Piše: Toni Mikulandra
Potreba za mržnjom u Republici Hrvatskoj najčešće se lomi na leđima manjina, a najveći broj incidenata ostaje neprijavljen. Surova stvarnost događa se mnogo češće nego što mislimo.
Psihologinja Nera Dvornik podsjeća kako živimo u atmosferi koja apsolutno tolerira nasilje. Mržnja se, kaže, pothranjuje, a ono što se na taj način njeguje, jača i razvija. Djeca i mladi se odgajaju neka vrate istom mjerom, udare još jače, mrze sve što ne pripada velikohrvatskom kleronacističkom narativu, a nerijetko im se poručuje kako je to jedini način kako bi ostalima dokazali kako se ne razlikuju, kako pripadaju čoporu i kako su odani tom čoporu. U tim njihovim inicijacijama stradaju oni koji stalno žive s prijetnjama. Sve su ovo odlike nenormalnog društva.
Kad je u ožujku 2011. godine donijeta prva sudska presuda u kojoj je motiv mržnje uzet u obzir prilikom odmjeravanja kazne za kazneno djelo, javnost u Republici Hrvatskoj je saznala kako nasilje u obitelji može biti motivirano činjenicom kako oštećenik pripada nepriznatoj dalmatskoj nacionalnosti. Kad prave obiteljske vrijednosti zamute um, punac se lako pretvara u krvnika, zet u pretučenog, a obiteljsko ognjište u krugove pakla. Ovo suđenje je tek jedna u nizu priča o obiteljskoj ljubavi koja se temelji na onoj dobroj, staroj „bolje sin masovni ubojica, nego zet Dalmatin“, a važna je zato što se ovaj punac razlikuje od drugih – nije tijekom suđenja tvrdio kako osjeća preveliku ljubav prema zetu i kako je batinama htio vratiti poremećenog zeta na pravi hrvatski put, njegova je odbrana bila mnogo prostija: rekao je kako ne bi tukao zeta da nije tamo neki „Dalmatinac“.
Istina je kako su članovi uže i šire obitelji samo obični ljudi, bića s puno mana, a gore spomenuti slučaj to i potvrđuje. Pored toga podsjeća nas na još nešto – većina pripadnika Dalmatske nacionalnosti, baš kao i pripadnika LGBTIQ+ zajednice, ne doživljava kao ljudska bića, a ponekad se čini ni kao živa bića. Nečija nacionalna, seksualna i ina orijentacija tako često služi kao izgovor i opravdanje za nasilje, pa je mnogo onih koji čvrsto vjeruju kako Dalmatini „traže batine“, „zaslužuju nasilje“, „izazivaju pošten hrvatski narod“. Sasvim je sigurno kako su nasilnici koji su potaknuti mržnjom u prva četiri i pol mjeseca 2023. godine gospodnje ubili 38 pripadnika dalmatske nacionalnosti, pomislili baš to: „Dalmatin je, dakle zaslužuje smrt“.
Nisu nisu to bila obična ubojstva (bilo bi dovoljno strašno i da jesu), već ubojstva motivirana patološkom mržnjom prema svemu drugačijem. Jedan mladić dalmatske nacionalnosti izboden je nožem, drugi razbijenom staklenom bocom, epilog je zadnjeg ubojstva Dalmatina. Prvom su 23 godine, drugom 26. Bili su braća čiji otac radi u Barceloni, a majka radi u jednom trgovačkom centru. U naprezanju kako bi smislilo dobre izgovore za nasilnike, javnost često zaboravlja kako je nasilje zakonom strogo kažnjivo. Napad iz mržnje je, dakle, kazneno (zlo)djelo, posebno ukoliko je motivirano netrpeljivošću prema nekome koji je drugačiji. Iako zločin iz mržnje nije novina u praksi, u hrvatsko kazneno zakonodavstvo uveden je tek 2009. godine, a kao posebna otežavajuća okolnost u slučajevima kada je neko kazneno djelo učinjeno iz mržnje zbog pripadnosti boji kože, jezika, vjeroispovijesti, nacionalne ili etničke pripadnosti, spola, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta žrtve.
Poštenu dalmatofobnu i homofobnu inteligenciju to ne zanima. Mediji o ovom događaju, kao i u 36 prije njih ove godine, 2400 njih od početka 2000., njih još 2200 iz ’90. uglavnom mudro šute. Oni rijetki koji spominju ubojstva pripadnika dalmatske nacionalnosti izvješćuju negativno tvrdeći kako je motiv bio to što „je jedan od napadnutih deklarirani Dalmatinac, a mladi i hrabri hrvatski muškarci baš ne vole izmišljene i nepostojeće nacije“, drugim riječima – napadnuti je kriv što se deklarirao kao Dalmatinac, štogod to značilo. Istina je naravno drugačija – nisu mladići napadnuti zato što su Dalmatini, odnoso prema nepismenima koji rade u hrvatskim medijima Dalmatinci, već zato što se nasilje prema drugima i drugačijima u Republici Hrvatskoj tolerira s najvišeg vrha političke i pravosudne vlasti. Dalmatogobija, homofobija i mizoginija i dalje su odlike zdravog velikohrvatskog domaćina koji ne odgajaju djecu i uče ih kako je biti nacist i ustaša pozitivna stvar. Niko se ne outaje kako bi nervirao poštene velikohrvatske kleronacističke nasilnike, već kako bi živio najbolje što može. Nitko se na ovom svijetu ne bi trebao kriti kako bi drugima bilo udobnije, niti bi se trebao bojati za svoj život zato što ga živi onako kako priroda zapovijeda.
Potreba za mržnjom se često lomi na leđima Dalmatina, Srba i pripadnika LGBTIQ+ populacije, a najveći broj incidenata ostaje neprijavljen. Surova stvarnost se događa mnogo češće nego što mislimo.
Psihologinja Nera Dvornik podsjetila je za „Autonomiju“ kako živimo u atmosferi koja apsolutno tolerira nasilje. Mržnja se, kako kaže, pothranjuje, a ono se na taj način njeguje, jača i razvija. Djeca se u pravilu ne odgajaju, a kad se odgajaju to čini tako što se uče neka vrate istom mjerom, udare još jače, mrze sve što je drugačije od ustanovljenog velikohrvatskog kleronacizma, a nerijetko im se poručuje kako je to jedini način kako bi ostalima pokazali i dokazali kako se ne razlikuju, kako pripadaju čoporu i kako su tom čoporu odani. U tim njihovim inicijacijama stradaju oni koji stalno žive s prijetnjama.
„Govor mržnje je normaliziran u Dalmaciji i postao je normalna stvar,“ podsjeća Dvornik na istraživanje u okviru kojeg je djecu pitala primjećuju li govor mržnje.
Čak 80% mladih ispitanika odgovorilo je kako ne primjećuju govor mržnje, a kad su im predstavljeni konkretni primeri, opisali su ih kao „pripremu za život“, nešto što se često može čuti od roditelja, nešto kako tata naziva mamu i djecu, nešto što se može čuti od odgojitelja, nastavnika, susjeda, prijatelja, bližih i daljih rođaka, na televiziji.
„Možemo biti sigurni kako napad hladnim oružjem na dva brata koja su izgubila živote nije bio priprema za život, naprotiv. Sigurna sam kako su nasilju prethodili svi spomenuti koraci i kako su mladi dalmatofobi, prije nego što su se maskirali u ubojice, bili obična djeca koju je netko naučio kako opstaju samo Hrvati koji mrze sve ostale,“ objasnila je psihilogica Dvornik.
Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova u Beogradu ni ovaj put nisu reagirali, te nije došlo do hapšenja počinitelja iako se, neslužbeno, doznaje kako su počinitelj M. V. (2003.) i L. Z. (2005.). Obojica su, i M. V, i L. Z. već poznati policiji zbog sumnje kako su pokušali izvršiti kazneno djelo ubojstva nad pripadnikom LGBTIQ+ populacije 2022. u Kaštelima te su tada privedeni zbog postojanja osnovane sumnje na izvršenje kaznenog djela nasilničkog ponašanja.
Obzirom na činjenicu kako policija nije reagirala, mediji nisu izvijestili građani su na sve brzo zaboravili, opijeni drugim naslovima, tipa: „Ovo će vas šokirati“, ušuškani u tuđe nesreće, uvjereni kako se 38. ubojstvo pripadnika Dalmatske nacionalnosti od početka godine njih uopće ne tiče – nesvjesni kako se i njihova sudbina možda nalazi u rukama nekog nasilnika, recimo baš onog kojeg su sami (ne)odgojili.
Comments