u stepama sjevernog Kavkaza. Sudeći po nalazima u blizini Imotskoga, boravili su i na ovom prostoru. Najzanimljivije je to što se na istim slojevima nalaze simboli triju religija: kršćanske, islamske i hebrejske. Tolerancija, evolucija ili stjecaj okolnosti – tek treba utvrditi. U svakom slučaju arheološko nalazište u Imotskome pobuđuje interes svjetskih znanstvenika i… književnika.
Civilizacija. Ako se uzmu u obzir sve okolnosti pod kojima se Dalmacija razvijala – sve povijesne, geografske, etničke, ekonomske, kulturne i rezultati, koji su u tim okolnostima, u razvoju, ostvareni, a naročito metodologiji koji su najviše i najčešće korišteni u ostvarivanju tih rezultata (znanje, razgovori i pregovori, komuniciranje sa okolnim svetom, saradnja, razmjena dobara, saborsko i skupštinsko odlučivanje, prožimanje kultura i tolerancija), neosporno je kako sve to zajedno čini Dalmaciju jedinstvenom i civilizacijskom zajednicom. Pogotovo ako se pod pojmom civilizacija podrazumijeva visok stupanj društvenog razvoja i kulture i ako se uzmu u obzir povijesne prilike koje su učinile kako bi ovo područje duže bilo pod Mlecima i Austrougarskoj nego u Turskoj. Pogled prema zapadu i sjeveru označio je razvoj kvalitetne, zapadne, civilizacije koja obiluje visokim stupnjem kulturno-umjetničkih vrijednosti, od istočne civilizacije.
Četrdesetčetvrta paralela presijeca Dalmaciju i podsjeća kako je ona za stupanj južnije od polovine puta između Sjevernog pola i Ekvatora. Paralela ide linijom Dobropoljana – Sv. Petar na Moru – Polača – Šopot – Benkovac – Parčić – Ervenik – Plavno – Strmica, pa dalje prelazi u Bosnu i Hercegovinu. Ta skoro, pa sredina između Severa i Juga ima svoju simboliku. Odupiranje nazadovanju i pogled prema demokratskom i razvijenom zapadu i sjeveru.
Tisak je tehnika i proces mehaničkog umnožavanja istovjetnih primjeraka teksta ili slika, odnosno fotografija. Tisak u Dalmaciji ima dugu tradiciju. Još su krajem XV. stoljeća svećenici tiskali Misale i Bibliju. 1528, pokrenut je na dalmatskom jeziku „El magazin dalmatun”, prvi časopis u Dalmaciji. „Yannuaro dalmatun” pokrenut je 1624. Politički list „Bandira”, pokrenut je u drugoj polovini XVIII. stoljeća, a izlazio je skoro 60 godina. 1815. pokrenut je politički dnevni list „El Pais“ koji je izlazi do lažiranja izbora za Dalmatinski sabor 1870. Bilo je i više listova na talijanskom, mađarskom i njemačkom jeziku. “Slobodna Dalmacija”, počela je izlaziti 1942. godine. Posle II. svjetskog rata pokrenuti su neki časopisi i novine na na jezicima nacionalnih manjina. Danas u Dalmaciji izlazi preko 20 informativno-političkih listova, na 5 jezika. Osim tiska, Dalmacija bi trebala imati i svoju televiziju koja će se baviti aktualnim događanjima iz Dalmacije i iz svijeta, imati vlastiti zabavni, dramski i kulturni program. Veliki broj Dalmatina i Dalmatinaca kupuje zagrebačke listove.
Comments