Republika Hrvatska ima povijesnu šansu iskoristiti sredstva iz EU fondova kako bi se stvorila osnova za dugoročniji gospodarski rast. To je velika šansa, a čini se da na visokom političkom nivou nema svijesti kako ta prilika neće vječno trajati.
RH je na kraju 8ih i početku 1990ih bila daleko ispred država Istočne Europe. Onda nas je izolacionistička politika tijekom 1990ih, privatizacija i pljačka općih dobara unazadila. Nažalost, hrvatsko zaostajanje, a posebno zaostajanje Dalmacije se osjeća u svim sferama, ne samo ekonomskim, a time i socijalnim i ne može se preko noći promijeniti. No, narod mora shvatiti da postoje problemi koji se trebaju rješavati.
Slovenija također ima velikih problema, no ta je država na potpuno drugom nivou od Republike Hrvatske. No, Slovenija je i ranije bila na kvalitativno drukčijem nivou od Republike Hrvatske. Nažalost, RH nije nakon rata napravila nikakav priključak kako bi relativno poboljšala svoju poziciju, već se nastavilo s pljačkom javnih dobara. Par godina vlasti Ivice Račana malo je popravilo sliku, no u razdoblju od 2004. do 2011. nastavilo se s praksom opće pljačke, koja se nastavila 2015. Stoga je pozicija poslovnog sektora je u Sloveniji značajno drukčija nego u R. Hrvatskoj jer je u Sloveniji bilo manje pljačke javnih I društvenih dobara; Slovenci imaju puno razvijenije istraživačke kapacitete u poduzećima, što je značajno i za javni sektor jer jedno vuče drugo. Drugi razlog je nedostatak jače i konzistentnije politike na planu tehnološkog razvoja.
Slovenija je, k tome, zadržala svoju farmaceutsku industriju, elektroničku industiju, industriju bijele tehnike, kožno-prerađivačku industriju, tekstilnu industriju... To je kvalitativna razlika. Velika se poduzeća u R. Hrvatskoj nisu mogla zadržati u starom obliku, ali su se mogla restrukturirati da budu novi mehanizmi gospodarskog rasta. Stoga u hrvatskom gospodarstvu postoji strukturalna praznina. Postoje male tvrtke, ali one ne mogu egzistirati bez suporta velikih vrtki. Ili morate imati velike kompanije s kojima male tvrtke surađuju ili morate imati jaku tehničku infrastrukturu da podrži male firme. Morate biti kao Danska, koja ima sustav tehničkih instituta koji su dizajnirani da pomažu malim tvrtkama. U R. Hrvatskoj toga nema.
Nadalje, opasno je što je R. Hrvatska orijentirana na monokulturu turizma. Određene društvene grupe uz potporu politike dobro žive od rente, a to uništava sve ostalo jer ta monokultura blokira tehnološko poduzetništvo i povećanje produktivnosti. U R. Hrvatskoj čak nema ni svijesti da je živjeti isključivo od turizma pakao, a ne raj. Mi ničim ni ne opravdavamo to što zaradimo u turizmu, što je poseban problem. Da ne govorimo o skrivenim troškovima poput pritiska turizma na okoliš. Kad bi se sve to uračunalo, došli bismo do zaključka da je turizam u Hrvatskoj nisko profitabilna djelatnost od koje društvo nema nikakvu korist, već samo pojedinci. Mi se nalazimo u poziciji Grčke, Cipra, Malte i Španjolske – država koje također žive isključivo od turizma. No, za razliku od R. Hrvatske te države bar imaju razrađennu strategiju razvoja turizma zbog čega generiraju privredni rast baziran na monokulturi.
R. Hrvatska ako ne može ili ne želi sama graditi svoju industrijsku mrežu, mora postati dio nečije tuđe industrijske mreže kao što su Češka, Poljska, Slovačka i Mađarska koje su dio njemačke industrijske mreže. Ili Rumunjska i Moldova koje su dio francuske industrijske mreže. Gospodarski rast tih država baziran je i ovisan o rastu u Njemačkoj, odnosno Francuskoj. No, na koji rast smo mi vezani? Vezani smo na Sunce i more – prirodne pojave koje imaju i mnoge druge države. I da negdje na Jadranu padne jedna jedina bomba turisti se neće vratiti za deset godina. Stoga je krhkost našeg gospodarskog rasta velika. Zato je R. Hrvatskoj trebalo najviše vremena da izađe iz recesije.
Comentarios