Iako je Republika Hrvatska prema članku 1., stavak 1. svoga Ustava socijalna država, ona je u realnosti klasični primjer neoliberalnog ludila koji za socijalu ni malo ne mari. U Republici Hrvatskoj je ekstra profit, kao i u svakoj liberalističkoj državi, jedini cilj prema kojem društvo teži. Ekstra profite mogu zaraditi samo oni koji imaju političke veze koje će štititi njihove kriminalne aktivnosti počinjene u gaženju preko svih i svakoga kako bi se ostvario ektra profit. Socijalna država je krahirala, a sve je više onih koji žive ispod razine gladi, a Dalmacija se ispraznila.
Očiti primjer za to je Split. Split je prema popisu stanovništa iz 1991. imao 189.388 (područje grada 207.147) stanovnika, a danas unatoč naseljavanju oko 70,000 osoba iz Hercegovine, naselje Split ima 167,121 (grad 178,102) stanovnika. Split je bio šesti najveći grad u bivšoj Jugoslaviji s najvećim prilivom tehičkih novotarija, grad s BDP-om 3x većim od državnog prosjeka, s plaćama 1,5x većim od državnog prosjeka, 0% siromašnih, 0% beskućnika.
Osim masovnog iseljavanja iz Dalmacije veliki problem čine i beskučnici, kojih je sve više. Nebriga za socijalno najugroženije, gladne i beskućnike, dok lopovi i ubojice slobodno šetaju državom (Horvatinčić, Todorić, Tomislav Marić...), jer oni doniraju velike stranke i guraju državu prema rubu ponora, dok istovremeno u dogovoru s Njemačkom postavljaju i miču predsjednike i premijere.
Što nas sjever Europe može naučiti o realnoj socijal-demokraciji, ne onoj SDP-ovoj, i kvalitetnom životu za sve? Mnogo! Unatoč prodoru neoliberalizma i u taj prostor, posebice se tu ističe Švedska, nordijski dio Europe i dalje je ostao najviše socijalno osjetljiv dio, koji štiti svoje građane od neoliberalističkog smrtnog zagrljaja.
Uzmimo za primjer beskućnike kojih je u Dalmaciji sve više. Problem beskućnnika, kojeg prizvodi neoliberalizam, je riješen jednostavno - javna vlast im u nordijskim zemljama daje dom. Pomaganje beskućnicima davanjem krova nad glavom zvuči jednostavno, ali ovaj model pokazuje da je uvijek isplativije pokušati dokrajčiti beskućništvo, a ne upravljati njime.
Najnovije izvješće povjerenstava komunalne (lokalne) samouprave za beskućništvo istaknuo je da dodjela stanova beskućnicima imaju pozitivan utjecaj. Od 2008. do 2014. broj ljudi koji su dugoročno bez krova nad glavom smanjio se za oko 1.200, a beskućništvo će se i dalje smanjivati. Međutim, zaključak povjerenstva je zagonetno: "Mi smo oprezni o daljnjim ulaganjima u ovaj model, jer se u Engleskoj zbog ozbiljnosti i izazova, te oskudnosti sredstava za socijalno stanovanje ovaj model propao. No, proračun Engleske je gotovo prazan."
Ovaj model zbinjavanja beskućnika je vrlo jednostavan: kad su ljudi bez krova nad glavom, dajete im pravi, stabilan, dugoročan dom, umjesto da ih šlatarite kroz nekoliko razina privremenog i prijelaznog smještaja. Ideja proizlazi iz uvjerenja da ljudi koji su bez krova nad glavom trebaju dom, te drugih pitanja koja mogu biti uzrokom opasnosti za beskućnike, a koja se mogu riješiti samo ako su u stabilnom doma.
Beskućnicima se nakon ulaska u novi dom daje mogućnosti da se klone svojih ovisnosti, ako ih imaju, i osigurava im se posao. Za razliku od drugih država koje uvjetuju nalaženja trajnog doma da se osoba sama odvikne od ovisnosti i sebi nađe posao, nordijski model shvaća da je rješenje pitanja stanovanja prvi korak rješavanju zdravstvenih i socijalnih problema..
Nordijske zemlje su jedine europske zemlje u kojojse beskućništvo smanjio u posljednjih nekoliko godina. Na kraju 2015. godine broj pojedinačnih beskućnika po prvi put je pao ispod 35,000, a taj broj uključuje i osobe koji privremeno žive kod prijatelja ili rodbine, koji čine 80% svih beskućnika. Pad broja beskućnika je uglavnom zbog nacionalnih programa dugoročnog smanjenja broja beskućnika.
Glavni objašnjenje za ovaj uspjeh je vrlo jednostavan: kad su nacionalni programi započeli davanje doma prvo je usvojen kao glavni cilj nacionalne politike za smanjenje broja beskućnika . Ovaj okvir omogućio je uspostaviti široku suradnju državnih tijela, lokalne zajednice i nevladinih organizacija. Suradnja i ciljane mjere u provedbi programa dovelo je do navedenih rezultata, koji su potpomognuti od strane neovisnih međunarodnih procjena.
Implementacija stanovanja nije razumno bez odgovarajuće stambene opcije. To znači kako se ne može ponuditi beskućnicima dom ako kuće ne postoje. Nedostatak domova koji bi trebala graditi lokalna samouprava ili sama centralna država, a što u Engleskoj nije slučaj, zbog političara koji su obećali, a nisu stvorili uvjete za besučnike, ljudi kojima su domovi potrebni prisiljeni su uskakati kroz prozore u kuće koje su u privatnom vlasništvu kako bi se izbjeglo spavanje na ulici. Engleske predizborne laži, nisu riješile problem, već su stvorile dodatan.
U nordijskim zemljama, stambene opcije koje uključuju korištenje socijalnih stanova, kupnju stanova na privatnog tržištu koje će beskućnici moći koristiti uz najam, te izgradnja novih stambenih blokova stanovanja uz subvencije lokalnih i centralnih vlasti. Važan dio programa bila je opsežna pretvorba skloništa i spavaonica tipa hostela u stanove. Ovakve garsonjere čije renoviranje je platila lokalna samouprava, također je riješio potrebu za smještajem beskućnika.
Posljednji veliki hostel za beskućnike u Helsinkiju sa 250 ležaji je pokrenut od strane LGBTIQ zajednice. Prije nekoliko godina, ovaj hostel je obnovljen i sada se sastoji od 80 samostalnih apartman. Nestanak privremenih rješenja, kao što su prenoćišta potpuno je promijenio krajolik nordijske politike beskućništva na vrlo pozitivan način, za ugrožene pojedince i za borbu protiv antisocijalnog/neoliberalističkog ponašanja.
Sve to košta, ali postoji dovoljno dokaza iz koji pokazuju da je uvijek isplativije završiti beskućništvo umjesto beskrajnog pokušavanja upravljanja tim problemom. Ulaganje u završetak beskućništva uvijek vraća, jer tako opada broj ovisnika, do jučerašnji beskučnici lakše mogu naći posao, zadovoljniji su sa sobom i društvom i napreduju u životu.
Da biste dobili najviše iz ovog modela u pogledu socijalnih i ekonomskih koristi politika beskućništva mora biti udarna tema medija, a ne samo pojedinačni pilot projekti. Za model stambenog zbrinjavanja prvo treba osmisliti stambeni fond u koji će ulagiti kako komune tako i centralna vlast, jer ne postoji realna politika zbrinjavanja beskućnika, bez stambenih fondova iz kojih će se politika provoditi. U Finskoj, na primjer, niti jedan novi stan za beskućnike nije napravljen iz proračuna, već iz fondova. Nadalje, kamen temeljac za bilo koju pristojnu stambenu politiku je dovoljna opskrba pristupačnog socijalnog stanovanja.
Pametne vlade znaju da u ovim vremenima ekonomske oskudice gradnja novih stambenih jedinica je ekonomski mudar potez zbog stvaranja novih vrijednih investicija s pozitivnim nuspojavama, od smanjivanja nezaposlenosti mladih do jačanja lokalnog gospodarstva. I treća stvar, prodaja stanova je loš ekonomski potez. Porez na nekretnine kod stanova od 60m2, koji se obračunava i plaća na godišnjoj razini iznosi puno manje, nakon otplate stana, nego što košta mjesečna renta stana.
Reći da je nedostatak financijskih sredstava u bilo kojoj europskoj zemlji razlog za nedostatak pristupačnosti socijalnog stanovanja je problem loše procjene ili nesporazuma. To je jednostavno pitanje političke volje.
Comments