Piše: Marko Kosanović
Ovakvim obrazovnim sustavom kakvim imamo u RH, pa samim time i u Dalmaciji trebamo se zapitati: “Kakve to ljude stvaramo s lažiranim podacima u udžbenicima iz povijesti i jezika?”
Prije par dana, kolegica mi je navela osnovne vrijednosti koja su usvojila djeca koja s njenom kćerkom pohađaju 7. razred jedne splitske škole. Sasvim očekivano, rekla mi je, na satovima iz povijesti se reproduciraju laži o “hrvatskim zemljama” o postojanju hrvatskog jezika za vrijeme Ilirskog narodnog preporoda i o tome kako je bog Hrvat. Nastavnici hvale one koji se ugledaju na hooliganske skupine, te one koji ne nose zaštitne maske, jer prema nastavnicima te splitske škole, nošenje maski šteti što se onda objašnjava kao zarazom coronavirusa.
Sramota me je što je gore napisano sasvim očekivano. Nažalost, vrijeme u kojem se nalazimo naučilo nas je, ili bolje reći – naviklo nas je, prihvaćati laži, podvale i teorije zavjera kao realnost koja je užasna i poražavajuća. Ne mislim kako će se lako mijenjati navike onih koji su zadojeni govorom mržnje, lažima, teorijama zavjera i revidiranom povijesti, pa ćemo se prije ili poslije pomiriti sa stanjem koje nas okružuje, jer se ono mora mijenjati. Ponekad se pitam zbog čega, kao dio obrazovanja u adolescentskom periodu mladih, i to kao obavezan predmet, ne postoji materija koja bi djecu učila nekim osnovnim civilizacijskim vrednotama, općeprihvaćenim načelima i osobinama koje svakog od nas čine dobrim čovjekom?
Ne, to ne može biti povijest, jer cilj tog predmeta ne bi smio biti usvajanje gradiva u svrhu ocjena, niti biflanje napamet mnoštvo datuma i osoba važnih za povijest, a niti učenje o nečemu što je relativno, sklono reviziji i o čemu će se prava istina tek saznati. To mora biti predmet koji će ih učiti kako biti ljudi, pošteni građani čije će osnovne vrijednosti biti mir, istina, pravda, jednakost, tolerancija… Ali, neće o tome učiti i slušati zato što to moraju, zato što im treba još jedna lako zarađena petica u dnevniku ili zbog profesora, odnosno roditelja, već zato što bi te vrijednosti trebale postati dio njihovog bića. Zbog čega nitko o tome nije razmišljao?
Da, mislio sam i ja kako bi građanski odgoj mogao biti taj predmet, predmet koji bi išao u tom smjeru. No, budimo realni, ako je nešto slično i bila zamisao, ne vjerujem kako je koncept ispoliran do kraja. Građanski odgoj može proizvesti mnogo bolji efekt, ali pristup nastavi mora biti bolji od postojećeg. Često čujem kako se 45 minuta tog predmeta pretvori u neobavezno ćaskanje, kao što je nerijetko slučaj i sa satovima tjelesnog odgoja. Poslije mnogo godina čudit ćemo se što imamo (ne)odgojene građane s krivom kičmom. Ili je to vreme već stiglo? Ja sam u srednjoj školi imao sjajnu razrednicu koja je svaki sat razredne zajednice, nakon obveznih tema, posvetila građanskom odgoju. Način na koji nam je govorila o bitnim temama u društvu, obrazlagala i objašnjavala pojmove i radila sa nama učinila je da najveći dio razreda u srednjoj školi bude odgovoran građanin društva u kojem je znanje bitno, ali ipak sporedno, a ponašanje i odnos prema drugim ljudima na prvome mjestu. Nesvjesno je učinila to da je samo nekoliko od nas 28 pohađalo vjeronauk.
Kada smo kod već vjeronauka, kolegica mi je rekla kako se razredni kolege njene kćerke uglavnom vrlo lako odlučuju za sat vjeronauka, iako su neki od stavova i vrijednosti kojima ih uče u okviru tog predmeta vrlo upitni. Glavni razlog pohađanja vjeronauka nije to što djeca vjeruju u boga, već lako zarađivanje visokih ocjena što će na kraju podići ukupni prosjek po učeniku. Ipak, mnogi se odlučuju za vjeronauk, jer s crkvom treba biti u dobrim odnosima. Stoga, ne znam ni odakle bih počeo. Pa možda, od činjenice kako je u emisiji koju sam vodio na lokalnoj televiziji, nadbiskup splitsko-dalmatinski odbio reći zašto se kaje zbog govora mržnje prema Dalmaciji. Inzistirao sam na odgovoru, ali on to nije smatrao neophodnim i glatko je odbio to učiniti. Ipak sam preformulirao pitanje i naveo ga na tanak led, pa mi je rekao kako „će doći vrijeme kada se više nitko neće sjećati Dalmacije…“, te kako oni koji šire ime dalmatinsko umjesto imena hrvatskog biti izopćeni. “Oni koji se smatraju hooliganima su domoljubi koje treba štititi i ne ih kažnjavati za njihove male ispade, jer sve što rade rade za širenje hrvatske nacionalne svijesti.”
Pa hvala što ste me prosvijetlili saznanjem o vrijednostima koje RKC u Hrvatića veliča kao hrvatstvo. Dakle, svaki rasistički, homofobni i ksenofobni napad u kojima su mnogi izgubili dio tijela, pa čak i život; dilanje narkoticima; obiteljsko nasilje; sitni i onaj nešto krupniji kriminal; sve su to, prema našem presvijetlom nadbiskupu, djela kojima se širi hrvatska nacionalna svijest. Ili se to postiže otkupom grijeha i pokajanjem, jer je ovo potonje jedna od osnovnih kršćanskih vrijednosti? Ili je ono sada zamijenjeno revizijom povijesti, lažnim vijestima, teorijama zavjere i fizičkim nasiljem? Znam kako u crkvama ima ljudi koji se, zaista iz iskrene vjere prema onom u šta žele vjerovati, odlučuju na taj način života, ali u prvim redovima danas nemaju najbolje primjerke. Kao netko tko ne ide u crkvu to lako mogu primijetiti, a vjerujem kako bi ove činjenice još svjesniji morali biti oni koji u crkvu idu.
Najviše, pak, brine to što se ovih dana na društvenim mrežama često može pročitati o buđenju desničarskih pokreta, neonacista, fašista i ostalih koji su zastranili u razvoju misaonih sposobnosti i sposobnosti usvajanja znanstvenih činjenica i njihovih razlučivanja od lažnih informacija i teorija zavjere. Smatram kako se ni dana više ne smije čekati kako bi se ovakvi pokreti odgurnuli, ne na margine, već i iza margina naše realnosti, kako u Dalmaciji, tako i u ostatku Europe.
Pa, mi u Dalmaciji imamo fanove propagandne mašinerije Vladimira Putina?! Pa gdje su rasli ti ljudi, iz kojih su udžbenika učili, tko ih je odgajao i u koje su škole išli? Znaju li oni bilo što o najcrnjoj od svih crnih figura povijesti XXI. stoljeća? Znaju li što je pod direktnim i indirektnim naredbama tog čovjeka učinjeno možda baš njima? Ponekad sam u dilemi kako promatrati medijska izvješća o fašističkim pokretima u Dalmaciji. S jedne strane, znam kako je točno da problem mora postati javan, vidljiv i opipljiv svima kako bi se na pravi način rješavao, a s druge strane poludim kada o tim mračnim ljudima čitam na web stranicama crkvenih zajednica koje okupljaju ultra desničarske krugove društva. Poludim upravo zato što znam kako se ne mali broj mladih ljudi truje informirajući se o njihovim težnjama i aktivnostima. Mislim kako će ovo biti jedan od najvećih problema s kojim će se u bliskoj budućnosti susresti nova generacija pro dalmatinskih političkih aktivista, ali to samo znači kako će njihova misija biti još važnija.
Comments