Stanje životnog okoliša u Dalmaciji je zabrinjavajuće i ne razlikuje se mnogo od stanja u ostalim dijelovima Republike Hrvatske. Nisu riješeni problemi otpada, lokalne samouprave i dalje imaju problem divljih deponija i neuređenih komunalnih deponija, koje su praktično obična smetlišta. Godinama se troše ogromna sredstva za uklanjanje divljih deponija, koje poslije nekog vremena ponovo nastaju. Županijski deponiji, koje su zakonom predviđeni jako teško i sporo se uspostavljaju. Dalmacija također, ima veliki problem pitkom vodom, s obzirom da se naselja snabdjevaju zastarjelom i neadekvatnom vodovodnom mrežom, a u mnogim općinama u void je prisutan arsen, u manjoj ili većoj količini.
Neke općine godinama imaju zabranu korištenja vode za piće iz javnih vodovoda, zbog povišenog sadržaja arsena. Oko 300.000 ljudi izloženo je takvoj vodi.
Komunalne otpadne vode se mahom ne pročišćavaju, od 1000 naselja u Dalmaciji, postoji samo nekoliko postrojenja, a samo jedan ispravno radi. Split, najveći grad u Dalmaciji i drugi grad RH, svoje otpadne vode ispušta u more bez pročišćavanja iako je split već 90ih dobio kolektor. Poseban problem je nedovoljna pošumljenost u Dalmaciji, svega oko 3% površine je iznova pošumljeno, a neke općine, pogotovo one otočne, imaju manje od 1% pošumljenosti. Požare pali građevinska mafija koja uz pomoć službenika u javnoj upravi premamjenjuje šumsko zemljište u građevinsko. U posljednje vrijeme posebno je ugrožena splitska park šuma Marjan, Kozjak i Mosor, ali i padine drugih primorskih planina I brada. Šume se sijeku bez milosti, a ne pošumljavaju se nove površine. Povećana je urbanizacija padina, a kroz Nacionalne parkove godinama prolaze javne ceste kojim se odvija teški teretni promet (više od 12.000 vozila dnevno), koji dodatno uništavaju šumu ispušnim plinovima.
Iako se godinama planira izgradnja omiške obilaznice i njeno spajanje na autocestu, on nije prioritet u Proračunu Republike Hrvatske, još od 2009. godine. Iako ta obilaznica predstavlja prioritet za Omiš, Split i dijeli taj dio Dalmacije.
Ukrupnjavanjem poljoprivrednih površina, novi vlasnici uništili su vjetrozaštitne pojaseve uz ceste i između njiva i time uništili remize, poremetili biodiverzitet, ptice selice nemaju više gdje sletiti, povećala se erozija vjetrom i pojava smetova u zimskim mjesecima. I niko to ne spriječava.
Zagađenje zraka od individualnih ložišta u zimskim mjesecima je posebno prisutno u gradovima, koji većinom nemaju riješeno pitanje daljinskog grijanja. Posebno je izraženo zagađenje zraka od prometa, zbog lošeg sagorijevanja goriva u velikom broju starih automobila, a i dalje se nekontrolirano uvoze polovni automobili iz zemalja Europske Unije.
Hrvatsko zakonodavstvo je manje više usklađeno, ali i dalje se usklađuje sa Direktivama Europske Unije. Prvi set zakona iz oblasti zaštite životne sredine usvojen je u još 2004. godine, usklađen sa tadašnjim Direktivama Europske Unije. EU je u međuvremenu mijenjala i prilagođavala direktive u cilju što bolje zaštite životne sredine, a RH nastoji prilagoditi zakone, ali ne i praksu, to jest njihovu primjenu. Danas imamo problem sa primjenom zakona zbog čega izuzetno zaostajemo u primeni standarda EU, praktično u svim oblastima zaštite životne sredine.
Najvažnije je financiranje u oblasti zaštite životne sredine. Proračunski Zeleni fond, koji prema EU Direktivama i preporukama treba biti nezavisna institucija, u kojem se prikupljaju sredstva od naknada za zagađenje životne sredine i naknada za korištenje prirodnih bogatstava, a to je oko 12 milijardi € godišnje, samo dio sredstava se usmjerava za projekte zaštite, a ostatak sredstava odlazi u ukupan proračun i ne zna se za šta se troši. Tako je za 2019. godinu u proračunu bilo izdvojeno samo tri milijarde €. Za 2020. godinu namijenjeno je 7,9 milijardi €, od ukupnog proračuna od 1.335 milijardi €, što iznosi samo oko 0,6%.
Od tih sredstava za Zeleni fond namenjeno je samo 4,3 milijarde €. Jasno je da se od životne sredine praktično otimaju sredstva, koja se moraju ulagati u nju. Ako se zna da je za uređenje oblasti zaštite životne sredine potrebno uložiti 10 do 15 milijardi €, ovakvim tempom ulaganja nećemo dostići EU standarde ni za 100 godina. Ovo je nedopustivo, ne zbog Europe, nego zbog našeg zdravlja i čiste životne sredine.
Comments