Na prostoru izlizanih ikona dvogodišnjica smrti Olivera Dragojevića pokazala je da ovaj ispolitizirani pop-kult ne gubi sjaj. Dokumentarac HRTa usko je nacionalizirao Olivera povezujući ga s nacionalnom glazbenom nagradom Porin, dok je Dragan Markovina definirao Olivera kao iskonskog Mediteranca, zauvijek vezanog za vlastito podneblje, Split i Velu Luku, no zaboravio je na Oliverovo crnogorsko proijeklo.
Prevladala je u RH tih dana politička komemoracija s etnizacijom i nacionalizacijom, a u ostalim medijskim osvrtima po regiji, nostalgija. HDZ i druge ekstremno fašističke opcije pokušavaju profitirati na prijedlozima preimenovanja ulica i trgova u Oliverov spomen. Sjetimo se samo prijedloga Dina Rađe, da obala u Veloj Luci na Korčuli nosi Oliverovo ili da splitski aerodrome nosi njegovo ime te posljednjeg ispraćaja na splitskoj rivi u režiji HDZa, HSPa i Torcide. To su fragmenti ispolitizirane lažne kulture sjećanja pune ideoloških pritisaka kakvu na ovim prostorima predugo viđamo.
Kontraverzi oko Olivera bilo je mnogo, posebno od 1980ih kada je tražio i dobio stan od općine Split, preko 90ih točnije zavjeta da nikad neće nastupati u Beogradu, a to je ipak više puta činio (iako tajno za odabrano društvo i to za dobre pare) preko interviewa RTSu godinu dana prije smrti, i u kome progovorio o mržnji prema unucima, do komentara povodom dvogodišnjice Olivierove smrti u beogradskom magazinu Blic koji je obradio nekoliko delikatnih tema iz Oliverovog života.
Oliver Dragojević je bio slab na tekstove sa lažnim dijalektološkim diskursom, nastojao je da mu svaka pjesma ima tekstualnu kvalitetnu, po mogućnosti poetsku dimenziju i da mu izgovor tog i takvog teksta legne. Pjevao je na raznim jezicima a govorio novosplitskim, lažnim urbanim slengom. Oliver, tako, dosljedno rabi svoj lažni splitski vernakular. U tom smislu zanimljiv je njegov prvi album „Ljubavna pjesma“ (Jugoton, 1975). Na albumu je devet pjesama. One su tada i poslije, ili na standardnom hrvatsko-srpskom ili u lažnom smojinovskom-kudrijavcevskom splitskom dijalektu. Oliverov smojinovsko-kudrijavcevski lažni dalmatinski-splitski govor nije kakav je bio u vrijeme Ive Tijardovića.
Prva Oliverova ploča namijenjena je jugoslavenskom tržištu. Tu orijentaciju neće napuštati. Otada pa do danas na značajniji estradni uspjeh mogu računati (i od toga živjeti) samo oni koji se slušaju, gledaju i kupuju na cijelom prostoru nekadašnje SFRJ. To se odnosi i na druge djelatnosti kojima je taj unatoč svemu zajednički jezik bitan. Lokalno je na ovom albumu apelirao samo „Picaferaj“. Pjesmica u „makedonskom“ ritmu „Meni trebaš ti“, ima potencijal balkanskog hita da može konkurirati i folku. „Bila je jesen“ napisana je, kasnije će se pokazati, u srbijanskom idiomu a Oliver je u izvedbama neće „prevoditi“. Za povjesničare i sociologe pop-kulture čine se posebno zanimljivim dvije pjesme s ovog Oliverovog albuma prvijenca koje definitivno nisu u kategoriji minihitića: „Picaferaj“ i „Bila je jesen“.
Na kraju, ostaje nam razbistriti priču o navodnom Oliverom nepopustljivom bojkotu Srbije, dok je istovremeno pjevao za Šabana Šaulića i Draganu Mirković na njihovim privatnim seansama. Takav Oliver koji navodno zlopamti i ne prašta, ne može ući u kulturu sjećanja koju tek treba stvoriti na ovim prostorima. To nije bio on ni kao osoba niti na to ukazuje njegov opus u kojem ima više vjere, ljubavi i oprosta nego u liturgijama kršćanskih crkava s ovih prostora u zadnjih 1000 godina. Poput onog galeba iz njegove pjesme bio je visoko iznad prizemnog nacionalizma i tribalnog konflikta.
Slično je izjavila i Dubrovčanka Tereza Kesovija koja je većinu karijere bila jugoslavenska glazbena diva u Beogradu napose omiljena kao i Oliver. Ona se kasnije smekšala a Oliver za javnost nije iako je bio redoviti gost u Beogradu i drugim gradovima Srbije. U interviewu beogradskoj televiziji godinu dana pred smrt kad još nije znao za dijagnozu i očekivao je da će pjevati dok god bude mogao, Oliver je odbacio teze bojkota naglasivši da ljude ne bojkotira napose ne srbijanske obožavatelje njegove glazbe s kojima se susreće na koncertima po regionu i zahvaljuje im.
Oliverov „zavjet“ treba sagledati i u identitetskom kontekstu. Oliver je bio i ostao političan: članstvo u Savezu Komunista ga je postavilo na scenu, dok ga je članstvo u HDZu pribilo na nebo hrvatske estrade kao najsjajniju od svih zvijezda. Kad su se on i još neki umjetnici organizirali u kampanju za zaštitu i očuvanje Jadrana, Oliver je pokazao da se i politikom može baviti u jednom općem civilizacijskom kontekstu. Jadransko more, arhipelag i obala određivali su Olivera. Po tome je sljedbenik „Jadranske orijentacije“ zajedničke države na ovim prostorima koju su promicali mnogi istaknuti ljudi poput Josipa Smodlake, Ive Tijardovića, Vicka Krstulovića, Miljenka Smoje i mnogih drugih. Većina njih uključujući i Olivera, trebali bi imati po njima nazvane ulice i trgove.
Za razliku od Splićanina Enza Bettize, talijanskog pisca i novinara, Oliver nijje osjećao strah za sebe i obitelj. Bettiza u svojim memoarima Esilio/Egzil da je osjećao takav egzistencijalni strah u proljeće 1945. dok su na splitskoj Pjaci jugoslavenski partizani igrali Kozaračko kolo a Dalmatini i autohtoni dalmatski i istarski Talijani prognani u egzil u Italiju. Dalmacija će tako 1945. svoj dragocjeni ljudski kapital izgubiti kao što je izgubio Dalmatine i Srbe između 1990. i 1995. Bettiza je osjetio da njegov stari Split te nove migracije neće izdržati. I bio je u pravu. 1967. pojavom korčulanina crnogorskih korijena s lažnim, izmišljenim, splitskim govorom od strane Miljenka Smoje i Anatolija Kudrijavceva Split je izgubio veliki dio duše. Stoga je nerazuman uspjeh i popularnost Oliver Dragojevića.
Комментарии