Priča o etničkim Dalmatinima kao talijanašima ili o etničkim Dalmatinima kao izdajnicima hrvatstva urušio je pokušaj stvaranja funkcionalnog građanskog društva u Dalmaciji.
Hrvatska radio televizija emitirala je nedavno u okviru nastave na daljinu za učenike sedmih razreda osnovne škole lekciju iz povijesti pod nazivom „Dalmacija u doba narodnih vladara“ koja obiluje kontroverznim i netočnim povijesnim činjenicama.
Najveće kontroverze izazvale su tvrdnje predavača da je Dalmacija hrvatska zemlja, da je Radoslav prvi Hrvat proglašen za kneza, da su sva plemena na području današnje Dalmacije povezivao hrvatski jezik, kao i već ustaljeno svojatanje Marka Marulića, Petra Hektorovića, Petra i Hanibala Lucića, Džore i Marina Držića, Marina Caboge, Petra Zoranića... kao Hrvate u nacionalističkom propagandističkom cirkusu koji se može vidjeti isključivo na HRTu.
Ove tvrdnje izazvale su negativne reakcije, a povjesničari s kojima je redakcija Autonomije stupila u kontakt slažu se da je tematika uznemirujuća i delikatna, te da je HRT prešao granicu dobrog ukusa i zdravog razuma falsificirajući povijesne činjenice. Takav stav dijeli i umirovljena profesorica povijesti Mila Grubišić.
Tvrdnju da je Dalmacija hrvatska zemlja Grubišić ocjenjuje kao pitanje koje traži identitetsko kodiranje čitavih kolektiva u dalekoj prošlosti i na njega se može odgovoriti jednostavno i jednoznačno.
„Povijesni, bizantinski izvori X. i XI. stoljeća pominju Dalmaciju kao neovisnu zemlju, stanovništvo Dalmacije i njene vladare kao romane - Dalmatine. Konfuzija kod ovih izvora proistječe iz namjernog arhaiziranja i čestog poistovjećivanja nacionalnih odrednica. Često se Srbi i Hrvati pominju naizmjenično ili zajedno kao sinonimi, takođe i Dalmatini i Hrvati ili Tribali i Dalmatini“, kaže Grubišić.
Prema njenim riječima, barem dva bizantinska izvora za Dalmatine, romansko stanovništvo koje je živjelo na području Dalmacije, izričito i nedvosmisleno kažu da su Romani, za njihove vladare da su suprotnost Slavena, dok se kod drugih izvora ta identifikacija može dokazivati iz konteksta. To su, tvrdi ona, povijesne činjenice koje su pouzdane onoliko koliko su bila pouzdana bizantijska znanja o Dalmaciji.
„U sretnim društvima rasprave o tako egzotičnim stvarima kao što je pitanje kriterija etničkog razlikovanja prednacionalnih grupa u ranom srednjem vijeku zaokupljale bi nekolicinu zanesenjaka ili posvjećenih istraživača, međutim kod nas takva pitanja dolaze u fokus interesa političke javnosti. Devetnaestostoljetni proces mitološkog zaokruživanja etničkog teritorija i rasprave o čistoći krvi i porijeklu naroda kod nas se nastavljaju i u XXI. stoljeću“, ističe Grubišić.
Grubišić upozorava da, u domeni institucionalizirane znanosti, hrvatska historiografija i udžbenici povijesti smatraju dalmatinsku povijest bez ostatka hrvatskom, dok dalmatinska historiografija, koja je još uvijek u procesu nastanka, selektivno pristupa povijesnim izvorima i projektira današnje Dalmatine kao nepostojeću, izmišljenu naciju.
„Oba pristupa su isključiva u svom antidalmatinkom projektiranju današnjih etničkih isključivosti u prošlost. Na nesreću Dalmacije, ovi narativi zauzimaju danas najvažnije mjesto u njenom političkom diskursu koji obilježava netrpeljivost i uzajamno negiranje identiteta Dalmacije i Zagreba“, smatra Grubišić.
Izlazak iz ovog bespuća, kako kaže, podrazumijevao bi da dalmatinsko društvo iznađe formulu kulture pamćenja i nastave povijest koja neće raspirivati međusobnu mržnju već integrirati etnički i nacionalni narativ dalmatske/dalmatinske zajednice. Također bi obziri odnosa trebali motivirati i službeni Zagreb i povjesničare u ostatku Republike Hrvatke na doprinos da udžbenici povijesti sa značajno više obzira, razumijevanja i realiteta pristupaju dalmatinskoj povijesti.
„U konkretnom slučaju, bizantijski izvori koriste dalmatsku i romansku, kao i slavensku identifikaciju za stanovnike Dalmacije, a prvi dalmatinski kralj nosio je nakon krunjenja titulu Rex Sclavorum, odnosno Kralj Slavena. Bilo je dakle prostora da se povijesne činjenice iznesu na malo delikatniji način. Ovo posebno zato što su i kasnije u povijesti Dalmacije ova komponenta dalmat(in)skog identiteta bila prisutna svo vrijeme“, naglasila je Grubišić.
Upravo gore spomunuti „kralj Slavena“ mitski kralj Tomislav učenicima je predstavljen na HRT-u kao "prvi Hrvat proglašen za kralja, čijeg su oca kneza Muncimira bizantijski kroničari nazivali Hrvatom ili pominju da je vladao Hrvatima." U jednom Skiličinom spisu Tomislav je naveden kao “vladar Dalmacije”. Po zvaničnoj tituli koju je dobio od pape i koju je kasnije koristio on je bio Rex Sclavorum ili Kralj Slovena.
„Standard u hrvatskoj historiografiji je da se Dalmacija, zajedno sa Zahumljem, Travunijom i Paganijom smatraju hrvatskim državama u ranom srednjem vijeku. Povijesni izvori koji govore tome u prilog su neozbiljni, i pored često velike neodređenosti geografskih i plemenskih termina. Moj dojam je da se u naknadnoj instrumentalizaciji olako prelaze tisuće godina povijesti i da se ne pravi ozbiljna distinkcija između ovih maglovitih proto-nacionalnih identifikacija u srednjem vijeku i modernog nacionalnog identiteta“, smatra Grubišić.
Ističe da su primordijalne teorije o iskonskom porijeklu naroda odavno napuštene u ozbiljnoj znanosti, a Dalmacija ranog srednjeg vijeka ima jako malo zajedničkih nazivnika s današnjom Republikom Hrvatskom. Kao primjer navodi da je u ranom srednjem vijeku najznačajniji dio današnje Republike Hrvatske bio znatan vremenski period pod vlašću Carolinga, dok je Dalmacija u to vrijeme bila neovisna zemlja pod bizantskom vlašću, kasnije su Dalmaciju preuzeli Mleci, pa Francuzi, zatim Austrija, a Dalmacija po prvi puta u svojoj povijesti biva u istoj državi tek 1921. godine kada postaje dio Kraljevine SHS.
„Čitav niz promjena odigrao se od ranog srednjeg vijeka kroz migracije, procese etnogeneze, miješanja stanovništva, osvajačke ratove, religijske, političke ili ideološke sustave koji su se smjenjivali. U tom smislu, a povodom iznošenja činjenica o izvesnim proto-hrvatskim korijenima stanovništva u Dalmaciji ne vidi se logika za slavodobitno prenaglašavanje značaja kod hrvatskih nacionalista na HRTu“, smatra Grubišić.
Prema njenoj ocjeni, jedini način da se prestane sa svojevrsnim etničkim proelitizmom je uvažavanje povijesnih činjenica i prihvaćanje da su obje komponente dalmatinskog identiteta (i ona romanska i ona slavenska, kao i ona ilirska, kasnije i muslimanska) bile prisutne usporedno i bez konflikta u prošlosti i da mogu biti pomirene i u budućnosti.
„Treba biti načisto s tim da su ideološki projekti koji su bili isključivi u pokušaju nametanja isključivo hrvatsku nacionalnu identifikaciju u Dalmaciji doživjeli uspjeh, ali da ona nije bazirana na povijesnim, znanstvenim činjenicama. Također, opstojnost narativa o etničkim Hrvatima u Dalmaciji opstruira svaki pokušaj stvaranja funkcionalnog građanskog društva u Dalmaciji. Isto tako priča o etničkim Dalmatinima kao talijanašima ili o etničkim Dalmatinima kao izdajnicima hrvatstva urušio je pokušaj stvaranja funkcionalnog građanskog društva u Dalmaciji.“, navodi Grubišić.
Kada je riječ o tvrdnji autora lekcije „Hrvatska u doba narodnih vladara“ da su u Dalmaciji živjela brojna hrvatska plemena, koje je povezivao hrvatski jezik i čuvanje sjećanja na veličinu i snagu hrvatske srednjovjekovne države, Grubišić smatra da je tendenciozno, ali prije svega netočno i pogrešno govoriti o “hrvatskim plemenima” u Dalmaciji u XVIII. i XIX. stoljeću, jer Hrvati tada još nisu postojali. Prvi spomen Hrvata je iz 1874. kada Matica Ilirska mijenja svoj naziv u Matica Hrvatska nakon zabrane njenog rada 1848.
„Plemenskih organizacija na Balkanu nema izvan Albanije, Crne Gore i Dalmacije, u južnoslavenskim zemljama to su crnogorska i dalmatinska posebnost, to su, dakle, slavenska plemena u Dalmaciji, a ne hrvatska plemena. Nisam nigdje pročitala niti sam igdje čula da netko slavenska plemena u Dalmaciji naziva hrvatskim plemenima do sada; nešto takvo se može reći s isključivom svjesnom namjerom negiranja dalmatske identitetske komponente i osnove kasnije dalmatinske paradržavnosti, odnosno konstantne autonomije bez obzira na vladara“, navodi Grubišić.
Grubišić isto tako napominje da je u slavenskim plemenima u Dalmaciji svakako prisutna kasnija hrvatska i srpska etnička identifikacija koja je konačno osnažena i konsolidirana posredovanjem ilirskog pokreta, čijim putem i usmenim predanjem su u Dalmaciju prenošene predstave o hrvatskoj srednjevjekovnoj državi na njenom prostoru.
„Kao i svaka druga identitetska formula i ona je nastala značajnim dijelom kao ideološki konstrukt elita, u ovom slučaju crkvene i političke organizacije. Nekada je to bila Narodnjačka stranka, kasnije HSS, danas je to HDZ“, ocjenjuje Grubišić.
I konačno dalmatinski vladari iz redova Trpimirovića, po već ustaljenom maniru, i u ovoj lekciji povijesti predstavljeni su kao veliki hrvatski vladari, a dalmatinski pjesnici i književnici iz razdoblja srednjeg vijeka kao hrvatski. Grubišić smatra spornim da se u publicistici i historiografiji zastupa ovo stajalište, i upitno je koliko je to umjesno i s kojom namjerom se to iznosi u nastavnom formatu namjenjenom djeci.
„Kod Marulića je prisutan isključivo dalmatinski, splitski identitetski obrazac i to je vidljivo gotovo u svakom stihu Judite i u njegovim životnim opredjeljenjima, i ne može se osporiti da je on u osnovi, domicilom, rođenjem i čitavim kontekstom života na prvom mjestu splitski, dalmatinski pjesnik. On može biti isključivo dalmatinski pjesnik, ali može bez etničkog svojatanja poslužiti kao spona među građanima Republike Hrvatske“, navodi Grubišić i dodaje da je na način, kako je to rečeno u on-line predavanju, Marulićevo ime zloupotrebljeno protiv Dalmacije.
Grubišić ukazuje na širi kontekst društvene odgovornosti u odnosu na sadržaje nastave povijesti i s tim u svezi kaže da je kolega predavač „možda malo jače udarao po nacionalističkoj žici“, i u osnovi nije napravio više desetaka formalnih prijestupa u kontekstu propisanih normi službenog sustava nastave povijesti u RH.
„Gotovo sve njegove tvrdnje i čitav sadržaj njegovog predavanja ne stoje, a što je najgore od svega mogu se neposredno izvesti iz sadržaja naših udžbenika iz povijesti za šesti i sedmi razred osnovne škole. Štoviše, ovo je svom formatu blizu najgorih i najštetnijih sadržaja nastave povijesti koji se iznose pred našu djecu“, zaključila je umirovljena profesorica povijesti Mila Grubišić.
Comments