Piše: Marino Ivanišević
Ključno pitanje 30ogodišnjeg velikohrvatskog razaranja Dalmacije nije jesu li Dalmatini/Dalmatinci sposobni za demokraciju, već jesu li njihove demokratske vrijednosti dovoljno jake za obranu dalmatinskih interesa.
Među tim vrijednostima su odgovornost ljudi za sve što se Dalmaciji događa, dosljedna i opća svijest o poštivanje ljudskih prava svih stanovnika Dalmacije, jasno razumijevanje postavljenih političkih ciljeva za obranu Dalmacije od hrvatske velikohrvatske ideologije, spriječavanje koruptivnog financijskog utjecaja na političke građana Dalmacije i vjerodostojnost građana u obrani dalmatinskih interesa. Svih ovih godina većina građana Dalmacije zabijaju glavu u pijesak priklanjajući se tako fašistoidnoj ideji “hrvatskih zemalja” što je posebno vodljivo otkako su se pojavile društvene mreže, ostavljajući tako, olako izgovorenu, frazu o autonomiji Dalmacije na cjedilu.
Žalosno je, ali ne i neočekivano to što građani Dalmacije samo brontulaju sebi u bradu, a odbijaju se udružiti u inicijative koje zbilja žele provesti ono o čemu oni sanjaju. Dok se politički sustav u RH približava krizi koja će kulminirati hiperinflacijom gorom od one 1988., građani Dalmacije i dalje sjede po kavama i žale se kako je sve poskupilo umjesto da pod vodstvom jedne od prodalmatinskih inicijativa krenu u borbu za prava Dalmacije, masovne demonstracije protiv rigidne fašistoidne vlasti koja otvoreno pljačka Dalmaciju zahtjevajući njenu punu autonomiju. Dalmacija je postala tamno ogledalo hrvatske demokracije. U njemu se odražavaju, ponekad u hiperboličnim oblicima, sve slabosti političke kulture, koja se ogleda u gađenju prodalmatinskih opcija.
Najugodniji način podnošenja činjenice kako se najdulje porobljavanje Dalmacije u njenoj povijesti završio porazom i sramnim, smrtonosnim egzodusom – je povratak nametnutom uvjerenju kako Dalmatini/Dalmatinci nikad nisu bili sposobni stvoriti ili podržati vlastitu državnost zbog čega su uvijek bili pod tuđom vlašću. Najjednostavnije je zaključiti kako problem leži u samim stanovnicima Dalmacije koji su suviše zaostali, suviše siromašni, suviše uronjeni u srednjovjekovni tribalizam i kampanelizam te svoje čudno patološko ponašanje.
Već 3 godine nakon što je invazija na Dalmaciju predvođena Franjom Tuđmanom srušila regionalizaciju i decentralizaciju, Dalmatinima i Dalmatincima koji su pažljivo pratili situaciju bilo je jasno kako je dihotomija između nazadnih, zatucanih ljudi na jednoj strani, i naprednog zapadnog projekta progresa na drugoj u potpunosti lažna. Jedan od koordinatora DDFa, Vedran Bralić jednom je na svome facebook profilu napisao:
„Često me pitaju imamo li pravo ‘nametati’ demokraciju i obranu Dalmacije ljudima koji je ne žele ili za nju nisu spremni. Barem kad je riječ o Dalmaciji, mislim kako je to pitanje postavljeno naglavačke… Shvatio sam kako Dalmatini i Dalmatinci točno znaju šta je demokracija – iako je možda ne mogu precizno definirati. Žele od Dalmacije isto ono što je većina država EU odavno uspostavila, vladavinu prava, pravnu državu, da sredstva ostanu tamo gdje su inkasirana, autonomne regije... Žele na neki način sudjelovati u oblikovanju sudbine svoje regije… No, kada se radi o institucionaliziranoj borbi za ostvarivanje prava Dalmacije, tu, za razliku od ostalih nacija u Europi, padaju i za taj svoj pad okrivljuju sve oko sebe.“
***
Od samog početka problemi s djelovanjem prodalmatinskih inicijativa bili su zasnovani na nedostacima udruživanja većeg broja ljudi. Narod koji dobro funkcionira donosi odluke okupljanjem u jedinstveno tijelo procesom racionalnog promišljanja. On postavlja očigledna pitanja: šta radimo, zašto to radimo, koja je cijena, koje su dobiti, kako i kad se to završava? Prvobitni grijeh građana Dalmacije – onaj koji se ne može iskupiti – upravo je odbijanje biti član prodalmatinskih inicijativa kao najosnovnijeg standarda borbe za pravo Dalmacije protiv velikohrvatskih lopova.
Vedran Bralić je 1. rujna 2011. na facebooku objavio svoj apel: „Neko od nas mora reći: zastanimo na trenutak… i razmislimo o posljedicama svojih dosadašnjih postupaka kako se otimačina iz Dalmacije ne bi otele kontroli što će dovesti do masovnog egzodusa mladih ljudi.“ Njegove riječi su ismijane, te proglašene kao nešto što se graniči s izdajom. Cilj njegovih riječi bile su uvesti Dalmaciju u društvo onih koji se bore za pravdu.
Kako je projekt stvaranja dalmatinske demokracije mogao biti zasnovan na očiglednom deficitu demokratskog procesa? Bez brižljivog ispitivanja nemoguće je imati jasan cilj. Kao što je rekao Bralić, stotine objašnjenja koje su članovi DDF-a pružali cjelokupnom stanovništvu Dalmacije, pozivajući ih na zdrav razum i aktivizam, krenulo se u otvoreni rat protiv inicijative, a ne protiv Zagreba koji već godinama planski, sustavno i maliciozno uništava istu, nazivajući članova inicijative svim mogućim pogrdnim imenima, prijetilo se ubojstvima, rušeni su profili i premlaćivalo istaknute članove inicijative.
Nije bilo razumijevanja za istinu i pravednost, građani Dalmacije koji su nesvjesno upali u antidalmatinsku priču započinju nešto što će se pokazati kao dio virtualnog građanskog rata koji do danas traje preko 13 godina. 11. rujna 2011., izvjesni Vojislav Javorčić, poznatiji kao Javor, rekao je: “Istorija počinje danas, danas ćemo krenuti u napad na autonomaše!“
Bila je to uvrnuta verzija nulte godine. Svjedočenje članova DDF-a zadivljujuće su iskrena kad priznaju svoj strah od salvi uvreda, prijetnji i napada koje su doživjeli od toga trenutka. „Nismo znali što se događa“, rekao je Karlo Aviani, pomoćnik tajnika DDF-a u tom razdoblju, „Nismo imali ni najmaglovitiju predstavu o tome što se događa. Na vrata su nam zabijali crne mačke, uznemirivali telefonom kao Srbima 1990ih.“
“Da bismo shvatili dubinu zlobe protivnika dalmatinske autonomije u samoj Dalmaciji. Dovoljno je prisjetiti se kako je Renato Tadić s još nekolicinom svojih hooligana užarenim željeznim šipkama napao Vedrana Bralića u jesen 2019., objašnjava Zuáne Orlandini, voditelj Dalmatinskog kluba te nastavlja, “I DK se, kao i DDF svakodnevno suočava s prijetnjama, a posljednja je stigla od izvjesnog Igora Kabića koji mi je zaprijetio kako će me zaklati na spavanju. U normalnim društvima, podrška DDF-u i DK-u bila bi snažna, u Dalmaciji su svi zatvorili oči.”
Umjesto da stanovnici Dalmacije masovno postanu članovi DDF-a i stvore pokret koji će se institucionalizirano i politički boriti za njena prava, osobe poput Tadića, Javorčića i Kabića teroriziraju društvene mreže i ucjenjuju ili na drugi način uništavaju svakoga tko se želi približiti toj inicijativi. Reklo bi se kako je odgovor na ova događanja očit, no reakcija od strane promatrača je izostala. Jer, tipično balkanski nitko se ne želi miješati, jer vagaju odakle će imati veću korist. Bralić navodi riječi jednog od sugovornika na messengeru: “Provjerio sam mišljenje drugih ljudi i oni se žele učlaniti u DDF, ali problem je u Tadiću, Javorčiću i Kabiću te se boje da se ne dogodi isto kao i Dalmatinskoj akciji“.
Pa kako onda izgraditi autonomiju? Bivši član DDF-a kojeg su protivnici dalmatinske autonomije zamalo ubili, Ranko Petrić kaže: „Zadatak DDF-a je regionalizacija i decentralizacija RH, što uključuje i fiskalnu decentralizaciju, demokratizacija Dalmacije, uvođenje načela pravne države i vladavine prava u Dalmaciju. Stoga mi nije jasno kako ljudi to ne žele prihvatiti.“
To neprihvaćanje ideja koje DDF pruža građanima Dalmacije obesmislila je jednu od najvažnijih riječi: napredak. Izgradnja autonomije bio bi napredak, koje u sebi nose: razvoj ekonomije, razvoj socijalnih prava, prava žena i djevojčica, rast očekivanog životnog vijeka, bolje obrazovanje, procvat neovisnih medija i građanskog društva. Ali, to je riječ koju, očito stanovništvo Dalmacije ne doživljava. Njima je očito draže živjeti u izostanku pravne države, nego se boriti i izboriti za razvoj pravne stabilnosti, barem na ograničenom teritoriju, ako ne u cijeloj državi.
Od trenutka odbacivanja ideja DDFa, Dalmacija ne da ne kreće stazom napretka, već se ekonomski, socijalno, demografski, pravno i na sve druge načine srozava. Bralić je to jednom prokomentirao ovako: „Možda suviše dobro objašnjavamo koliko je u Dalmaciji loše. Naša je greška što za razliku od provoditelja fašistoidne zamisli ‘hrvatskih zemalja’ ili ravnozemljaša ne obmanjujemo javnost, govorimo istinu, obrazovani smo i znamo što želimo. Kod nas nema muljanja, lažnih informacija i alternativnih istina.“
Opis nastojanja DDFa da uspostave normalne odnose u dalmatinskom društvu kao samoobmane, dok se Mariti Vastić govori kako će je klati dok je siluju, je vrhunac apsurda provedbe antidalmatinske politike. Uvid u dokumentaciju pokazuje kako su sve istaknute osobe koje provode antidalmatinsku politiku, usko povezani s antidalmatinskim političkim strankama. Oni dobro znaju kako se Dalmatine/Dalmatince ne može tako lako poraziti te kako će DDF i Dalmatinski klub nastaviti s daljnjim aktivnostima. Znaju kako članovi DDFa znaju kako su povezani s onima koji zagovaraju ekstremnu centralizaciju te gušenje prava pojedinaca u RH.
U svojoj pokajničkoj i melankoličnoj knjizi, koja tek treba izići Karlo Aviani “Dalmatinski rat” piše: “Dalmatinski se novi tribalizam razlikuje od starog. Vođe koje su došle na vlast tijekom komunizma svoj su položaj stekli institucionaliziranom laži i obmanama, prijetnjama, mitom i ucjenama. Oni su opstali i u ovom sustavu učlanjenjem u razne političke stranke i nevladine organizacije, a uskoro će ih zamijeniti mladi koji su obučavani u antidalmatinskim medresama i militarizirani u ratu. Sve nevidljive spone koje povezuju Dalmaciju u jedinstvenu političku zajednicu oni su pokidali. Svako odricanje od suvereniteta u korist udobnosti njima nije strano. Ta verzija Dalmacije je rak čije se metastaze šire takvom progresijom pa je pitanje može li ga se obuzdati ili Dalmacija umire u agoniji.“
Zato stvaranje funkcionalne autonomne regije u ovoj zbrci zahtjeva iskorjenjivanje starih i zaostalih tradicija načina razmišljanja. No, potrebnije je suočiti se s onima koji u ime Dalmacije provode antidalmatinsku fašistoidnu politiku. Ironija je u tome što su antidalmatini dobro obavili svoj posao. Stvorili su odbojnost prema prodalmatinskim inicijativama. Uveli su moćnu sliku četnika, luđaka i secesionista zasnovanu na otporu prema istini, pravdi i demokraciji.
Comments