Piše: Bruno Katić
Istini za volju Dalmacija nikada nije bila nešto posebno razvijena kada se uspoređuje s visokorazvijenim državama i regijama Europe i svijeta, ali je za njene prilike bila pojam razvijenosti, najrazvijenija regija na Mediteranu s BDP/pc od $30 000.
Dovoljno je malo proći Dalmacijom, pa uočiti zapuštenost, pustoš i propast. Višegodišnje, višedecenijsko. Dojmovi su još porazniji kad se u Dalmaciju ulazi s istoka, iz Bosne, pa i iz Hercegovine. Sa sjevera, iz Like. Kontrasti između sve vidljivije sređenosti s njihove i zapuštenosti i propadanja s naše strane granice, još su uočljiviji. Treba obratiti pažnju recimo samo na ceste, pruge, kanalizacijsku mrežu, na ono što se vidi iz auta ili autobusa. Već površna slika o zapuštenoj materijalnoj infrastrukturi dovoljno govori kako se danas živi u Dalmaciji.
Uz slabo održavane ceste, pogotovo lokalne i regionalne, bezbroj je divljih deponija. Skoro neprekinuti niz. Kraj većih i manjih mjesta, svejedno. Slika nemara i nereda. Slika neodgovornosti. Slika države u kojoj Dalmacija živi.
Svojevremeno prva regionalna željeznička mreža u ovom dijelu Europe, uz kanale i melioracije simbol marljivosti i nekadašnjeg uspona Dalmacije, u žalosnom je stanju. Tamo gdje nije ukinuta, a malo je takvih dionica, željeznički promet i transport s propalom infrastrukturom i devastiranim vlakovima odvija se sporije nego kad su pruge puštane u promet. Putuje se nesigurnije nego prije više od stoljeća i pol. Mnoge pruge odavno su ukinute. Šine uklonjene, najčešće pokradene. Mnoge upravne zgrade i stanice avetinjski su napuštene. Urušene. Kao scenografija za filmove čija se radnja događa u zaboravljenim krajevima u kojima je život na izdisaju.
Ni traga od nekadašnje dobre željezničke povezanosti dalmatinskih mjesta, od održavanih pruga i ljupkih malih stanica, od urednog osoblja, od precizno točnih redova vožnje. Održavanje ono malo preostalih pruga svelo se na otaljavanje. Malobrojni putnički i teretni vlakovi na domaćim linijama prometuju s dva, nerijetko samo s jednim išaranim i prljavim vagonom. Zbog velikih kašnjenja i nerijetkog otkazivanja linija, vozni red je potpuno izgubio smisao.
Šta reći o kanalizacijskoj mreži i čistoći voda? Što je urađeno krajem osamnaestog, u devetnaestom i polovinom prošlog stoljeću, urađeno je.
Split je do 1993. glasio za grad s najkvalitetnijom pitkom vodom u Europi. Danas, sa svakom malo većom kišom izdaju se upozorenja o tome kako voda nije pitka i kako bi građani vodu trebali prokuhavati. Ovo se počeo događati posebno nakon izgradnje novog pogona za vodu na Neslanovcu. Što je ovome uzrok?
Vodovodna i kanalizacijska mreža kao i mreža otpadnih voda uglavnom su se pretvorili u mulj iz kojeg raste korov. Održavanje je slabo i nikakvo. Zbog toga niti je dobro navodnjavanje, niti odvodnjavanje, a logično je kako će mulj i korov smanjiti kvalitetu vode. Nadležnost za održavanje mreže vodovodnih, kanalizacijskih i odvodnih kanala je na lokalnoj samoupravi, a sredstva za taj posao su u državnoj blagajni. Pa sad vidite što se i koliko tu može planirati i raditi pri ovolikoj ignoranciji i ponižavanju Dalmacije.
Kvaliteta vode splitskog vodovoda je ispod svih kriterija, pogotovo od velikog požara 2017.. Egzemplar za ekologe i studente iz cijele Europe. Kako bi naučili dokle dovodi nebriga i neodgovornost ljudi prema vodi, prema biljnom i životinjskom svijetu, prema samima sebi. I to u Europi, u njezinoj možda najljepšoj obali. Nije mnogo bolja situacija s kvalitetom vode ni u drugim dalmatinskim općinama i gradovima. Nerijetko nebrigom i ne održavanjem pretvorenim u mrtve kanale u koje se baca otpad.
Nekada rascjepkani i dobro korišteni plovni putevi na rijetkim dalmatinskim rijekama se ne održavaju. Drastično su smanjeni. Na obalama je upropaštena flota za održavanja plovnih puteva i riječnih regulacija, trgovačka flota, brodogradilišta koja su se manje-više pretvorila u avetinjske prostore zarđalih kranova, naherenih skela, razbacanog željeza i oronulih hangara bez radnika. Prvenstveno na Neretvi i na Cetini. Sada su to ugroženi ekološki prostori na rijekama bez realnih šansi za proizvodnu revitalizaciju.
U gradu Kaštelima svakog se ljeta oglasi crveni alarm opasnosti od kolere. Kao u srednjem vijeku, niz ulice, na kojima se igraju djeca, prema moru teku fekalije koje se slijevaju iz bespravno sagrađenih kuća. 2008. kolera se čak i pojavila, a ljudi koji su se kupali u Kaštelanskom zaljevu oboljeli su od escherichije coli – štapićaste bakterije koja prirodno živi i raste u crijevima koja može biti izuzetno opasna kada uđe u mokraćni kanal.
Kako se tek ovlaš navedeno propadanje dalmatinske infrastrukture moglo dogoditi? Kako je došlo do takve devastacije i do vidljive egzistencijalnog siromaštva većine Dalmatinaca? Zašto propada Dalmacija, nekad uzorna europska regija?
Stvar je jednostavna. Lažiranjem izbornih rezultata, 1990. na vlast u Republici Hrvatskoj dolazi nacističko-kriminalna stranka opasnih namjera, HDZ. Odmah po dolasku na vlast – 30. svibnja – započela je čistka onih ljudi koji nisu bili podobni, ali su bili sposobni. U 25. srpnja 1990. mijenja se Ustav te se njime ukidaju Zajednice općina kao svojevrsne samoupravne regije te se smanjuju ovlasti tadašnjim komunalnim općinama.
Izazivanjem rata, stalnim provokacijama od strane proustaški nastrojenih članova HDZ-a i drugih članova ostalih nacističkih stranaka, stalo je financiranje lokalne samouprave kao i njezinih komunalnih poduzeća. Krajem 1992. donosi se zakon koji je potpuno uništio lokalne samouprave kako fizički tako i financijski te su one postale potpuno ovisne o glavnom gradu – Zagrebu. Obećanja 2000. i 2011. kako će se provesti reforma lokalne samouprave nije se dogodilo.
Umjesto reforme Zakona o lokalnoj samoupravi prema kojem je RH trebala biti podijeljena na 5 povijesnih regija i maksimalno 150 općina, dogodilo se uhljebljivanje nesposobnih a podobnih lopina u javna poduzeća prvenstveno velike tvrtke (HEP, INA, HRT, HŽ…) iz kojim se izvlače velika sredstva u privatne džepove te nema za čišćenje vodovoda, kanala otpadnih voda ili uređenje željezničkog prometa i transporta.
Istovremeno, mnoga poduzeća opljačkana su u privatizaciji tijekom ’90. godina prošlog stoljeća. Posebno veliki izvoznici koji su najviše davali za komunalno uređenje komuna i regija. To se najviše vidi u Dalmaciji koja je najviše stradala u privatizacijskom pljački, da bi od najbogatije mediteranske regije postala najsiromašnija regija u Europi. Čak je od Rusije okupirana moldovska Transnistrija bogatija od Dalmacije.
Sve ovo govori kako neprijatelji Dalmacije, od onih koji veličaju nacizam do onih koji je pljačkom njezinih dobara razaraju do kosti, planski i maliciozno uništava ovu regiju. I ova agonija traje predugo – već pune trideset i tri godine.
Ako želimo imati brze željeznice, čiste šume i rijeke, čisto more i plaže trebamo se odreći HDZ-a i drugih pronacističkih političkih organizacija koje uzgajaju neprijateljski stav prema Dalmaciji te poslati njihove članove tamo gdje pripadaju – u zatvore, a ostatku zabraniti svako moguće javno djelovanje. Samo će tako Dalmacija opet biti velika i uspješna regija.
Kommentare