Piše: dr. Nikola Visković
Dalmatinsko društvo – povijest to najbolje svjedoči – rijetko je ostajalo imuno na globalne potrese, a takav je slučaj i sa izazovima koji su aktualni u svijetu.
Globalna pandemija uzrokovana SARS-CoV-2 virusom, uz politička previranja i nestabilnost unutar same Republike Hrvatske, značajno su utjecali na ekonomsku zbilju Dalmacije. Posljedice su već sada osjetne, pogotovo za one koji se bave uslužnom djelatnošću, ali, ipak, konačnu snagu istih stanovnici Dalmacije će imati priliku osjetiti tek u predstojećem periodu. Nema dvojbe da je intezitet tih reperkusija mogao biti značajno slabiji da se u Dalmaciji radilo na dugoročnoj viziji razvoja – pri čemu se prvenstveno misli na proces jačanja institucionalnih okvira unutar kojih bi tržište slobodno funkcionisala u okviru socijaldemokratskih vrijednosti sjevera Europe – ali i na njegovanju pluralizma ekonomske misli koje bi taj proces trebao pratiti, odnosno, u konačnici, na stvaranju ambijenta za održavanje zdravijeg ekonomskog, pa i političkog, dijaloga kao preduvjeta za dugoročan razvoj i prosperitet.
Kako je to u značajnoj mjeri zanemareno, onda ne čudi da su u prvom planu tijekom prvih pandemijskih dana, pa i danas, dominantni ekonomski populisti koji slavodobitno ukazuju na propast globalizacije, ali i oni koji krah dalmatinske ekonomije vide isključivo u neoliberalnom kapitalizmu.
Političko-ekonomska stvarnost i njene nedosljednosti
Razumijevanje dalmatinske ekonomske stvarnosti prvobitno zahtjeva razumijevanje političke stvarnosti i njenih povijesnih prilika. Ona ekonomska se zasniva na fiziji društva koja je prvenstveno politička stvarnost, a iz koje se dalje crpe sva ostala ekonomska shvaćanja. No, i jedni i drugi u ovoj podjeli su oslobođeni bilo kakvih ekonomskih naela, pa su njihova gledišta značajno prilagodljiva ovisno od trenutka u kojem djeluju. O tome najbolje svjedoče ekonomski programi političkih stranaka, prošlih i sadašnjih, u kojima postoje značajne nedosljednosti u poštovanju ideoloških načela kojima su partije podređene – ukoliko takva načela za njih uopće postoje – u njihovom stvarnom djelovanju.
Zapravo zapaža se da takav odnos prema ideološkim načelima i nije neka značajna novina za dalmatinsko društvo. Usporedbe radi, u ranom XX. stoljeću pojava komunizma se ne zasniva toliko na klasnoj borbi – što je bila glavna ideološka okosnica djelovanja komunista širom svijeta – koliko na uviđanju prilike da se kroz komunizam, kao svježu i poletnu ideju, dođe do obnove dalmatinske državnosti nakon 1921. godine. Zanimljivo je da je identična sudbina pratila i dalmatinski liberalizam nekoliko desetljeća poslije.
Bitno je za daljnje razumijevanje ove teme i to da je post-socijalistička tranzicija samo u naznakama vodila prema uređenom kapitalističkom društvu, premda se ta tranzicija u potpunosti ostvarila stupanjem u NATO i Europsku Uniju. Politička stvarnost tog doba, u obličju velike birokratske mašinerije koju su u zalog ostavili bivši komunisti, stvorila je plodno tlo za razvoj kroni-ekonomije koja je prema svojoj prirodi podređena jačanju stranačkih struktura, a samim tim i sveukupnog državnog aparata. Za vladajuće društvo to je postalo mehanizam kontrole i planiranja ekonomskih ishoda, dok je za opozicijsko društvo to postala borba protiv neoliberalnog kapitalizma.
Ekonomija u doba pandemije
Pandemija coronavirusa je u značajnoj mjeri ukazala na slabosti i neodrživosti kroni-ekonomije, te na neophodnost redefiniranja institucionalnih okvira unutar kojih će se odvijati tržišni procesi gdje posebnu pažnju treba usmjeriti prema smanjivanju upliva državnog aparata u te iste procese. Ovo iz razloga što se snaga kroni-ekonomije ogleda upravo u moći državnog aparata da kontrolira i uređuje ekonomske ishode. Na primjeru Dalmacije to postaje sve očiglednije i prisutnije.
Ukoliko su ekonomske slobode nekakav indikator takvog stanja, onda je pad od četrdeset pozicija u poslednjih deset godina na razlčitim ljestvicama i više nego dobar pokazatelj da se dalmatinska ekonomija sve više utapa u spomenuti model. Tome treba dodati i ostale indikatore koji se vežu za političke procese, a jedan od njih je zasigurno i nedavno izvješće Freedom House organizacije koja Republiku Hrvatsku, a posebno Dalmaciju svrstava u hibridne režime među kojima su, između ostalih, Srbija, Mađarska, Poljska i Rusija – također države u kojima je kroni-ekonomija dominantan ekonomski model.
Međutim, najglasniji dalmatinski ekonomski stručnjaci i politički aktivisti rješenje vide upravo u obrnutom smjeru, odnosno u pojačanoj ulozi države u tržišnim procesima, ne bi li se time ostvarila fer i jednaka distribucija novonastale vrijednosti, ali i istovremeno obuzdao neoliberalni kapitalizam. Ovakav pristup ne začuđuje, posebice imajući u vidu njegovu političku profitabilnost, ali i iz razloga što je neoliberalni kapitalizam sinonim za kroni-ekonomiju. Dodatna profitabilnost proističe iz činjenice da je u ovakvim krizama najpogođeniji dio društva upravo onaj koji nema znatnu ili bilo kakvu korist od kroni-ekonomskog sustava. Rješenja se zato mahom zasnivaju ili na povećanju državne potrošnje usmjerene prema određenim socijalnim grupama ili na prijedlozima zakona kojim se obuhvaćaju te iste grupe, a koji nastoje izmjeniti njihove kakve-takve ekonomske aktivnosti – sve, razumije se, zbog poboljšanja njihovog životnog standarda.
Ovdje je već jasno da je neoliberalni kapitalizam u Dalmaciji neprijatelj koji služi kao prijetnja kojom se opravdavaju politike koje za cilj imaju osnaživanje ekonomske i adninistrativno-teritorijalne centralizacije i kontrolu ekonomskih ishoda, ali i drugih aktivnosti poput pljačke Dalmacije.
Budućnost ekonomskog tigra Mediterana
Postoji učestala praksa vladajućeg društva da dalmatinsku ekonomiju naziva i ekonomskim tigrom Mediterana. Premda nije najjasnije zbog čega, izgleda da se jedan dio društva na taj način pokušava uzdići (vlastitim) statističkim podacima prema kojima je dalmatinska ekonomija predvodnik ekonomskog rasta i razvoja na Meditranu. Ipak, globalna pandemija – a još će značajniju ulogu imati ekonomska kriza koja slijedi – razobličila je tu ekonomsku parastvarnost u kojoj obitava dio društva.
Uistinu, budućnost dalmatisnke ekonomije je nikad neizvjesnija, a nekoliko je razloga za to. Prvi se ogleda u dubokoj podijeljenosti društva koja poprima sve radikalnije obrise. Drugi se ogleda u ovisnosti dalmatinske ekonomije isključivo od turizma koji će značajno biti pogođen tijekom trajanja pandemije i onime što slijedi iza nje. Treći u stranačkom menadžmentu javnih preduzeća koja postaju sve veći teret za državni proračun, ali i proračune jedinica lokalne samouprave, čak i u stabilnim vremenima, a kamoli kriznim. Četvrti, i konačni, razlog leži u diskutabilnim državnim i lokalnim investicijama koje utječu na povećanje javnog duga, ali i na konkurentsku poziciju Dalmacije na unutrašnjem i međunarodnom tržištu.
Svi spomenuti problemi, odnosno izazovi, zahtjevat će političko-ekonomski dijalog za koji se trenutna intelektualna i politička struktura ne čine spremnim, ali ni sposobnim. Ukoliko postoje namjere da se dalmatinsko društvo povede prema prosperitetu, onda će to zaista biti mukotrpan posao koji iziskuje obostrane kompromise i pluralizam političko-ekonomske misli prije svega.
U suprotnome, crnogorsko društvo će ostati zaglavljeno u različitim stvarnostima, a najveću cijenu će platiti sve buduće generacije – bez obzira da li su im krvna zrnca čisto plava, čisto crvena, odnosno čisto ljubičasta.
Kommentare