Kada je riječ o ratovima iz devedesetih godina prošlog stoljeća kultura sjećanja kao kolektivni odnos prema prošlosti i odgovornosti za mnoge zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije zasniva se na nacionalističkom narativu koji u potpunosti negira učešće Republike Hrvatske u tim zločinima, a samim tim i njenu odgovornost za zločine koje je činila nacionalistička mašinerija Franje Tuđmana. Politizacijom sjećanja stvara se iskrivljena slika o prošlosti koja počiva na ideologiji viktimizacije hrvatskog naroda.
Današnji režim, čiji su predstavnici devedesetih godina prošlog stoljeća bili u samom vrhu vlasti koja je, uz Tuđmana, dirigirala ratovima, sada konstituiraju službenu politiku sjećanja kada su ratovi u na prostoru RH i BiH u pitanju. Tadašnji režim naređivao je protjerivanja, mučenja, zatočenja i druge zločine nad nehrvatkim stanovništvom u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
HDZ kao politički pokret koji je od 30 godina u RH držao poluge vlasti 22, iskrivljava prošlost zarad ostvarenja svojih političkih ciljeva. Ali, moramo biti svjesni i toga da postoji politički konsenzus oko Domovinskog rata, te da su svi zastupnici Hrvatskog Sabora dali podršku donošenju Rezolucije o Domovinskom ratu, što znači da i SDP i druge „lijeve stranke“ su u službi iskrivljavanja povijesti.
Odnos prema prošlosti je visoko utilitaran. Biraju se, afirmirajuu i korigiraju oni aspekti prošlosti koji mogu poslužiti političkoj eliti da nas strahom od „neprijatelja“ drži u pokornosti i osnaži vlastitu nezamjenljivost. Ti neprijatelji su svi koji političkoj nomenklaturi ne odgovara: od žena, homoseksualaca, siromašnih, pravoslavaca, muslimana, pa i dijelova vlastitog stanovništva koji je u sukobu s ostvarenjem ciljeva iskrivljavanja povijesti.
Prema ovom režimu sjećanja, Republia Hrvatska je u te ratove bila uvučena protiv svoje volje i svi njeni postupci bili su iznuđeni i obrambeni dok je ponašanje svih ostalih bilo isplanirano i ofenzivno. Radi se o opasnoj tezi kojom se manipulira povijesna istina i povijesne činjenice.
Postgenocidno društvo i promocija ratnih zločinaca
Iako su ratovi završeni, način sjećanja na njih oblikuje budućnost Republike Hrvatske, a stav vlasti po pitanju dijelova povijesti u kojima su pripadnici hrvatskog naroda počinili strašne zločine. Takav stav vlasti prema prošlosti jasno se ogleda u politici relativizacije počinjenih zločina, licitiranjem broja žrtava, kao i promociji osuđenih ratnih zločinaca. Takva politika negiranja logičan je proizvod nacionalističke, šovinističke, ako hoćete fašističke i militantne ideološke matrice.
Službena Republika Hrvatsa, ali ne samo službena već i – ruku na srce – većinska Republia Hrvatska, prema ratnoj prošlosti iz devedesetih godina se odnosi prema uobičajenom obrascu koji je karakterističan za postgenocidna društva: nakon faze organiziranja i provedbe zločina, na djelu je faza poricanja zločina, potom faza prešutkavanja i ušutkavanja a sada je na djelu faza relativizacije i povijesnog revizionizma.
Podsjetimo, od trenuta izdavanja „Bespuća povijesne zbiljnosti“ bivšeg hrvatsog predsjednika Franje Tuđmana do danas omogućen je tisak, distribucija, promocija i prodaja knjiga u kojima se relativiziraju zločini poput genocida u Jasenovcu, zločini u Varivodama ili Ahmićima. Što je najgore od svega takvi uradci imaju otvorenu podršku vrha HDZa, dok njihovi medijski servisi HRT, NOVA TV, RTL i mnoge lokalne TV kuće u središnjim dnevnicima također relativiziraju zločine iz mržnje. Nema sumnje da se na taj način potiče vjerska i nacionalna, rodna, seksualna, rasna i svaka druga mržnja i netrpeljivost, što je – na prvom mjestu – kazneno djelo za koje niko do sada nije odgovarao. Memorijalizacija, kao vid pamćenja prošlosti, potvrđuje relativizaciju prošlosti i selektivnost pamćenja koje službeni Zagreb koristi kao instrumente populizma.
Varivode i Ahmići su čin genocida
Zadatak memoralizacije da “ukleše u kamen” interpretaciju prošlosti i potvrdi sustav vrijednosti jedne državne zajednice. Ona bi trebala veličati i dati primjer poželjnog ponašanja identificirajući herojstvo. Istovremeno, ona ima moć na simboličkom planu ispraviti pogreške i poslati snažne poruke o odgovornosti.
Međutim, u Republici Hrvatskoj, raznim se zakonima ne samo onemogućava to simbolično ispravljanje grešaka, već se potiče revizionizam i iskrivljavanje slike povijesti, jer je njima izričito propisano da nije dopušteno postavljanje ratnih memorijala koji nisu u skladu sa tekovinama oslobodilačkih ratova Republike Hrvatske. Time se zapečak stavljaju sva stradanja i razaranja koja su prouzrokovale hrvatske (para)vojne i (para)policijske snage tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća na teritoriju RH i BiH po naređenju najviših političkih dužnosnika Republike Hrvatske.
Ovakva legislativa onemogućila je da se službenim činom, u ime Republike Hrvatske, kaže da je zločin kojeg su počinile pripadnici ZNGa u Varivodama pod pokličem „Za dom spremni“ genocid. Nije se smio dogoditi. Ovakav odnos bi se mogao pokazati i imenovanjem škola, ulica i trgova te proglašenjem 28. rujna danom sjećanja i empatije na žrtve Varivoda. To je, naravno, u ovakvoj Republici Hrvatskoj nemoguće.
Pored genocida u Varivodama, u ime Republike Hrvatske i njenih građana počinjeni su mnogi drugi zločini o kojima se u javnosti šuti. Naprimjer zločin u Ahmićima BiH, u kojima su pripadnici HVOa 16. travnja 1993. ubili 120 ljudi. Šuti se i o tome da su i u samoj Republici Hrvatskoj postojali koncentracijski logori za one koji se nisu izjašnjavali kao Hrvati – naprimjer, u splitkoj ratnoj luci Lora… Ta mjesta stradanja i dalje čekaju da budu obilježena i da se bar na taj način oda pijetet žrtvama zločinačkog režima Franje Tuđmana.
U odnosu prema nehrvatskim žrtvama i priznavanju njihovih stradanja postoji određena “hijerarhija”. Ako je i zabilježen neki čin isprike i priznavanja stradanja nehrvatskog stanovništva, oni ne postoje u slučajevima, nažalost čestim i brojnim, kada su žrtve etnički Dalmatini. Nepriznavanje regije Dalmacije u njenim granicama iz 1921., stradanje njenih građana, mučkog ubijanja onih koji su se takvima izjašnjavali, kontinuiteta odgovornosti politike službenog Zagreba prema Dalmaciji, osim ekstremnog nacionalizma, ima i elemente ksenofobne i rasističke prakse.
Slika o sebi kao o žrtvi
S druge strane, jedno od rijetkih sjećanja koje je Republika Hrvatska izabrala da zadrži su sjećanja na Bleiburg i Vukovar.
Svake godine, dva ključna datuma koji se obilježava uz pokroviteljstvo Vlade RH i Sabora su 18. studeni i 15. svibnja, dan kada je pao Vukovar i dan kada su navodno počinjena ubojstva nad ustašama na bleiburškom polju. Ovakvom politikom sjećanja u prvi plan se stavlja sasvim pogrešan kontekst vidite što su „oni“ učinili nama i omogućava održavanje slike o sebi kao o žrtvi, a kolektivno zaboravlja da je rat Republici Hrvatskoj započeo 1990. godine nezadovoljstvom srpske i dalmatske nacionalne manjine zbog nasilja HDZovih pristaša nad njima.
Veliki broj medija u Republici Hrvatskoj ponaša se prema dekretu vrha HDZa u svim aspektima društvenog života pa i kada je kultura sjećanja u pitanju.
Mediji se služe dekontekstualizacijom činjenica pa javnosti šalju jednostranu sliku, a sve u službi tog mafijaško-neofašističkog pokreta. Na primer, kada je reč o memorijalizaciji Bleiburga, prosječan građanin Republike Hrvatske, na osnovu izvješća većine medija i izjava ogromne većine političara – onih na vlasti ali i onih iz tzv. opozicije – stječe dojam da su na tom polju navodno ubijeni nedužni građani koji ne bi ni mrava zgazili, odnosno – kako bi to Tuđmanovska propagandna mašinerija rekla – ničim izazvana, dok cijeli svijet zna da to nije tako. Takvo laganje samima sebi nikako neće promeniti povijesne činjenice koje su poznate cijelom svijetu, ma koliko ih HDZ i mediji u službi HDZa skrivali.
Iako HDZ i veliki dio građana zatvara oči pred zločinima koje je počinila hrvatska strana, DDF ulaže velike napore kako bi zaista počeo proces suočavanja sa zločinima koje su Hrvati počinili nad Dalmatinima.
DDF kao oaza građanske Dalmacije
Veliki pomak donosi komisija Dalmatinskog Demokratskog Foruma za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriju Dalmacije.
Komisija je uspjela doznati imena 299 nevinih žrtava koje su mučki ubijene od strane dragovoljaca Domovinskog rata, odnosno Zbora Narodne Garde, za čija ubojstva nikada nisu provedeni kazneni procesi, a njihove ubojice i nalogodavci nikada nisu završili na zasluženu dugotrajnu tešku robiju. Ukoliko tim ljudima ne odamo dužnu počast i ne pronađemo sve koji se i dan-danas vode kao nestali, opet ćemo imati plodno tlo za nove sukobe, i u to nema nikakve sumnje.
To je bitno ne samo radi rasplamsavanja novih ratova, već da u dalmatinskom građanskom društvu postignemo konsenzus i pluralizam glasova koji će oštro i kritički propitkivati ulogu režima Franje Tuđmana i HDZa kao političkog pokreta u svim tim ubojstvima i ekonomsko-socijalnoj regresiji Dalmacije.
Aktivisti, intelektualci, novinari i umjetnici, svećenici, ali i liječnici, učitelji, profesori kao i radnici, prodavačice bi se trebali uključiti u proces kako bismo posadili oaze civilnosti u regiji čime bi stvorili i jednu valitetnu kulturu sjećanja koja neće biti zasnovana na političkim lažima, već na povijesnim činjenicama.
Comments