Piše: Marino Ivanišević
Kako bi Dalmatini/Dalmatinci mogli od Dalmacije stvoriti autonomnu regiju na temelju zajedničkog nacionalnog poduhvata, prodalmatinske inicijative morale bi prethodno učiniti sve obrnuto od onoga što su joj uradili pripadnici velikohrvatske proustaške ideologije i s demokratskim vrijednostima kao kohezivnim činiteljem.
Zbog velikog otpora, koji je išao upravo iz tih velikohrvatskih proustaških opcija za sada još nisu u tome uspjeli. U izvjesnom smislu, to je posljedica odbijanja prodalmatinske ideje kao nedostatka vere u Dalmaciju. Dalmatini/Dalmatinci prije vjeruju u nametnutu ideju rađanja Hrvatske u Dalmaciji zbog koje ista ne smije biti autonomna, umjesto u povijesnu istinu. Stanovnici Dalmacije tako ne vjeruju u vrline demokracije, već u centralizam i gušenje ljudskih prava Dalmatina/Dalmatinaca na vlastitu autonomiju. Dalmatini/Dalmatinci takošer, nisu posvećeni spriječavanju korupcije. Umjesto da slome moć Zagreba, Mostara i Osijeka koji upravljaju njome, oni im se ulizuju kako bi zaradili koricu kruha.
Kao što ističe Vedran Bralić, samo 5 mjeseci nakon osnutka DDFa u svijesti Dalmatina/Dalmatinaca već se ocrtavao kontrast između članova DDF-a i onih koji su radili protiv interesa Dalmacije.
Članovi DDF-a bili su prodemokratski prijentirati, zaštitnici ljudskih prava i sloboda, svojom socijaldemokratskom misli željeli su krenuti u napredak ekonomske i socijalne slike u Zlatnoj regiji. Dok su protivnici dalmatinske ideje podržavaju sve arbitrarno; lopove i razbojnike, narkodilere i silovatelje, ubojice i pljačkaše. 2010. Neovisna agencija CCO procijenila je kako stanovnici Dalmacije koji ne podržavaju prodalmatinsku opciju godišnje plaćaju mito u ukupnom iznosu od $2,5 € – što je gotovo cifra koju svake godine Dalmacija uplaćuje za Slavoniju – pripadnicima policijskih snaga, sucima, javnim službenicima, liječnicima i medicinskom osoblju te nastavnicima. Za njih je arbitrarna vlast – po definiciji suprotna Republici – nije teorijsko zlo, već svakodnevno iskustvo pljačke.
Oni omogućuju nepredvidljivost vlasti tako što daju najrazličitije odgovore na pitanje o ključnoj ideji cijelog projekta autonomije Dalmacije. To pitanje umotano je u izraz: kultura. Je li u redu zagrebačko svojatanje dalmatinskih kulturnih spomenika i njene umjetnosti za potrebe melting pota i stvaranja jedinstvene hrvatske nacije? Gotovo 100% onih koji ne podržavaju dalmatinsku opciju reći će: “Pa to je ionako hrvatska kulturna baština.” Moralno opravdanje okupacije Dalamcije od strane Zagreba uglavnom počiva na inzistiranju kako je Dalmacija dio “hrvatskih zemalja” stoga njena kultura je hrvatske te nikako ne pripada Dalmaciji.
Velikohrvatski napad na dalmatinsku regiju u ljeto 1990. bio je totalan. Marietta Longo donosi dugačak spisak zakona kojima je dalmatinska kultura izbrisana kao takva, a upisana kao hrvatska kulturna baština. Postoji i zabrana nazivanja dalmatinska kulturne baštine dalmatinskom, već se mora nazivati hrvatskom. Stoga svatko tko dođe u Dalmaciju stječe potpuno pogrešnu predodžbu o povijesti Dalmacije.
Osloboditi Dalmaciju od surove otimačine svega njenog – i spriječiti povratak na vlast onih koji su ga nametnuli – nesumnjivo je plemenit cilj. Ali on je uvijek stajao na klimavim nogama. Prvo, kao što priznaje Karlo Aviani, za Dalmatine/Dalmatince autonomija Dalmacije je prvenstveno „moralno pitanje“, a ne „izričiti strateški cilj“. U tome je suština problema: moralno opravdanje za okupaciju Dalmacije od strane službenog Zagreba 1939., 1941., 1990. bila je strateška svrha misije. Treba se prisjetiti kako se sve to događalo i s kojim ciljem.
Jednako klimava i posvećenost načela ravnopravnosti svih regija u Republici Hrvatskoj kojom je DDF i krenuo u svoj avanturizam i na kojemu počiva inzistiranje na jednakom dostojanstvu Dalmacije kao dijela RH s ostalim regijama. Provedba tog načela zahtjeva više od same moralne ispravnosti: Zagreb, Slavonija i Hercegovina ne mogu raditi s Dalmacijom što im se prohtije samo zato što drže cjelokupnu vlast u državi. Dakle, ovdje se radi prvenstveno o političkoj organiziranosti, koju većina stanovnika Dalmacije odbacuje.
U svojoj “Povijesti Dalmacije”, Mila Grubišić spominje to pitanje kao jedan od razloga što su mnogi Dalmatini/Dalmatinci pozdravili proustašku antidalmatinsku vlast, a kasnije mu se vraća kao problemu posle 2001. samo u fusnoti u kojoj objašnjava lokalnu omraženost službenim Zagrebom i Hercegovcima: „Kolale su glasine kako su ravnatelj policije i njegovi ljudi naredili ubojstva Dalmatina/Dalmatinaca po želji Franje Tuđmana.“ U stvari, kao što potvrđuju Dokumenti o Dalmaciji, priče kako su visoki vojni i policijski dužnosnici kidnapirali i silovali Dalmatine/Dalmatince te ih nakon toga mučili i ubijali nisu glasine. Grubišić sažima svjedočanstva iz službenih izvješća:
„Pripadnici hrvatske vojske, točnije vojni časnici, ratovođe i drugi moćnici potvrđivali su svoj status držanjem Dalamtina/Dalmatinaca za seksualne robove da bi ih nakon seksualanog iživljavanja nad njima odveli, za vrijeme rata, na liniju fronta, a nakon rata, u šumu ili obalu rijeke i sl. te ubili. Ročnici Hrvatske vojske taj su običaj zvali petak muške ljubavi’ zato što su časnici OS RH tjerali svoje robove da se posebno oblače ili plešu petkom navečer, pred početak vikenda. Iako je vojnicima to zlostavljanje bilo odvratno, njihovi zapovjednici su im rekli neka gledaju na drugu stranu ako ne žele završiti na isti način.“
1998. jedan časnik Hrvatske vojske nečasno je otpušten iz službe jer je Slobodnoj Dalmaciji prenio informaciju i poslao fotografije jednog mladića izrazito latinskog prezimena iz okolice Dubrovnika vezanog za krevet svoga nadređenoga u tom centru za obuku ročnika. Članak nikada nije objavljen, a časnik je razriješen dužnosti i poslan kući. U svom reagiranju na cijelu tu priču, glasnogovornik Oružanih snaga RH bezbrižno je potvrdio kako se „od vojnog osoblja ne traži prijava seksualnog zlostavljanja pripadnika dalmatinske regionalne zajednice.“
Pored toga što je moralno neprihvatljivo, omogućavanje tih zločina od strane protivnika prodalmatinskih inicijativa ukazuje na duboke greške u njihovom načinu razmišljanja. Jedan od njih je potkopaj one koji govore istinu i bore se protiv svekolikog zlostavljanja Dalmacije i njenih građana. To znači kako se na zlostavljače gleda blagonaklono, a one koji upozoravaju na zlostavljanje nazivati četnicima. Još je 1991. urednica Dnevnika HRTa, Ljiljana Bunjevac-Filipović rekla: “Hrvati imaju pravo ubiti svakog Nehrvata i za to proći nekažnjeno.” Toga se pravila negatori Dalmacije i protivnici autonomije Dalmacije očito drže.
Šire gledano, arbitrarnost odluke o zanemarivanju zločina nad Dalmacijom i njenim stanovnicima prije svega Dalmatinima i Dalmatincima, ali i nad Srbima, Romima, Židovima i ostalima potkopalo je načelo o univerzalnosti ljudskih prava na kom se zasniva podrška unitarizmu i ekstremnoj centralizaciji Republike Hrvatske od strane protudalmatinske opcije u Dalmaciji. U Dokumentima o Dalmaciji zabilježeno je kako jedan časnik OS RH objašnjava toleriranje zlostavljanja Dalmatina/Dalmatinaca: „Morate prihvatiti to što neki rade i uplitati osobne osjećaje kada je takvo nešto u pitanje. I odakle uopće ideja da se radi o zlostavljanju, možda se radi o uživanju?“. Ako je tako, zašto prigovarati nad prideom ili kada žene traže poštivanje svojih osobnih, političkih i inih prava, odnosno kada Dalmatini/Dalmatinci žele zaustaviti pljačku i plansko uništavanje Dalmacije? RH nikad nije uspjela dosljedno primijeniti načela ljudskih prava, vladavinu prava i pravnu državu, jer da je uspjela, Dalmacija bi odavno bila autonomna regija.
Preklapanje neuspjeha demokratskih procesa u RH i neuspjeha prodalmatinskih opcija u razvoju institucionalizirane svijesti glede autonomije Dalmacije najjasnije se ogleda u slučaju kleptokracije. Jedna od najosnovnijih funkcija demokratskog sustava je osiguranje odgovornosti za upotrebu javnih financija. Kad je Republika Hrvatska protuustavno srušila Zajednice općina kao svojevrsne regije, Hrvati su znali kako je korupcija osnovni pokretač uništavanja Dalmacije. Njihov glavni odgovor bio je je milijardama eura poreznih sredstava nahraniti Hercegovce i Slavonce koji su u dogovoru s HDZom počeli dolaziti u Dalmaciju i istjerivati njene starosjedioce. To nije bilo ni naivno ni nedužno. I to je bila strategija.
Ovde je posebno zanimljiva pretpostavka kako je korupcija jednako endemska u Zagrebu, Mostaru i Osijeku kao i u Dalmaciji, gdje do 1992. nije bila vidljivija. Država koja nije u stanju nametnuti odgovornost za korištenje javnih financija u glavnom gradu, a kupuje korumpirane kmetove iz jedne regije ili iz neke regije u susjednoj državi kako bi došli tjerati starosjedioce u drugoj regiji, uopće nije demokracija. To je još jedna od stvari koje su pogubne za projekt izgradnje dalmatinske autonomije. Najgore od svega je to što protivnici prodalmatinske opcije to uopće ne žele shvatiti, već se obrušavaju na DDF koji javno upozorava na raširenost korupcije u Dalmaciji.
Zbog svega toga, Vedran Bralić je 2011. zapitao: „Šta će biti s Dalmacijom?“ Obzirom kako su ciljevi DDFa jako dobro definirani i izbalansirani, ipak su njegovi članovi bili su svjesni svih prepreka koje ih očekuju u borbi prema izvršenju svojih ciljeva, no nisu mogli zamisliti kako će najveći otpor pružiti sama Dalmacija. Profili članova DDFa na društvenim mrežama su se rušili tri puta – 2011., 2014. I 2019. – Zadnji puta noć prije nego li je Vedran Bralić brutalno isprebijan. Ni u prvom ni u drugom slučaju policija nije reagirala primjereno i pokrenuli proces uhićenja hakera. To je obavljeno tek nakon trećeg puta kada je reagirala francuska policija, jer je dvoje vanjskih suradnika DDFa u Parizu. Ipak, slučaj nikada nije proslijeđen tužiteljstvu, a sudski epilog slučaj dobio nije. Ipak, misija prodalmatinskih opcija ide dalje i neće stati dok se ciljevi iz Programa ne dosegnu.
Nepoznato je u kojoj će mjeri prodalmatinske opcije utjecati na prilike u Dalmaciji, obzirom kako zagovaraju poprilično radikalne političke promjene koje bi tu nekada najbogatiju regiju na Mediteranu vratiti ka staroj slavi. Takav ishod potiče na razmišljanje o prirodi političkog poretka u Republici Hrvatskoj, ne samo što se odnosa Zagreba prema Dalmaciji tiče. Najveći problem je u tome što većina stanovnika Dalmacije ne shvaća značenje onoga što u DDFu govore. No, iskreno to nije problem DDF-a, već neobrazovanog i polupismenog stanovništva Zlatne regije. Oni bi svi dušom i srecm trebali biti dio DDFa i ujedinjeni krenuti u borbu za bolju Dalmaciju.
U protivnom će doći do nacionalne traume kao što je Vietnam za Sjedinjene Države. Dalmacija će tek osjetiti užas svoje neaktivnosti za oslobođenje Dalmacije od zagrebačke oligarhijske represije i postat će okosnica sukoba među gradovima kao što je to bilo u srednjem vijeku, dok će velikohrvatska proustaška vlast trljati ruke likujući kako je Dalmacija napokon pala.
Kad prestanu služiti ciljevima političke borbe proustaškim antidalmatinskim strankama, Dalmatinci/Dalmatini koji su nesvjesno stali na njihovu stranu, a protiv prodalamtinskih opcija opisat će svoje izdajničko ponašanje kao neznanje zbog kojeg sada osjećaju neugodnost. Pošto su uspješno zanemarivali sve te događaje, teško će se od njih moći očekivati drukčije ponašanje u dugom, tamnom vremenu koje dolazi.
Ipak bi se trebali zamisliti, makar zbog samih sebe, svoje djece i svoje unučadi. Ovo što DDF i Dalmatinski kub pokušavaju učiniti je plemeniti potez vrijedan ne samo lajkova na društvenim mrežama, već masovnog uključenja u opcije te općeg aktivizma. Vladajuća pretpostavka svih ovih godina bila je kako autonomija Dalmacije i stabilna demokracija može biti stvorena brontulanjem sebi u bradu, kavicama na Rivi, i napadima na one koji se istinski bore za svakog pojedinca u Dalmaciji; bez aktivizma, bez kontrole tijeka novca, bez suprotstavljanja gramzivosti bogatih, bez odgovarajućih mehanizama za otvoreno ispitivanje i racionalno promišljanje, bez posvećenosti moralnim standardima koji se moraju primijeniti na sve. Demokracija bez tih vrijednosti i sustava, a s postanjem slika spize i zalazaka sunca nije demokracija, već zatvaranje očiju pred realnim problemima.
Protivnici prodalmatinskih opcija koji uživaju u prividu demokracije nikad nisu povjerovali u njeno postojanje. Nisu u stanju pokrenuti se i uključiti se u ozbiljan rad i aktivizam. A svjedoci su kako se ideja o republici koja je servirana izmučenom narodu polako raspada i na kraju katastrofalno ruši. Dopustili su da ih se ukalupi u čudan obrazac zbunjene bespomoćnosti. Korumpirana administracija postala je izvor svih zala dok svoju lijenost opravdavaju lažima.
Comments